Mladi iz Slavonije sasvim otvoreno o politici: 'Oni često koriste tu floskulu da na mladima svijet ostaje. OK. Ali mi smo i sada tu'
Naši sugovornici odveli su nas u Vukovar, Osijek i Bilje
Uoči parlamentarnih izbora Telegram otvara prostor mladim ljudima, neopravdano zanemarenim i prikladno utrpanim tek u predizborne floskule o njihovoj važnosti za ovu zemlju. Putujući Hrvatskom, razgovarali smo s njima o njihovim željama, bojaznima, načinu života, zanimalo nas je što misle o stanju u Hrvatskoj te kako razumiju politiku i demokraciju
Kada smo skicirali obrise našeg putovanja za ovaj serijal, nije bilo dvojbe; prvo odredište bit će Slavonija. U posljednjih deset godina, pet slavonskih županija izgubilo je 136 tisuća stanovnika, otprilike jednako koliko ljudi živi u Osijeku, Požegi i Vukovaru.
Htjeli smo razgovarati s mladim ljudima koji žive, idu u školu ili na fakultet u dijelu Hrvatske koji je tijekom jednoga desetljeća izgubio tri grada. Naši sugovornici odveli su nas u Vukovar, Osijek i Bilje.
PRIČA #1: Marko Šeper (18), maturant iz Vukovara
Pred vukovarsku gimnaziju parkiramo nekoliko minuta nakon maturanta Marka Šepera i njegove profesorice Nataše Vinković. Telegramova ekipa potegla je iz Zagreba, a Marko i profesorica tog su se ranog poslijepodneva taman vratili iz Osijeka, s radionice za mlade o izborima za Europski parlament.
Marko, 18-godišnjak koji će sam za sebe reći da ga zanimaju ljudi i svijet oko njega, prvi put će glasati na parlamentarnim izborima. I ne samo glasati, prijavio se za glasački odbor pa je svojima doma objasnio da će im na biračkom mjestu baš on dati listić. “A pitaju li me pritom za koga sam ja glasao, najavio sam im da ću ih prijaviti”, kaže nam kroz smijeh. Dugo razgovaramo šećući Vukovarom.
Od gimnazije, u kojoj je jedan od tristotinjak učenika, spuštamo se prema centru grada pa izlazimo na šetnicu uz Dunav. Pokazuje nam usput mjesto gdje bi trebao niknuti ekskluzivan hotel. “Ne znam tko će im tu doći, u ovom postojećem hotelu u gradu isto baš nikoga nema”, komentira naš razgovorljiv sugovornik pa se tema odlaska ljudi iz Vukovara nameće sama od sebe.
Kako je naučio vozni red za Zagreb
“Mladi vam tu baš više ne ostaju”, kaže Marko opisujući situaciju u školi. Tri su maturantska razreda u gimnaziji; A je opća gimnazija, B je jezična, a C matematička. Kroz godine je ispratio dosta prijatelja koji su se odselili. “Jedna cura odselila je na more, jedan moj dobar prijatelj otišao je u Vinkovce, neki u Njemačku, Austriju”, nabraja.
Misli da u njegovoj generaciji nema jedne osobe koja će ostati u Vukovaru. Prvo će većina na faks u Zagreb, a poslije negdje dalje, u inozemstvo. U Vukovar bi se, veli, možda vratio pred mirovinu.
“Ovo je super malo mjesto, sve je blizu i svi se znaju. Ali sve aktivnosti za nas mlade naginju prema Osijeku, Zagrebu. U jednom smo trenutku toliko često putovali u Zagreb da sam tablicu vlakova iz Vukovara preko Vinkovaca za Zagreb znao napamet. Ozbiljno, pitajte bilo koga u razredu”, govori pa se smijemo njegovoj recitaciji voznoga reda dok šećući mostom preko Vuke prelazimo iz Srijema u Slavoniju.
Razne mogućnosti za odlazak
Brzo postajemo ozbiljniji kada Marko, na naše pitanje o mogućnostima za mlade u Vukovaru, konstatira da ih oni ovdje imaju, ali da je riječ tek o raznim mogućnostima za odlazak. On nakon mature ovoga ljeta priželjkuje studirati politologiju u Zagrebu. Kasnije ga privlače diplomacija i vanjski odnosi, a nakon studija bi prvo na staž u Europski parlament.
Politika ga zanima i u njoj se vidi jednoga dana. Fascinira ga, podcrtava, rad za opće dobro. “Sa svojima u razredu se zezam pa im često kažem da ako se vratim, da ću prvo biti ravnatelj, onda gradonačelnik, župan, dok jednog dana ne dođemo do predsjednika”, govori kroz smijeh.
