Personalizirane kampanje zadnji su simptom uznapredovale bolesti apstencije hrvatskih glasača. Osim što se posljednjih dvadesetak godina izlaznost na izbore drastično smanjila, ona je i jedna od najnižih u Europi; prema istraživanju Zaklade Friedrich Ebert predstavljenom prošlog mjeseca, u Europi nižu izlaznost na izbore imaju samo Rumunjska, Bugarska i Albanija. Politolozi mogu teoretizirati o razlozima pada izlaznosti te zašto politika danas sliči na sapunicu gdje je diskusiju o idejama, ali i ideologiji, zamijenila diskusija o osobi koju biramo.
Umjesto toga mogu vam ponuditi uvid, kao netko tko više od desetljeća u pravilu radi s tek punoljetnim osobama, kako mladi gledaju na politiku. A upravo su mladi, prema istraživanju koje sam ranije navela, jedni od glavnih izbornih apstinenata.
Mahnito skupljanje geopolitičkih štitova
Politika je mladim ljudima prvenstveno izvor najboljih memeova. Osim toga, misle da ih političari ignoriraju, ne shvaćaju njihove potrebe i ne nude rješenja njihovih problema. Dodatno su zbunjeni svjetonazorskim i ekonomskim podjelama u političkom spektru, što ih dalje demotivira u glasanju. Ono što im obično odgovorim kad me pitaju za savjet prenijet ću ovdje i vama.
Iako si političari jako vole pripisivati zasluge za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, NATO, Schengen i eurozonu (a nadajmo se i u OECD), taj uspjeh nikako ne možemo pripisati niti jednom političaru ni stranci. Hrvatski su građani zadnjih 30 i kusur godina konzistentno davali svoj glas strankama koje su nas nas vodile u samo jednom smjeru. Sjećate li se u filmu Interstellar kad Matthew McConaughey u crnoj rupi zaključi da ga u poziciju da promijeni prošlost nisu doveli izvanzemaljci, već da smo se tamo doveli sami?
Ovo je nešto slično, stoga zahvalite svojim bakama i djedovima te roditeljima što su glasali za ne jednu, nego cijeli dijapazon stranaka koje su nas povele putem Europe. Mahnito skupljanje svih mogućih geopolitičkih štitova vjerojatno je posljedica rata u kojem smo se na početku osjećali usamljeni, kao da nemamo saveznika.
Kako pobjeđivati u Ligi prvaka
Domovinski rat i neuspjela tranzicija i danas su političke teme, no tu je zanimljiviji izvanjski pogled na naš uspjeh. Strani diplomati često nam se dive kako smo uspjeli, ratu unatoč. Njihova perspektiva je svjetska, mnoge zemlje koje su preživjele ratove nisu se oporavile desetljećima. Hrvatska je u gornjoj četvrtini zemalja po BDP-u po glavi stanovnika, ali ima velikih problema s dosizanjem prosjeka Europske unije. Naš posao kao glasača jest izabrati one koji, osim što su pokazali da nas znaju dovesti u Ligu prvaka, znaju i kako se u toj ligi pobjeđuju utakmice.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svake četiri godine imamo prilike uprazniti teško stečeno pravo i glasati. Tako odlučujemo koje su nam ideje najvažnije, za nas osobno i za društvo. Festival demokracije, kako mu tepaju, nije ništa doli tržište ideja. Posao je političara da ideje upakiraju u politički proizvod, te nam ih ponude na dan izbora. Stranke se natječu za naš glas na isti način kako se tvrtke natječu za naš euro. Dok god izlazimo glasati, tržište ideja je živo i stranke međusobno konkuriraju za naše glasove.
Nove ideje tad vode političkim inovacijama koje adresiraju novonastale okolnosti i vode institucionalnim inovacijama i inovacijama javnih politika. Dobar primjer toga je ideja transparentnosti koja je zbog svoje široke prihvaćenosti danas dijelom manje-više svih izbornih programa.
