Zagrepčanka Dora i Odisej s Iža dokaz su da mladi vrlo kritički promišljaju o politici. 'Nije li korupcija naše drugo ime?'
Otkrivaju što misle o Hrvatskoj koja idući tjedan izlazi na izbore
Uoči parlamentarnih izbora Telegram otvara prostor mladim ljudima, neopravdano zanemarenim i prikladno utrpanim tek u predizborne floskule o njihovoj važnosti za ovu zemlju. Putujući Hrvatskom, razgovarali smo s njima o njihovim željama, bojaznima, načinu života, zanimalo nas je što misle o stanju u Hrvatskoj te kako razumiju politiku i demokraciju
U četvrtom nastavku serijala o mladima ‘I nas se pita’ slušamo što nam govore mladi o svojim životima nakon završene škole ili fakulteta. Kako izgleda život mladih ljudi na malome otoku? Za odgovor na to pitanje otisnuli smo se na otok Iž.
S druge strane, kako je s 26 živjeti u Zagrebu? Što od svakodnevne politike dopire do naših današnjih sugovornika i hoće li glasati na izborima? Koja je njihova poruka za ljude koji će biti izabrani u Sabor, postati ministri, premijeri?
PRIČA #7: Odisej Mušković (24), živi na Ižu
Kada smo, pripremajući ovaj serijal, doznali da na Ižu živi 24-godišnjak koji se zove Odisej, bilo je jasno da će ovaj otočić u zadarskom arhipelagu biti jedno od odredišta Telegramove ekipe. Do Iža nas je, krajem ožujka, izvaljalo jako jugo. Nakon kratke vožnje otočnom autobusnom linijom od trajektnog pristaništa, u Velom Ižu dočekao nas je Odisej Mušković.
Inače iz okolice Đakova, Odisej je završio srednju školu za kuhara pa je jednoga ljeta došao ovdje odraditi sezonu. Kako mu na Ižu živi kuma, nakon sezone je odlučio ostati pa je sada iza njega trogodišnja odiseja otočnog života. I dalje traži, ispričao nam je, čime se zapravo želi baviti u životu.
Kroz desetak dana će u Francusku, volontirati u sklopu jednog ekološkog projekta. I na Ižu volontira u Erasmus+ projektima udruge Prizma iz Gračaca koja razvija rad s mladima u ruralnim područjima. S Odisejem smo razgovarali tijekom jednog takvog projekta koji je okupio tridesetak mladih iz različitih dijelova Hrvatske.
Zime za razmišljanje o životu
Međutim, kada nema radionica i projekata, na otoku od petstotinjak stanovnika baš i nema mladih ljudi. Otprilike ih je, kaže Odisej, desetak. Zime mu budu pomalo dosadne. “S druge strane, to može biti i dobra strana jer imaš neki mir, tišinu i vrijeme da razmisliš što bi htio od života”, kaže. On, naime, nema jednoznačan odgovor oko dugoročnih planova.
Iako je završio školu za kuhara, u tom se poslu ne vidi. “Ni sam trenutno ne znam što je to što bih htio raditi, pokušavam to otkriti”, kaže. Voli istraživati nove stvari, guštati u adrenalinu i putovanjima i opisuje se kao avanturist sa snažnom željom da upozna različite kulture i ljude iz svih krajeva svijeta.
Pritisak oko odabira s 18 godina
Osvrće se na trenutak kada je birao srednju školu. “Ni sam nisam znao što bih”, govori nam i dodaje kako mu je to bio strašan pritisak. “Dosta je mladih osoba koje ne znaju što će raditi, čak i s 25, 26 godina, čak i s 18”, priča. Komentiramo kako je za mnoge u toj dobi baš izazovno i često prerano odlučiti za što se dalje žele školovati.
Kao mlada osoba koja u ovom času nije zaposlena niti uključena u formalno obrazovanje, Odisej nam apostrofira koliko je važan posao udruga poput Prizme u čijim projektima sudjeluje i kao polaznik. Ima priliku širiti vidike, upoznavati ljude, putovati i biti uključen u aktivnosti s drugim mladim ljudima.
Financijska (ne)pismenost
Priželjkuje, kaže, financijsku neovisnost pa odmah dodaje kako se u školi o financijskoj pismenosti ne nauči ništa. Što mladima može prouzročiti, dodaje, vrlo praktične probleme. Iz vremena života u Slavoniji, pamti kako su mu mnogi prijatelji iz škole iseljavali u Njemačku, Irsku, neki u Dalmaciju gdje je i njega posao doveo.
Smatra da Hrvatska može biti odlična zemlja za život. “Imamo sve što nam je potrebno. Neki nas zovu malom Švicarskom, ali mi zbog politike i nekih naših ograničenja u glavi to baš ne možemo ispuniti”, smatra Odisej.
Prijatelji i buba u uhu
U politiku, kaže, baš ne vjeruje niti ga ona pretjerano zanima. Od nacionalne politike, više se interesira za globalnu jer ona, smatra, na nas daleko više utječe. Otkriva nam i kako dosad nikad nije glasao na izborima. Nedavno je, međutim, s prijateljima razgovarao o ovogodišnjim.
“Kažu da je bitno i da tvoj glas zapravo odlazi nekom drugom ako ne glasaš”, veli naš sugovornik i priznaje da su mu time stavili bubu u uho. Razgovor završavamo taman pred početak nove radionice na kojoj volontira. Pozdravljamo se i krećemo nazad na trajekt koji će nas izvaljati do Zadra. Iza nas ostaje iški Odisej koji nam je govorio o svom traganju.