Sklekovi, osam i nos ti posran
Upućen je u aktualna zbivanja. Isto to ne može reći za većinu svojih vršnjaka. “Oni koji bar nešto doživljavaju, to vide ovako: Pernar došao pred splitsku gimnaziju, radio sklekove, otjerala ga policija. Nino Raspudić ustao u Saboru i rekao poštovani predsjedniče, članak 238, na što mu je Zekanović dobacio nos ti posran“, slikovit je.
Objašnjava kako takve stvari eksplodiraju na TikToku i YouTubeu pa svima bude smiješno. Ili kada se netko potuče u Saboru. Osim tih drama i dramica, reći će Marko, vršnjaci mu politiku i političare baš i ne doživljavaju. Znaju, daje primjer, za Freda Matića jer je bio u Vukovaru i pomogao im oko jednog projekta.
Onaj broj u mobitelu
Većina mladih, smatra, političare nažalost ipak vidi kroz prizmu korupcije, kriminala, laganja, nepotizma. Pa nam citira Vojka V i njegovu Zovi čovika: “Neko uvik ima ćaću koji ima većega ćaću koji zvat će najvećeg ćaću kojeg svi zovu Todo”. I on u mobitelu ima broj nekoga tko mu, kaže, može nešto srediti. “Da država funkcionira OK, ne bi mi trebao taj broj u mobitelu”, konstatira.
Dok sa šetnice uz Dunav ulazimo u vukovarsku luku, Marko priča kako je najava uvođenja vojnoga roka bila posljednja tema koja je njega i njegove prijatelje potaknula na raspravu. “Mislio sam da će svi odmah skočit’ protiv vojnog roka, ali dosta mojih prijatelja ovdje u Vukovaru je za, pitaju kad idemo”, prepričava.
‘Na mladima je svijet i sada’
Primjećuje da se temama koje se tiču mladih poglavito bave udruge iz zajednice. Ne baš i politika. Godina 2022. bila je Europska godina mladih i osim dva događaja, kaže kako nije vidio da je netko tome pridao pažnju. “A kad bi se trebali baviti mladima ako ne tada, kad je Europska godina mladih”, primjećuje naš sugovornik.
Tako se, smatra, ne stječe povjerenje mladih. “Oni često koriste tu floskulu da na mladima svijet ostaje. Je, OK. Ali mi smo sad i tu. Na mladima je svijet i sad”, kaže Marko. Pitamo, muči li njega i njegove prijatelje posvemašnja nesigurnost.
Zna, kaže, razmišljati hoće li jednog dana naći dobar posao, posao koji će željeti, a ne morati raditi. Misli da mladi osjećaju kako više prilika imaju u inozemstvu. “Možda ne čak više prilika, nego da će se vani te prilike prije ostvariti nego ovdje”, rezonira.
Što bi rekao Radovanu Fuchsu
Kako završava srednju školu, pitamo ga što bi – da s njim razgovara – rekao ministru obrazovanja. Predložio bi mu, spremno odgovara, neke dosta konkretne promjene u kurikulumu. “Da se Politika i gospodarstvo uvede ranije jer ovako to slušamo samo zadnju godinu, a neke škole uopće nemaju PiG. Bilo bi mi bitno i da se uvede Građanski odgoj”, nabraja. Kaže kako bi tražio i da se uvede nešto gdje bi radili rukama. Da se uči kuhati, zašiti gumb.
“Kada bih imao priliku posjesti gospodina Radovana Fuchsa pred sebe, rekao bih mu i da se ne bavi samo prosječnim, već i nadarenim učenicima. Oni dobivaju puno manje pažnje od prosječnih i onda nadarenom učeniku na nastavi najčešće bude dosadno”, ozbiljan je Marko Šeper. Dečko za kojeg ćemo, čini nam se, svakako još čuti. S tom smo ga mišlju pozdravili i ispratili nazad u vukovarsku gimnaziju.
PRIČA #2: Ivana Kovačević (25), studentica iz Bilja
Tog prosinačkog prijepodneva 2019., iz demografski opustošene Slavonije u javnost je dospjela vijest o prosvjedu kojim osječki studenti zahtijevaju svoju priliku za ostanak. U Tvrđi, ispred zgrade Rektorata sveučilišta, studenti socijalnog rada tražili su konačno pokretanje diplomskog studija kako na daljnje školovanje – koji bi si teško mogli priuštiti – ne bi morali u Zagreb ili Ljubljanu.