Ljepota demokracije u tržištu ideja
Ako se uzdamo u ideje umjesto u ljude, velika je šansa da će ideja preživjeti ono što čovjek biološki ili politički neće. Moć ideje, primjerice o tome gdje je Hrvatskoj mjesto, najbolje se ilustrira time što je preživjela ne samo političku već i biološku smrt aktera koji su je provodili u djelo. Ljudi su ponekad neiskupljivi, jer moć poput Sauronovog prstena kvari ljude. No ideje, posebice ako su velike, kao u filmu Cloud Atlas nastavljaju dalje. Ljepota demokracije je u tome što možemo zamijeniti ljude, ali ideje ostaju na tržištu, slobodne da ih neki novi akter pokupi i ugradi u svoj politički proizvod.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No rijetko tko pogodi prvi put. Hrvatska je mlada demokracija – ovo su nam deseti parlamentarni izbori. Čisto za usporedbu – Nizozemskoj će iduće godine biti četrdeseti izbori po redu na kojima će slaviti 107 godina demokracije. Kako su izgledali deseti izbori u Nizozemskoj? Izlaznost je bila čak 94,98 posto, što nije čudno jer je tadašnjim 18-godišnjacima djetinjstvo obilježio Drugi svjetski rat, a njihovi roditelji su bili upravo te dobi kada su dobili pravo glasa 1918. godine.
Izbori su potraga za dobrim idejama
Puno veća ideja od Hrvatske u europskom krugu je ideja da se uopće organiziraju izbori. Ta ideja je toliko velika da danas skoro nema države koja ne organizira izbore. Čak i zemlje koje smatramo autokratskima organiziraju izbore, iako nisu slobodni ni regularni. Njima je održavanje izbora vrsta legitimizacije moći. Imitacija je ponekad najiskrenija forma laskanja.
Zašto, u konačnici, trebamo glasati? Demokracije i autokracije danas se razlikuju utoliko što je u prvima mnogo, a u potonjima jedan ponuditelj na tržištu ideja. Što nas manje glasa, manje je raznolik izbor ideja i manje ideja dobije šansu biti izabrane. Tad nastaje plodno tlo za antipluralizam, demonizaciju i dehumanizaciju političkih protivnika. A to nije okružje u kojem će nove ideje generirati političke inovacije koje su nam nasušno potrebne kako bismo dobili Hrvatsku kakvu želimo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vedrana Pribičević ekonomska je analitičarka i predavačica ekonomije na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta (ZŠEM)
Što govorim svojim studentima - zašto u srijedu ne smiju ostati kod kuće
Umjesto u ljude, uzdajmo se u ideje jer one prežive što čovjek biološki ili politički ne može. A izbori su najveća ideja
Stranke se natječu za naš glas na isti način kako se tvrtke natječu za naš euro. Dok god izlazimo glasati, tržište ideja je živo i stranke međusobno konkuriraju za naše glasove. Nove ideje tad vode političkim inovacijama koje adresiraju novonastale okolnosti i vode institucionalnim inovacijama i inovacijama javnih politika
Personalizirane kampanje zadnji su simptom uznapredovale bolesti apstencije hrvatskih glasača. Osim što se posljednjih dvadesetak godina izlaznost na izbore drastično smanjila, ona je i jedna od najnižih u Europi; prema istraživanju Zaklade Friedrich Ebert predstavljenom prošlog mjeseca, u Europi nižu izlaznost na izbore imaju samo Rumunjska, Bugarska i Albanija. Politolozi mogu teoretizirati o razlozima pada izlaznosti te zašto politika danas sliči na sapunicu gdje je diskusiju o idejama, ali i ideologiji, zamijenila diskusija o osobi koju biramo.
Umjesto toga mogu vam ponuditi uvid, kao netko tko više od desetljeća u pravilu radi s tek punoljetnim osobama, kako mladi gledaju na politiku. A upravo su mladi, prema istraživanju koje sam ranije navela, jedni od glavnih izbornih apstinenata.
Mahnito skupljanje geopolitičkih štitova
Politika je mladim ljudima prvenstveno izvor najboljih memeova. Osim toga, misle da ih političari ignoriraju, ne shvaćaju njihove potrebe i ne nude rješenja njihovih problema. Dodatno su zbunjeni svjetonazorskim i ekonomskim podjelama u političkom spektru, što ih dalje demotivira u glasanju. Ono što im obično odgovorim kad me pitaju za savjet prenijet ću ovdje i vama.
Iako si političari jako vole pripisivati zasluge za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, NATO, Schengen i eurozonu (a nadajmo se i u OECD), taj uspjeh nikako ne možemo pripisati niti jednom političaru ni stranci. Hrvatski su građani zadnjih 30 i kusur godina konzistentno davali svoj glas strankama koje su nas nas vodile u samo jednom smjeru. Sjećate li se u filmu Interstellar kad Matthew McConaughey u crnoj rupi zaključi da ga u poziciju da promijeni prošlost nisu doveli izvanzemaljci, već da smo se tamo doveli sami?
