Sin najveće jugoslavenske zvijezde priča o tatinoj smrti, novom filmu i lancu pekarnica u New Yorku

Glavne uloge i nagrade

Uoči hrvatske premijere filma Naša svakodnevna priča (bosanskog kandidata za Oscara), na predstojećem Zagreb film festivalu 17. studenoga, u kojemu tumači glavnu ulogu, te povratku na kazališne daske predstavom Romeo i Julija u režiji Mikija Manojlovića, Uliks Fehmiu, taj jednostavan, simpatičan, otvoren tip zanimljive fizionomije priča, ekskluzivno za Telegram, svoju životnu priču.

Rođen je 1968. u Beogradu, u znaku raka, kao sin Bekima Fehmiua, jedne od najvećih glumačkih zvijezda ovih prostora, te Branke Petrić, beogradske glumice hrvatskih korijena, prvakinje Jugoslovenskog dramskog pozorišta.
Ljubavna priča Bekima i Branke započela je još na Akademiji, dok su oboje bili u klasi Nikole Tanhofera. Vjenčali su se 1968. u Rimu, a onda je rođen Uliks, a potom i mlađi brat Hedon. Sasvim sigurno Uliksu nije bilo lako ostvariti karijeru, a da ga ne uspoređuju sa slavnim roditeljima, no on je od samih početaka bio dovoljno samouvjeren i sam gradio svoj put.

A karijera mu s godinama i zrelošću postaje sve respektabilnija. Debitirao je u filmu Dobro uštimani mrtvaci. Potom je snimio nekoliko filmskih epizoda, igrao je u predstavama, zaljubio se u buduću suprugu, da bi se, uslijed rata, spakirao i s nešto dolara u džepu sjeo na avion i odletio u New York. Tamo je s prijateljima ušao u pekarski posao, svladao taj zanat i onda sa suprugom, koja je stigla nešto kasnije, izgradio respektabilnu poslovnu karijeru. Posljednjih godina igra glavne uloge u srpskim filmovima Sutra ujutro i Beli, beli svet, koji obilaze svjetske festivale, a najveća priznanja dobiva za ulogu ratnog zločinca u filmu Ustanička ulica, s Gordanom Kičićem i Radom Šerbedžijom.

U konzervativnom miljeu

Osvaja Srce Sarajeva kao najbolji glumac sarajevskog festivala, te Cara Konstantina, kao najbolji glumac na niškom festivalu glumačkih ostvarenja. Producira predstavu Diplomac, u kojem njegova supruga poslije godina odsustva briljira u Beogradskom dramskom pozorištu kao Mrs. Robinson, te tri filma. Trenutačno Uliks Fehmiu razvija seriju Tito je umro, prema istoimenom romanu (koju najavljuje kao balkansku Kuću od karata), te dva filma: Piazza Unita, ljubavni film Miloša Radovića, te istinitu priču o krađi beba u beogradskim bolnicama.

Prije pet godina doživio je veliku obiteljsku tragediju kad se njegov otac, razočaran raspadom Jugoslavije i tretmanom Albanaca, povukao sa scene u osamu stana na Zvezdari, gdje je ispisao potresnu autobiografiju Blistavo i strašno te ubrzo, psihološki i emocionalno shrvan, počinio samoubojstvo u 74. godini. Ubio se pištoljem jednog poslijepodneva 2010. godine. Uliks Fehmiu danas s ponosom govori o ocu i majci, evociravši divne i bolne, blistave i strašne uspomene.

TELEGRAM: Sasvim sigurno nije vam bilo lako ostaviti život, roditelje i karijeru u Beogradu i u Americi započeti iz početka, gdje ste startali s poslom o kojemu niste znali ništa. Kako ste uopće svladali pekarski zanat?

Moj prijatelj Igor je kriv za sve, jer je tih kasnih osamdesetih radio kao vozač za jednu pekarnicu u New Yorku. Poželio je otvoriti vlastitu i pozvao nekoliko prijatelja da mu se pridruže, ili pomognu novčano. Ja sam tada još uvijek glumio u Beogradu, ali mi je Bekim dao neku sitnu lovu i tako sam postao vlasnik malog dijela pekarnice na Cape Codu. A kad je počeo rat i kad sam odlučio napustiti zemlju, spakirao sam se i došao u pekarnicu kod prijatelja. Mene tada nije zanimao biznis, poželio sam upoznati taj kreativni dio pekarstva. Kad sam stigao u Ameriku, imali smo tri glavna pekara: dva Poljaka, Tadeka i Ceslava, koji su izgledali poput Stanlija i Olija, te Francuza Didiera. Između njih je stalno postojala velika tenzija i konstantno nadmetanje. Tadek i Ceslav su radili na miješanju tijesta i oblikovanju kruha, a Didier je radio na peći.