U zemlji teško objašnjivih apsurda, već je tada nedostajalo najmanje 2000 socijalnih radnika. Dok su istovremeno bujali razni neodrživi studiji, studenti deficitarnog socijalnog rada za svoj su studij morali na ulicu. “Zašto nas se tjera iz Slavonije”, pisalo je na transparentu jedne cure, okružene kolegama na čijim je natpisima bilo ispisano odakle svi oni dolaze. Beli Manastir, Našice, Gašinci, Viljevo, Kneževo, Slavonski Brod…
“Želimo ostati!”, na svoj je transparent tada zapisala Ivana Kovačević, studentica iz Bilja, mjesta u neposrednoj blizini Osijeka. Prošle su četiri godine otkako su fotoobjektivi zabilježili Ivanu na tom zimskom prosvjedu. Ona je danas apsolventica diplomskog studija koji je sa svojim kolegama izborila. Kako nije morala otići studirati negdje drugdje, razgovaramo šećući kroz njeno Bilje.
Biciklom u vrtić na posao
Reći će nam odmah na početku kako je na taj prosvjed iz 2019. jako ponosna. “Morali smo se na taj način izboriti za studij. Tim našim buntom, kojim smo ostvarili nešto za što smo mislili da nam pripada, počeo je moj aktivniji angažman”, govori nam, širokog osmijeha, ova 25-godišnjakinja. Uz studij radi studentski posao, prvi koji je dobila u Bilju – ne u Osijeku – pa je sretna što biciklom može na posao.
“Ovdje sam u vrtiću asistentica jednom dječaku koji je u spektru autizma”, kaže i dodaje kako joj je posao izazovan. U Bilju je odrasla i provela djetinjstvo. Bili su stalno na ulici i u prirodi, na obližnjoj bi rijeci pecali ili se igrali u šumi. Bilje je bilo krcato djecom. “Svaka je ulica bila puna djece pa smo se svi igrali neovisno o uzrastu. Jako se pazilo na to naše dječje zajedništvo”, priča Ivana.
Nezainteresirani za rad na zemlji
Danas se, kaže, dosta mladih obitelji s djecom dolazi skrasiti u Bilje, ali za mlade poput nje sadržaja baš i nema. Pitamo o radu na zemlji. Seoska obiteljska gospodarstva nestaju zbog neisplativosti, objašnjava. Mladi za to nisu baš zainteresirani, promatraju to kao nešto teško održivo.
“Kada su moji roditelji odrastali, imati komad zemlje, komad polja značilo je pravo malo bogatstvo. Danas se to ne percipira tako. Na poljoprivredu, ratarstvo ovdje se više ne gleda s nekom vrijednošću. Vjerujem da ljudi, unatoč želji i motivaciji, nisu dovoljno podržani”, govori Ivana pa komentiramo neiskorišten potencijal Slavonije i Baranje.
Kako do pravednijeg društva?
Ona je odlučila biti socijalna radnica. Pitamo kako je odabrala posao u kojem će se baviti tuđim, teškim problemima. Voli se, spremno odgovara, stvarno posvetiti osobi i čuti njezinu priču, potrebe. “Svjesna sam da ne možemo mijenjati cijeli svijet, ali možemo pomoći jednoj osobi da se njezin mali svijet promijeni”, kaže Ivana, osjetljiva na teme socijalne isključenosti i siromaštva.
O njima razgovara sa svojim prijateljima i kolegama. “To su problemi koji nisu vidljivi koliko bi trebali biti. Nepravda je velika tema među nama, kako da napravimo pravednije društvo”, govori. Raspravljaju i o zaposlenju u struci nakon fakulteta. “Kod zaposlenja svi traže nekoliko godina iskustva, a rijetko tko pruža mladima priliku da uopće steknu to iskustvo”, kaže i nastavlja o osamostaljenju od roditelja.
‘Nešto za što se možemo uhvatiti’
Svi bi oni, veli, rado uskoro odselili i započeli samostalan život, ali još neko vrijeme neće imati tu priliku. Stanovi i najam nisu baš povoljni pa je financijska situacija nešto što je, kaže, izvor nesigurnosti i neizvjesnosti. Nju i njeno društvo muči i generalna, globalna neizvjesnost; ratovi, ekologija, kakvoća hrane koju konzumiramo ili zraka koji udišemo…
“Neizvjesnost oko toga što će biti sutra, puno o tome razgovaramo i raspravljamo postoji li nešto što mi možemo učiniti da tu neizvjesnost smanjimo, nešto za što se možemo uhvatiti da nam ipak da osjećaj nekakve sigurnosti”, opisuje nam pa neizbježno skrećemo u razgovor o mentalnom zdravlju. Neizvjesnost, kaže, perpetuira anksioznost kod mladih, a oni koji posegnu za psihološkom pomoći osuđeni su na čekanje.
