Kod nas povjerenje u Stožer sve više pada, a vani? Ljudi koji žive u gradovima EU opisuju kako se tamo poštuju mjere
Od Austrije do Švedske: poštuju li se sve strože mjere i je li ključno to što u većini europskih zemalja stožeri nisu politizirani?
Situacija s pandemijom koronavirusa u Europi je iz dana u dan sve teža. Zbog ubrzanog rasta broja novih slučajeva – često su dnevne brojke i veće nego u proljetnom valu – sve više država ponovno uvodi stroge restrikcije, od zatvaranja restorana i kafića do policijskog sata. Europljani se ponovno privikavaju na svakodnevni život u vrlo ograničenim uvjetima.
U odnosu na druge europske zemlje, hrvatski je pristup zasad dosta liberalniji. No, brojke su iz dana u dan u porastu, učestalo se raspravlja o situaciji u zdravstvenom sustavu, a političari sad već redovito apeliraju na građane da poštuju mjere koje su na snazi.
U situaciji kada se polako uvode strože mjere, ali je povjerenje u one koji bi trebali osigurati njihovo poštivanje prilično poljuljano, s ljudima iz sedam europskih država koji već žive pod rigoroznijim restrikcijama razgovarali smo o tri bitne teme – kako se u njihovim gradovima ljudi nose s mjerama, koliko ih poštuju i vjeruju li, u ovoj sve dubljoj krizi, svojim vlastima i njihovim potezima.
Nina Filipančić, Beč, Austrija
Pod strožim restrikcijama od ovog petka žive i Austrijanci koji se ubuduće mogu družiti samo u grupicama. Na otvorenom do 12, u zatvorenim prostorima najviše do šest ljudi, što vrijedi i za restorane – za istim stolom više ne može sjediti desetero, nego šestero gostiju. Privatna okupljanja nisu regulirana, jer to pravno nije moguće, ali im se preporuča da ih također ograniče na šest osoba.
I dodatnih mjera, uz one koje vrijede otprije, poput nošenja maski i držanja distance, Austrijanci će se držati, ne sumnja Nina Filipančić koja živi u Beču. „Austrijanci su odgovorni. Ako uđeš u metro bez maske, u najmanju ruku će te svi oštro gledati“. A moguće da neodgovornost izazove i ozbiljniju reakciju ljudi od pukog prijekora.
Mentalitet i društvena osuda među glavnim su razlozima što se mjere u većini slučajeva poštuju, barem u javnim prostorima, čak i ako ljudi, prema Nininom iskustvu, sve manje razumiju te mjere – pa se, recimo, pitaju zbog čega su restrikcije baš na šest osoba – i više se, tvrdi Nina, žale na komunikaciju, nego same mjere. Ali dvostrukih kriterija nema, pravila jednako vrijede za sve.
Kod kuće se, očekivano, ipak opuste pa se u dosta slučajeva zaraza širi upravo kroz kućna, obiteljska druženja, kaže naša sugovornica. Nina svaki dan ide na posao javnim prijevozom u kojem ipak bude gužva jer su Bečani naviknuti da ne idu autom, pa je prilično teško držati distancu, no maske se obavezno nose. Sve više ljudi vozi i bicikl, za vrijeme proljetnog lockdowna, prisjeća se Nina, „svi bicikli bili su rasprodani“.
Od prije nekoliko tjedana ljudi koji idu u restoran moraju se na ulazu registrirati. Dobiju papir, na koji trebaju napisati svoje podatke, a konobar upiše broj stola i vrijeme posjeta. Da ih se može obavijestiti ako se ispostavi da su bili blizu zaražene osobe. „Nema otpora prema tome. A onoga tko ne želi ispuniti, konobar de facto mora izbaciti van“, kaže Nina.
Za razliku od nekih drugih država, u Austriji dosad nije bilo masovnijih prosvjeda protiv restrikcija. Ljudi i dalje imaju dosta visoko povjerenje u vladu (mada, po anketama, opada podrška mjerama), a pogotovo ministra zdravstva iz Zelenih. Kao nekad Vili Beroš, i Rudolf Anschober na kratko je bio na vrhu ljestvice popularnosti. Po onome što javljaju austrijski mediji, rejting mu se, međutim, u međuvremenu nije strmoglavio kao Berošev.
Melisa Kakaš, London, UK
Sredinom listopada u Londonu je proglašen visok stupanj upozorenja zbog Covida-19, pa je život Londončana dodatno ograničen: ne smiju se družiti u zatvorenim prostorima ako nisu iz istog kućanstva, na otvorenom smije biti do šest osoba, preporuča im se da se ne kreću nepotrebno, a ako već moraju, da pješače ili voze bicikl. Škole su još otvorene.