PRIČA #8: Dora Ivković (26), živi u Zagrebu
U kafiću u centru Zagreba, popularnom okupljalištu mladih, sjedamo na piće s Dorom Ivković, 26-godišnjom Zagrepčankom. Na razgovor s Telegramom došla je i njena četveronožna pratiteljica Pinca. Dok ona uživljeno žvače neki štap koji joj se našao pod šapama, Dora nam priča svoju priču.
Završila je Akademiju likovnih umjetnosti, ali umjetnost joj je trenutno samo hobi. Dodatno se školuje za grafički dizajn, uči talijanski, radi u noćnom klubu i tu i tamo proda koju svoju sliku ili joj uleti kakav projekt. S cimericom živi u stanu koji je u vlasništvu njene obitelji.
Da mora plaćati najam, teško bi posložila financijsku konstrukciju. “Tata je sad u penziji i moram se više uključiti. Nakon beskonačno godina staža, penzija mu je 350 eura. Kaj možeš s 350 eura?”, pita pa odmah dodaje da se tome samo može smijati jer plakati neće.
Brojevi se ne poklapaju
Baš je, govori nam, u nekoj svađi sa sestrom. Rekla joj je, naime, da bi odselila iz Hrvatske pa je sestra uvjerava da ne odlazi. Objašnjava nam što je sve iza njenog razmišljanja o odlasku. “Ovdje imam mali krug prijatelja i to su sve iznimni ljudi. Ali kada izađem iz tog kruga, fakat sam neugodno iznenađena”, kaže. Ljudi je, dodaje, ljute zbog pasivnosti i nesložnosti.
Ako su cijene najma i života svugdje visoke, onda bi, kaže, odabrala živjeti negdje drugdje, izvan Hrvatske. “Tamo barem imaš veću plaću s kojom to možeš i pokriti. Jedina je razlika, realno, što nisi u Zagrebu gdje ona žena želi zabraniti pobačaj”, osvrće se Dora. Povlači potom paralelu s Rimom, gdje je nedavno bila.
“Malo je skuplji, ali im je studentska satnica između osam i deset eura po satu. Ovdje je 5,27. I što, pet eura potrošiš na mlijeko i kruh, što bi bilo OK da je satnica 10 eura. Nemam ja problem s brojevima, ali brojevi se ne poklapaju”, govori nam. Kada je pitamo dopire li išta od politike do nje, odgovara nam kako to prvo budu gluposti.
(Ne)ozbiljnosti iz politike
“Među mladima je najpopularniji Pernar, koji je žas-u, on mi je maskota, to ne mogu ozbiljno shvatiti jednako kao što Bandića nisam mogla shvaćati ozbiljno. Doduše, pola ljudi koji se bave politikom ne mogu shvatiti ozbiljno jer mi nije jasno kako se bave time, a svi znaju što su sve pogrešno i loše napravili”, komentira Dora. Dopire li do nje išta konstruktivno iz politike, pitamo.
“Tu i tamo. Ovaj novi gradonačelnik, Tomašević. Za tog lika nitko ne čuje, ja ne čujem za njega, barem ne koliko za Bandića. Liku vjerojatno nije dobro, došao je tamo u hrpu papira i problema i on to mora riješiti. Vjerojatno je u dvije godine ostario 15. Pa si razmišljam kako je čudno što ga nigdje nema, ali onda sam shvatila da, zapravo, što manje čujemo o ljudima, možda i bolje. Možda čovjek samo radi svoj posao.”
Doktori i krive dijagnoze
Razgovor skreće na temu korupcije. “Nije li to, onak’, naše drugo ime? To je jedino što ja čujem o politici. Ne znam je li do algoritma, do te teme ili do toga što se to toliko događa, ali brijem da je ta korupcija postala kao neki naš imidž”, konstatira žustro Dora. Na izbore, kaže, uvijek izlazi. Tako je i u njenom društvu. Imaju osjećaj da time nešto rade.
“Ali svi imamo filing da smo bespomoćni”, kaže pa veli da je razočarana načinom na koji ovdašnji političari shvaćaju svoj posao – politiku. “To je kao da odlučiš biti doktor i namjerno daješ krive dijagnoze”, opisuje odakle njen osjećaj bespomoćnosti o kojem je maločas govorila.
Osnovno razumijevanje
U javnosti su često, nastavlja, vrlo konkretne informacije o tome tko krade i koliko se krade. “I što ćemo s time? Pa nije ovo sapunica, što ćemo mi učiniti s tim informacijama?”, retorički se pita naša sugovornica. Osim toga, dodaje, za sve ozbiljnije što treba obaviti u zdravstvu ide se privatno. “I oko toga isto nikom ništa”, kaže.
Kada je pitamo što bi joj, u najširem mogućem smislu, bilo bitno, spremno odgovara: “Podrška. Shvaćam da sve moraš raditi sam, ali neko najosnovnije razumijevanje bi bilo lijepo. Od države, od partnera, ljudi na cesti. Generalno mi se čini da su ljudi baš jako opterećeni i da nisu prisutni”, smatra.
‘Molim ih da prestanu biti sebični’
Za svoju generaciju će reći da je više okrenuta sama sebi. “Možda je to neka genZ-jevska fora, ali mi se čini da smo više okrenuti sebi i to zato što smo za to imali vremena i prostora”, kaže. Privodimo razgovor kraju, a i Pinca se već meškolji jer smo se zapričali.
Kažemo Dori kako je realna mogućnost da će ovaj tekst na Telegramu pročitati neki ljudi koji će ući u Sabor, možda će neki postati ministri, premijeri… Pa je pitamo što bi voljela da imaju na umu na svojim dužnostima. “Neka obrate pozornost na manjak svoje empatije i molim ih da prestanu biti sebični. I neka poslušaju stavove drugih, a ponekad i vlastitu intuiciju”, zaključuje.