Božo Kovačević za Telegram: Što sam naučio iz onog popisa 820 ljudi koje je 1984. godine obrađivala tajna služba
Dokument, kolokvijalno poznat kao Bijela knjiga, priredio je CK SKH
Kad je George Orwell 1948. godine napisao svoju poznatu distopiju ‘1984.’, činilo se kao da opisuje gotovo nezamisliv svijet totalne kontrole svijesti svakog građanina i sveprisutnosti vlasti. Ovih je dana hrvatskoj javnosti postao dostupan dokument s popisom 820 osoba koje je baš 1984. godine nadzirao zagrebački centar tadašnje Službe državne sigurnosti, uz podatke o još nekoliko desetaka obrada u drugim operativnim centrima na području Hrvatske.
Još 2010. godine objavljen je i integralni tekst dokumenta ‘O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke’. Taj dokument, kolokvijalno poznat kao Bijela knjiga, u ožujku 1984. godine priredio je Centar CK SKH za informiranje i propagandu. Dakle, moguće je usporediti kako su dvije hrvatske, po definiciji orvelovske službe funkcionirale baš u Orwellovoj 1984. godini.
Treba voditi računa i o tome da se javnosti dosad nepoznat dokument s popisom osoba koje je tijekom 1984. godine obrađivala Služba državne sigurnosti pojavio baš u trenutku kad se rasplamsala rasprava o tome je li predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko bio predmet obrade ili suradnik te službe u navedeno vrijeme. Dakako, sve dok se ne provedu temeljitija arhivska istraživanja i dok se ne provjeri autentičnost dokumenata, činjenicu da njegova imena nema na popisu ne treba tumačiti kao potvrdu tvrdnje da je on bio suradnik te službe.
Ne treba potpuno isključiti ni mogućnost da je pomno izabrani trenutak pojavljivanja tog dokumenta zapravo demonstracija sposobnosti nekadašnjih pripadnika sigurnosnih službi.
Nastup političara
Karamarko kao političar izazvao je popriličnu zabrinutost u javnosti kad je u svom prvom programskom istupu u svojstvu mogućeg budućeg premijera najavio da će, pod vidom provedbe lustracije i dubiozne duhovne obnove, onemogućiti javno djelovanje svojim političkim neistomišljenicima. Time se predstavio kao jedini od relevantnih hrvatskih političara koji misli i govori na način na koji je pisana famozna Bijela knjiga.
Jer Bijela knjiga je upravo to, popis osoba za koje njezini neimenovani sastavljači smatraju da bi im zbog njihovih neprihvatljivih političkih stajališta trebalo biti onemogućeno da javno djeluju. Sporno je mnoštvo tema, a pritom autori Bijele knjige ni ne pokušavaju objasniti što je u kojem od mnoštva predstavljenih primjera neprihvatljivih načina razmišljanja pogrešno ili činjenično netočno.
Bijela knjiga
Anonimni pisci Bijele knjige ne pozivaju se ni na kakav teorijski okvir niti ekspliciraju svoja estetska, etička i politička uvjerenja. Za njih su svi relevantni kriteriji za procjenjivanje cjelokupnog kulturnog stvaralaštva sadržani u tri partijska dokumenta s početka sedamdesetih godina 20. stoljeća.
Najprije se pozivaju na poznatu 21. sjednicu Predsjedništva SKJ 1. i 2. prosinca 1971. godine kojom su “Savez komunista i organizirane socijalističke snage započeli energičnu akciju protiv nacionalizma i liberalizma u vlastitim redovima i u društvu”. Rezultat te sjednice bile su ostavke članova političkog vodstva Hrvatske na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom te masovna represija i sudski progoni pripadnika “maspoka”. Uslijedila je smjena srpskog “liberalnog” rukovodstva na čelu s Markom Nikezićem i Latinkom Perović, ali bez tako velikih popratnih represalija kakve su provedene u Hrvatskoj.
Drugi dokument na koji se pozivaju pisci Bijele knjige je priopćenje Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ iz 1973. godine kojim se zahtijeva da se “neodložno izvrši ideološko-političko raščišćavanje i utvrdi politička odgovornost onih koji su filmsku umjetnost koristili za reakcionarne svrhe”. I treći njihov oslonac, partijski dokument ‘Politika i zadaci Saveza komunista u oblasti kulture i nauke’ iz 1974. godine, u kojem se govori o nužnosti obračuna s pokušajima obezvređivanja revolucije i njenih tekovina, tipičan je proizvod represivne politike jednostranačke vlasti u prvoj polovici sedamdesetih godina.