Mjesecima u redu za psihologa
“Na akademskoj razini imamo jednog sveučilišnog psihologa. Red čekanja je jako velik, riječ je o mjesecima. Ako imate problem, mjeseci vam zapravo nisu opcija. A ako nemate novca, onda vam ni privatna praksa nije opcija”, oslikava Ivana situaciju u svojoj okolini.
Pitamo prepoznaje li ikoga na političkoj razini tko adresira teme koje su joj bitne, koje muče nju i njeno društvo. Odmahuje rukom, ali apostrofira rad organizacija civilnog društva u lokalnoj zajednici. One, kaže, sustavno rade s mladima i daju im prostora da iskažu svoje stavove, mišljenja, da izrade svoje projekte, pokrenu akcije ili razviju svoje ideje. U politiku, smatra Ivana, mladi nemaju povjerenja i misle da svojim glasom ne mogu promijeniti ništa.
Bilje metropola
“Mislim da mladi ne vide politiku kao pokretač promjene. Ali vjerujem da postoji rješenje, da je Građanski odgoj iznimno važan i da bi ga trebalo formalno uvesti u obrazovanje, da više ne bude međupredmetna tema u školi, nego zaseban predmet koji će poticati ne samo političku, već i medijsku pismenost, kritičko mišljenje. Mladi moraju znati zašto je bitno glasati”, govori.
Voljela bi kada bi opća javnost prepoznala potencijal koji mladi imaju. “Mladi mogu biti inspirativni, poduzetni, napraviti, promijeniti nešto. Bilo bi lijepo kada bi obratili pažnju na ono što mi mladi možemo, ne da se samo govori da smo mi budućnost i da na nama svijet ostaje”, kaže Ivana.
Za sebe će reći da je vesela i pristupačna, tvrdoglava i uporna, da voli izazove i vjeruje u promjene. I da svijet može biti bolji. Prolazimo u tom trenutku pored jedne išarane fasade. Na njoj piše – Bilje metropola.
PRIČA #3: Saša Milaković (25), student iz Osijeka
Studenta Sašu Milakovića zatječemo u prostorijama Studentskog zbora na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Dovršava sendvič i sokić iz tetrapaka dok nas provodi kroz skučeno sjedište Zbora i studentskih udruga. Na faksu je neuobičajeno mirno; veći dio nastave toga tjedna već je odrađen pa ćaskamo o vikendu. Saša će s društvom, kaže, na utakmicu NK Osijeka.
Ponosni je navijač lokalnog kluba. “Ništa ovo Hajduk, Dinamo”, domeće. Naš 25-godišnji sugovornik uskoro će diplomirati na smjeru marketinga. Iza njega su vrlo aktivne studentske godine. Djeluje u lokalnoj Mladformi, neformalnoj inicijativi mladih koja brine o poboljšanju standarda mladih u Osijeku.
Tamo se trude mladima ponuditi strukturirano slobodno vrijeme i potaknuti ih na aktivnu participaciju u društvu. Osim toga, aktualni je studentski pravobranitelj na faksu i nekadašnji predsjednik Studentskog zbora. Dok razgovaramo, nekoliko puta poseže u džep za mobitelom. Pogledava je li stigao povratni mail oko jednog razgovora za posao koji je već odradio.
Samostalan život na čekanju
Planira ostati i zaposliti se u Osijeku. Kada ga pitamo o njegovim ambicijama, kaže kako želi stabilan posao u struci koji će voljeti. “Htio bih da si mogu osigurati neke najbitnije stvari, svoju nekretninu, auto. I da mogu tu i tamo nekamo otputovati, da ne moram paziti na baš svaki euro”, govori. Stanuje s roditeljima i sestrama, svjestan da je prosječnoj mladoj osobi teško osigurati vlastitu nekretninu.
“Tema je što se o tome ozbiljno ni ne priča. Završit ću fakultet i naravno da bih htio svoju samostalnost, ali mi je jasno da to neko vrijeme neću moći. Finci se sa 17 godina sele od kuće, međutim, kako bismo mi išli iz roditeljskog doma ako cijene najma pojedu pola neke početne plaće?”, postavlja retoričko pitanje.