Ovo je nešto slično, stoga zahvalite svojim bakama i djedovima te roditeljima što su glasali za ne jednu, nego cijeli dijapazon stranaka koje su nas povele putem Europe. Mahnito skupljanje svih mogućih geopolitičkih štitova vjerojatno je posljedica rata u kojem smo se na početku osjećali usamljeni, kao da nemamo saveznika.
Kako pobjeđivati u Ligi prvaka
Domovinski rat i neuspjela tranzicija i danas su političke teme, no tu je zanimljiviji izvanjski pogled na naš uspjeh. Strani diplomati često nam se dive kako smo uspjeli, ratu unatoč. Njihova perspektiva je svjetska, mnoge zemlje koje su preživjele ratove nisu se oporavile desetljećima. Hrvatska je u gornjoj četvrtini zemalja po BDP-u po glavi stanovnika, ali ima velikih problema s dosizanjem prosjeka Europske unije. Naš posao kao glasača jest izabrati one koji, osim što su pokazali da nas znaju dovesti u Ligu prvaka, znaju i kako se u toj ligi pobjeđuju utakmice.
Svake četiri godine imamo prilike uprazniti teško stečeno pravo i glasati. Tako odlučujemo koje su nam ideje najvažnije, za nas osobno i za društvo. Festival demokracije, kako mu tepaju, nije ništa doli tržište ideja. Posao je političara da ideje upakiraju u politički proizvod, te nam ih ponude na dan izbora. Stranke se natječu za naš glas na isti način kako se tvrtke natječu za naš euro. Dok god izlazimo glasati, tržište ideja je živo i stranke međusobno konkuriraju za naše glasove.
Nove ideje tad vode političkim inovacijama koje adresiraju novonastale okolnosti i vode institucionalnim inovacijama i inovacijama javnih politika. Dobar primjer toga je ideja transparentnosti koja je zbog svoje široke prihvaćenosti danas dijelom manje-više svih izbornih programa.
Ljepota demokracije u tržištu ideja
Ako se uzdamo u ideje umjesto u ljude, velika je šansa da će ideja preživjeti ono što čovjek biološki ili politički neće. Moć ideje, primjerice o tome gdje je Hrvatskoj mjesto, najbolje se ilustrira time što je preživjela ne samo političku već i biološku smrt aktera koji su je provodili u djelo. Ljudi su ponekad neiskupljivi, jer moć poput Sauronovog prstena kvari ljude. No ideje, posebice ako su velike, kao u filmu Cloud Atlas nastavljaju dalje. Ljepota demokracije je u tome što možemo zamijeniti ljude, ali ideje ostaju na tržištu, slobodne da ih neki novi akter pokupi i ugradi u svoj politički proizvod.
No rijetko tko pogodi prvi put. Hrvatska je mlada demokracija – ovo su nam deseti parlamentarni izbori. Čisto za usporedbu – Nizozemskoj će iduće godine biti četrdeseti izbori po redu na kojima će slaviti 107 godina demokracije. Kako su izgledali deseti izbori u Nizozemskoj? Izlaznost je bila čak 94,98 posto, što nije čudno jer je tadašnjim 18-godišnjacima djetinjstvo obilježio Drugi svjetski rat, a njihovi roditelji su bili upravo te dobi kada su dobili pravo glasa 1918. godine.
Izbori su potraga za dobrim idejama
Puno veća ideja od Hrvatske u europskom krugu je ideja da se uopće organiziraju izbori. Ta ideja je toliko velika da danas skoro nema države koja ne organizira izbore. Čak i zemlje koje smatramo autokratskima organiziraju izbore, iako nisu slobodni ni regularni. Njima je održavanje izbora vrsta legitimizacije moći. Imitacija je ponekad najiskrenija forma laskanja.
Zašto, u konačnici, trebamo glasati? Demokracije i autokracije danas se razlikuju utoliko što je u prvima mnogo, a u potonjima jedan ponuditelj na tržištu ideja. Što nas manje glasa, manje je raznolik izbor ideja i manje ideja dobije šansu biti izabrane. Tad nastaje plodno tlo za antipluralizam, demonizaciju i dehumanizaciju političkih protivnika. A to nije okružje u kojem će nove ideje generirati političke inovacije koje su nam nasušno potrebne kako bismo dobili Hrvatsku kakvu želimo.
Vedrana Pribičević ekonomska je analitičarka i predavačica ekonomije na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta (ZŠEM)