Služba državne sigurnosti pokazala je više razumijevanja za stvarne probleme tadašnjeg jugoslavenskog društva i otpočela je s pripremama za suprotstavljanje velikosrpskim ideološkim i teritorijalnim apetitima, dok su partijski ideolozi održavali uzdrmani kult Tita i jugoslavenstva
S ustavnim promjenama 1974. godine Jugoslavija je postala konfederalna država, a konfederalizacija Saveza komunista potpuno je provedena nakon Titove smrti 1980. godine. Dokumenti na koje se pozivaju anonimni pisci Bijele knjige već su uvelike zastarjeli u vrijeme njezina pripremanja. Demontaži Titova mita u Srbiji i Sloveniji, koja se ondje provodi bez osobitog suprotstavljanja tamošnjih partijskih struktura, oni se pokušavaju suprotstaviti zakašnjelom jugoslavenskom i već tada prevladanom komunističkom pravovjernošću.
Pisci Bijele knjige kao da žele pozvati Srbiju i Sloveniju da posegnu za jednako uspješnim represivnim mjerama kakve su sedamdesetih provedene u Hrvatskoj. Oni panično upozoravaju na to da mnogi koji u Hrvatskoj ne mogu objaviti svoja subverzivna razmišljanja to nesmetano čine u susjednim republikama. No, već tada oni predstavljaju manjinu u hrvatskim partijskim strukturama. Činjenica da nitko s njihova popisa kandidata za odstranjivanje iz javnog života Hrvatske nije nastradao ni nakon što je na temelju Bijele knjige u svibnju 1984. godine održano partijsko savjetovanje potvrđuje marginalni politički položaj autora i sponzora tog dokumenta.
Poziv na obračun
Za razliku od marginaliziranih partijskih fanatika, Služba državne sigurnosti postupala je profesionalno. Ona se nije bavila slučajevima izvan republičkih granica. Na popisu osoba nad kojima je provodila obradu nema srpskih i slovenskih disidenata. Daleko najzastupljenija kategorija obrađivanih osoba su hrvatski nacionalisti. Na tom popisu su svi pripadnici hrvatskog političkog vodstva koji su nakon 21. sjednice morali podnijeti ostavke, svi pripadnici fantomskog komiteta pedesetorice kojima se sudilo za protudržavnu djelatnost kao i svi istaknuti lideri studentskog pokreta iz 1971. godine.
Tu je, dakako, gotovo cjelokupno buduće vodstvo HDZ-a s Franjom Tuđmanom, Stjepanom Mesićem i Josipom Manolićem. Od četvorice pokretača HSLS-a na popisu službe su njih trojica: Vlado Gotovac, Slavko Goldstein i Franjo Zenko.
Posrnuli titoisti
Zanimljivo je da na popisu osoba koje je služba obrađivala nema nekih od intelektualaca koje su autori Bijele knjige najčešće spominjali kao kandidate za takvu obradu. Ako je vjerovati nedavno objavljenom popisu 820 obrađivanih osoba, služba se nije bavila Stjepanom Čuićem, Stankom Lasićem i Zdravkom Zimom, koji su iznosili najviše politički neprihvatljivih stajališta prema kriterijima pisaca Bijele knjige.
Možda će daljnje objavljivanje dokumenata o načinu rada sigurnosnih službi u posljednjem desetljeću komunističke vlasti razjasniti ponešto što današnjem čitatelju izgleda apsurdno. Najistaknutiji predstavnici praxis grupe, Milan Kangrga i Gajo Petrović, tretirani su, zajedno s Predragom Matvejevićem i Žarkom Puhovskim, kao pripadnici građanske desnice. Prema bilo kojem poznatom političkom kriteriju javno djelovanje tih ljudi, sadržaj njihovih objavljenih djela kao i njihovo političko opredjeljivanje jasno govore da su oni bili marksisti i ljevičari.
Ovom kratkom usporedbom dvaju dokumenata o radu dvaju segmenata hrvatske vlasti 1984. godine, marginaliziranih partijskih ideologa i Službe državne sigurnosti, pokazao sam da jedinstveni, svemoćni i sveprisutni Big Brother u Hrvatskoj 1984. godine više nije postojao.
Služba državne sigurnosti pokazala je više razumijevanja za stvarne probleme tadašnjeg jugoslavenskog društva i otpočela je s pripremama za suprotstavljanje velikosrpskim ideološkim i teritorijalnim apetitima, dok su partijski ideolozi održavali uzdrmani kult Tita i jugoslavenstva. S obzirom na te činjenice začuđuje kad bivši šef policije u demokratskoj Hrvatskoj, bivši šef hrvatske obavještajne službe i bivši hrvatski ministar unutarnjih poslova, nastupajući kao političar, govori načinom primjerenim autorima Bijele knjige.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 18. srpnja 2015.