Maske su obavezne u zatvorenim prostorima i javnom prijevozu, za što postoje i kazne, mada su se zadnjih mjeseci, kako je nedavno izvijestio BBC, rijetko naplaćivale. Melisi Kakaš koja živi i radi u Londonu čini se da ljudi većinom pridržavaju strogih mjera. „Čak i kad izađete, vidite ljude s maskama, iako nisu obavezne“, kaže Melisa.
Njezin je dojam da stanovnici Londona prilično čvrsto drže propisanih pravila, što s jedne strane pripisuje strogim kaznama, ali nije to jedini faktor. „Čini mi se da u ovoj situaciji ljudi paze jedni na druge, da nose maske zbog sebe i zbog drugih“, ističe. London je poznat po gužvama u javnom prijevozu, ali još od početka krize ga ljudi manje koriste, a i kad uđu u metro, drže se podalje jedni od drugih. Preko deset tisuća restorana i pubova u tom gradu mora se zatvoriti u 22 sata, a radno vrijeme se, kaže Melisa, strogo poštuje. U restoranima za istim stolom mogu biti samo osobe iz istog kućanstva.
Naša sugovornica i krug ljudi s kojima se druži drže se mjere, pa tako, recimo, ne posjećuju jedni druge. Radi li se o strahu od bolesti, strahu od kazni, poštivanju drugih, povjerenju u ono što vlasti rade…? Kombinacija svega toga, uzvraća Melisa – onima kojima nije stalo do drugog, možda je, primjerice, stalo do novčanika. Povjerenje u vlast, međutim, baš i nije na nekim zavidnim razinama.
Poznato je da je britanska vlada na čelu s Borisom Johnsonom od početka pandemije imala nekoliko neobičnih zaokreta u politici koju vode, ali Melisa veli da povjerenje u politiku i nije toliko presudno, jer postoji jaka znanstvena zajednica kojoj ljudi vjeruju.
Ivana Zelić, Aarhus, Danska
Ivana Zelić više od godinu dana živi u Aarhusu, drugom po veličini gradu u Danskoj, najpoznatijem po sveučilištu. Baš prošli tjedan bila je u Hrvatskoj, a po povratku u Dansku testirala se na aerodromu. Testovi su besplatni – ne samo za one koji se vraćaju iz inozemstva, nego općenito – a rezultate se uglavnom dobije i za manje od 24 sata, pokazuje Ivanino iskustvo.
“U Danskoj je sve uređenije i bolje iskomunicirano, jasno se zna što se događa, kako se i kada mjere uvode. Zato je osjećaj neizvjesnosti manji nego u Hrvatskoj”, kaže Ivana koja u Aarhusu studira i uz studij radi u jednom restoranu. Kafići i restorani zatvaraju se u 22 sata, a maske su obavezne.
“Svi se toga pridržavaju, i gosti i zaposlenici. Nisam čula za situaciju da bi gost odbio nositi masku”, ističe Ivana. Maske su od kraja kolovoza obavezne i u javnom prijevozu (u dućanima, kaže, nisu – ali trgovine imaju dezinficijense i jednokratne rukavice) i potpuno je, veli, nezamislivo da bi se netko ukrcao bez maske. Ljudi su ih počeli nositi čim je vlada najavila tu mjeru – tjedan dana prije nego što je uistinu stupila na snagu.
Danska je ovoga tjedna ipak zabilježila rekordnih 760 slučajeva. Osim propisanih maski i skraćenog radnog vremena, ograničena su i okupljanja na 50 ljudi, a zbog pogoršanja situacije razmatraju i strože restrikcije. Ako kazne i postoje, kaže Ivana, ljudi o njima ne pričaju jer se bez obzira na to drže mjera.
Uvjerena je da je jedan od ključnih razloga izuzetno visoko povjerenje u vladu i državne institucije – ankete redovito svrstavaju Dansku na sam vrh EU ljestvice – a dvostrukih standarda u primjeni mjera nema. „Ne može se zamisliti da zastupnik ima drugačiji tretman od ostalih građana po pitanju maske ili samoizolacije”, zaključuje naša sugovornica.
Zenid Hazarević, Uppsala, Švedska
U Švedskoj, zemlji koja je proljetos imala najliberalniji pristup pandemiji među europskim državama, ovih se dana, zbog ponovnog rasta broja slučajeva, uvode nešto strože mjere. Broj gostiju u zatvorenim prostorima noćnih kluba bit će, primjerice, ograničen na 50, a u restoranima će smjeti za istim stolom biti do osam osoba.