Važna studentska inicijativa
Proteklih je godina bio baš aktivan na faksu. Ponosno ističe što je, djelujući kroz Zbor i studentsko predstavništvo, uspio ostvariti neke važne projekte. Posebno je odjeknula njihova inicijativa osiguravanja higijenskih uložaka za studentice. Za to su pokrenuli cijelu akciju.
Napravili su istraživanje koje im je pokazalo da devet posto studentica Ekonomskog fakulteta – nakon što odbiju novac za režije, najam i slično – preostane tek 500 nekadašnjih kuna mjesečno. “Prosječni profesor, dekan, pa ni ja ne mogu do kraja biti svjestan takvih uvjeta, na granici siromaštva, samim time i menstrualnog siromaštva”, govori Saša.
Organizirali su dva studentska partyja, a prihod od ulaznica namijenili za nabavku uložaka. Ostatak novca koji je bio potreban, tražili su od uprave fakulteta, pokazavši im rezultate istraživanja. Uprava je prepoznala i potrebu i studentsku inicijativu, dodala ostatak nužnog iznosa i prva isporuka stigla je na faks. Ulošci se sada nabavljaju redovito i dispenzeri u toaletima uvijek su napunjeni.
Kritika lokalne politike
Osim na fakultetu, Saša je aktivan i u lokalnim inicijativama za mlade. Bio je, primjerice, u sastavu Savjeta mladih grada Osijeka koji je još 2022. izradio lokalni program za mlade. Radeći na tom dokumentu, intervjuirali su oko 500 mladih. Srednjoškolcima je, podcrtava, važna tema bila mentalno zdravlje. Međutim, program koji su izradili od tada je u nekoj ladici gradske uprave.
“Javno su na Gradskom vijeću rekli da čekaju formiranje novog savjeta mladih koji će taj program provoditi. Taj je argument smiješan jer se dobro zna da savjet mladih nije taj koji provodi mjere, već gradska uprava i partneri”, kaže.
“To govori o njihovu stavu prema mladima. Ono, lako ćemo. Ali eto, sad su izabrali novi savjet mladih po svojoj mjeri. Tako da brinu o mladima. O svojim mladima”, osvrće se kritički na pristup lokalne politike prema mladima u Osijeku.
Ravnodušnost oko korupcije
Generalno mu smeta što se u hrvatskoj politici ne prave ozbiljni dugoročni planovi. “U drugim državama se planira unaprijed pa se građanima kaže što se namjerava za deset godina. Mislim da takve stvari ljudima ulijevaju sigurnost. Kod nas se sve zbiva četiri po četiri godine, od izbora do izbora”, dodaje. Dnevna politika je, čini mu se, izgubila smisao.
“Sve se svodi na to što će tko reći u Saboru da dobije pet sekundi u vijestima. To je postao reality”, kaže i odmah dodaje kako su mladi istovremeno dobrim dijelom ravnodušni oko korupcije.
“Komentira se korupcija, ali više kroz smijeh, kako je netko pokrao novac za masline, tulipane, vino. Dolazimo do toga da ljude boli briga. To treba mijenjati. Ako su jedni takvi, idemo dalje, idemo birati druge, treće”, smatra Saša. Institucije države, pritom, vidi kao nestabilne i slabe, smatra da im ljudi ne vjeruju.
Diplomski o radu s mladima
Čini mu se da će ove godine više ljudi izaći na izbore. Zalaže se za to da glasačko pravo dobiju i mladi od 16. godine života. Za to bi, napominje, preduvjet trebao biti Građanski odgoj u školama. “Mladi strukturno nisu educirani i prepuštamo ih isključivo kućnom odgoju. No ako imamo građanski neobrazovane roditelje, kako ćemo dobiti obrazovane mlade”, kaže.
Pred kraj razgovora, na faksu susrećemo Sašinog mentora na diplomskom. Kratko dogovaraju što sve još treba učiniti i posložiti oko rada. Bavi se temom upravljanja marketinga u udrugama za mlade i njihovoj prilagodbi trendovima generacije Z. Napravit će analizu slučajeva relevantnih udruga za mlade i anketirati mlade koji koriste i ne koriste njihove sadržaje.
“Ovaj rad radim jer vidim nepovjerenje mladih u rad udruga. Zanimaju me njihove percepcije udruga te zašto same udruge ne znaju doskočiti tom problemu i brendirati se”, opisuje nam. Već smo bili u Zagrebu kada nam je Saša veselo javio da je dobio onaj posao zbog kojeg je nervozno pogledavao na mobitel tijekom našeg razgovora.