No, i s tim novim mjerama, situacija je relaksiranija nego u mnogim drugim državama – svjedoči to i Zenid Hazarević, koji živi i radi u Uppsali, 70-ak kilometara od glavnog grada Stockholma. “Maske nisu obavezne i nema lockdowna. Ali se ljudima savjetuje da ne idu busevima i vlakovima, nego biciklom ili pješke ili da ostanu kod kuće”, kaže Zenid.
Mjere nisu obvezujuće, kao u mnogim drugim europskim državama, no ljudi ih, procjenjuje naš sugovornik, poštuju. U redovima na blagajni u trgovinama drže razmak od metar i pol dva, izbjegavaju fizičke kontakte – pa kad vam konobar donese kavu ili dostavljač hranu, odloži je na nekoj površini, a ne prima se iz ruke u ruku. Dezinfekcijska sredstva su “na svakom koraku”, u restoranima, dućanima, na kioscima…
Na stanicama javnog prijevoza zna biti gužva, ali “puno više ljudi biciklira, nego što se voze busom ili vlakom”. Mnoge trgovine, pak, imaju posebno određeno vrijeme za osjetljive skupine – ljude za koje bi koronavirus mogao biti opasniji – tako da, primjerice, mogu obaviti kupovinu od 7 do 8 ujutro, kada u trgovini nije gužva. Ostali se, napominje Zenid, u taj termin ne guraju.
„Pokušavamo smanjiti društveni život, koji se sada odvija uglavnom preko interneta“, opisuje naš sugovornik. Otkazuju se velika rođendanska i druga slavlja, a kao primjer navodi da nisu otišli kod prijatelja koji su nedavno dobili bebu jer poštuju njihovu želju da se s posjetima pričeka.
Na pitanje postoje li kazne za kršenje mjera, Zenid djeluje prilično iznenađeno. „Neee, kazne ne dolaze u obzir“, kaže nam rezolutno. Unatoč tome, ljudi, po njegovom iskustvu, poštuju preporuke, mada uopće nisu obvezujuće. Jedan od razloga naš sugovornik nalazi u ovome: „Šveđani imaju veliko povjerenje u vladu“.
Sandra Visconti, Berlin, Njemačka
U glavnom gradu Njemačke zadnjih mjeseci bilo je nekoliko većih prosvjeda protiv antikorona mjera. Barem jedan od njih završio je ironičnim obratom – policija ga je prekinula jer se prosvjednici nisu držali antikorona mjera. U Berlinu se mjere osporavaju i pred sudom: prije tjedan dana upravni je sud prihvatio tužbu ugostitelja protiv ograničenja radnog vremena do 23 sata. Zabranu točenja alkohola u noćnim satima sud nije poništio.
Pa ipak, stanovnici Berlina ne ignoriraju restrikcije, dapače, prilično ih se čvrsto pridržavaju. “Na javnim mjestima, u podzemnoj željeznici, u dućanima, restoranima, barovima i tako dalje, ljudi se apsolutno drže mjera”, kaže nam Sandra Visconti koja u Berlinu živi pet godina.
U javnom prijevozu svi ostavljaju po jedno prazno mjesto između suputnika, a i maske se nose pod obavezno: “Mislim da mi se još nije desilo da vidim nekoga bez maske”, veli nam Sandra. Maske se od prije nekoliko dana moraju nositi na većem broju lokacija; prema medijskim izvješćima, gradske su vlasti proširile tu obvezu i na tržnice, stajanje u redovima te na deset prometnih trgovačkih ulica.
“Nose se maske, drži se distanca, kad ideš na bankomat, u trgovinu i tako dalje. Iz trgovine bi te izbacili, ako ne nosiš masku, pozvali bi policiju, a policija bi došla u dvije sekunde”, priča nam Sandra. I kazne su, kaže, visoke, a kreću se i do više tisuća eura, ovisno o stupnju prekršaja. No, dok se na javnim mjestima ljudi drže restrikcija, i dalje, veli naša sugovornica, neki organiziraju kućne zabave pa i tu policija urgira.
Unatoč sudskom osporavanju mjera i povremenim prosvjedima, Sandra procjenjuje da je povjerenje u ono što vlast radi prilično visoko. Ljudi su zadovoljni dobrom organizacijom, znaju da je bolnički sustav spreman, a i financijska pomoć države za poduzetnike koje je pogodila kriza ili, pak, radnike koji su ostali bez posla nije zanemariva. “O ljudima se dobro skrbi”, kaže Sandra.
Iva Kraljić, Milano, Italija
Od ovog četvrtka, sjeverna talijanska pokrajina Lombardija ponovno je, zbog širenja zaraze koronavirusa, uvela policijski sat. Stanovnicima regije ograničeno je kretanje od 23 sata do 5 ujutro, osim u iznimnim slučajevima, na primjer, ako moraju na posao ili hitno kod doktora. Urbano srce Lombardije je Milano, u kojem živi i radi Iva Kraljić.
Nakon proljetnog dijela pandemije, koja je u Italiji, a posebno u ovom dijelu ostavila duboke posljedice, stanovnici Milana čvrsto se pridržavaju restrikcija, pa i više od toga. Nastavili su, primjerice, nositi maske vani i kad to više nisu morali, “ali zbog svega što su prošli, ljudi su ostali dosta oprezni”, objašnjava Iva. Mjere se poštuju vani, ali i u privatnim kućama.
“Ako imamo večeru jedni kod drugih, pazimo da nas nema previše, a kuća se prozračuje. Nedavno smo trebali imati roštilj kod prijatelja, ali smo ga odgodili jer je donesena mjera da ne smije biti više od šest ljudi”, kaže Iva. Tko može radi od kuće, a oni koji, poput nje, moraju u ured, i tamo vrlo pomno paze na pravila: iako joj je cijeli ured u staklu, tako se pažljivo drži distanca da druge kolege gotovo da i ne vidi.
Ljetos je bila u Hrvatskoj i ostala je, veli, iznenađena koliko se nikakve preporuke nisu primjenjivale. Za razliku od Lombardije gdje se sve striktno poštuje, čemu, vjerojatno, pridonose i značajne kazne. Dosta rigorozno kontrolira se osobito nošenje maski, veli Iva.
Povjerenje u vlasti, po njezinoj ocjeni, baš i nije visoko, ali to u slučaju Italije možda i nije presudno – nakon proljetne katastrofe, malotko se usuđuje riskirati s mjerama. Ako netko i pokuša ignorirati restrikcije, drugi će ga ljudi upozoriti ili prijaviti, kaže naša sugovornica: “Kad u trgovini ljudi nose masku samo preko usta, zaštitari odmah reagiraju, mogu tu osobu i izbaciti iz dućana”.
No, ljudi uglavnom, veli Iva, paze jedni na druge: “Recimo, kada ti na trotoaru u susret ide druga osoba, uvijek jedan siđe s trotoara i prođe. Ljudi se i nasmiješe jedni drugima, vidiš to po očima, a čak se i pozdrave. U ovoj nevolji osjećaš da si još i više dio ovog grada”.
Luka Badel, Bruxelles, Belgija
Belgiji prijeti tsunami novih slučajeva koronavirusa, upozorio je neki dan belgijski ministar zdravstva, prije nego što su tamošnje vlasti uvele nove, stroge restrikcije koje po mnogočemu podsjećaju na proljetni lockdown. Zatvoreni su kafići i restorani, osim za dostavu, nakon 20 sati zabranjena je prodaja alkohola, druženje s drugim ljudima drastično je limitirano…
Bliski kontakt dozvoljen je sa samo još jednom osobom izvan istog kućanstva, u goste se može pozvati do četiri osobe, ako se drži distanca, rad od kuće je pravilo kad god je to moguće. Škole su, međutim, ostale otvorene. Otvorene su i trgovine, po zemlji se može bez ograničenja.
Unatoč tome, Luka Badel, koji živi u Bruxellesu, kaže da ne vidi preveliku razliku u odnosu na ranije. Ali, to je možda posljedica toga što su se ljudi, kako sam svjedoči, već navikli na restrikcije. “Možda su u početku pandemije bili opušteniji, ali sada su jako disciplinirani”, opisuje Luka svoje dojmove.
S obzirom na ograničeni broj ljudi u supermarketima, nekad se, veli, mora pričekati u redu za ulazak, ali nikada nije zbog toga primijetio nekakve ispade. Luka je prilično uvjeren da bi onoga tko se ponaša neodgovorno, pa se, primjerice, pokuša progurati u trgovinu, ostali ljudi “brzo vratili u red”.
U javnom prijevozu je obavezna maska i dezinfekcija ruku, kaže, i putnici to poštuju. Maske se moraju nositi i u frekventnijim zonama, gdje nije moguće držati distancu. Ali, čini se da je grad prilično organiziran: “Čim uđeš u tu zonu, vidiš znak da moraš staviti masku”.
Luka se u Bruxellesu, veli, osjeća sigurno, djeca mu idu u školu, a što se tiče povjerenja u vlast, u Belgiji je to malo složenija priča. Nakon lanjskih izbora godinu i pol, do kraja rujna ove godine, nisu uspjeli dogovoriti novu vladu (da, opet: Belgija drži rekord po trajanju pregovora o formiranju vlade iz 2010./2011. godine, a ovoga puta trebalo im ne nešto manje vremena). Luka, međutim, smatra Belgijanci u ovoj krizi vjeruju u znanost i da borba protiv korone nije ispolitizirana.