Stalno su se svađali, tukli, bila je stalna drama u našoj maloj pekarnici, u jednoj tihoj aleji glavne ulice u Hyannisu, u klasičnom konzervativnom miljeu Nove Engleske. U našu balkansku pekarnicu francuskog imena ne jednom je dolazila policija usred noći. I to kao na filmu, s pet automobila, rotacionim svjetlima i sirenama. I tako bi naši dragi pekari, koji su prilično voljeli i popiti poslije posla, davili jedno drugoga u sitnim jutarnjim satima! Ti sukobi su doveli do toga da smo morali sami početi raditi kruh. Krenuo sam učiti u praksi i čitati prve francuske pekarske knjige, iako nisam govorio francuski. Uspostavilo se da za taj posao zaista imam talent.

TELEGRAM: Po čemu ste specifični? Čuo sam da snabdijevate njujorške restorane.

Mi kruhom snabdijevamo hotele, restorane i najfinije dućane. Mene užasno pale otvorene kuhinje, kad imate priliku gledati kako se hrana pred vama sprema. Još više me pale otvorene pekarnice, u kojima se kruh pravi i peče pred vašim očima, nešto kao “bread theater”. Sad smo u ranoj fazi otvaranja takvih radnji u New Yorku.

TELEGRAM: Koja je funkcija vaše supruge u poslu ?

Snežana je jedan od stupova firme. Mi sve radimo zajedno. Prvih godina smo se plašili da će pekarnica pojesti našu glumu, da će nas ljudi doživljavati kao neke pekarske gastarbajtere, ne više kao umjetnike. I to je bila velika muka koju smo pobijedili. Onog trenutka kad smo prihvatili taj kruh koji nam je poslan kao blagoslov, gluma se krenula vraćati u naš život. Snežana ima ukusa, kako za život, teatar i za lijepo tako i za hranu i kruh.

Druženja sa zvijezdama

TELEGRAM: Otkrijte mi tajnu Uliksova kruha: navodno je bez kvasca, proces izrade traje dugo, proizvodite ga i s dodacima voća, biljaka i orašastih plodova…

Kad se otključa glavna tajna, koja se zove vrijeme, pekarsko se umijeće mjeri najobičnijim kruhom, čiji su sastojci samo voda, brašno i sol. Kada sam prvi put uspio napraviti takav kruh bez kvasca, vrata daljnjoj kreativnosti su bila otvorena. Lako je zamaskirati kruh maslinama, ružmarinom, pršutom, smokvama, brusnicama ili orasima. Najteže je napraviti običan kruh s velikom količinom vode. Danas se vraćaju u proizvodnju i razne vrste žitarica, koje su također iščezle s naših stolova. One mogu primiti mnogo veću količinu vode nego obično bijelo brašno, a ozbiljni pekari ih sve više koriste. Zdravije su, sadrže mnogo manje glutena, a pomažu u potrazi za idealnim kruhom o kome svaki pekar sanja. Ponekad uspijem napraviti taj kruh iz svojih snova.

TELEGRAM: S kime se družite u New Yorku?

Bekim je znao reći: “Otišao si u Ameriku, a nisi odmakao od svoje mahale”. I bio je u pravu. Ja sam partner u poslu s prijateljima koje znam 40 godina, od prvih razreda osnovne škole. Nekad se ne viđamo mjesecima, jer nismo svi u istom gradu, ali smo uvijek tu jedni za druge. Naravno da smo stekli i nove divne prijatelje. Naša kći Nika je “native New Yorker”, išla je u školu s djecom velikih filmskih redatelja ili producenata. S roditeljima njezinih prijatelja smo se najprije upoznavali kao mame i tate, potom kao glumci i umjetnici.

TELEGRAM: Koliko vam je trebalo vremena da stanete na noge i financijski se stabilizirate?

Na početku, dok smo živjeli na Cape Codeu, selili smo se često, Nika je bila još mala. Ta seljenja su bila veoma traumatična za nas. Kad nismo više mogli ostati u američkom predgrađu, ma koliko idilično bilo, preselili smo se u New York. Nedostajao nam je veliki grad i njegova energija, kao i potreba da budemo blizu kulturnih događanja, filma, kazališta. Dolaskom u New York smo stvorili svoj prvi pravi dom.

Gluma na tatinom jeziku

TELEGRAM: Koliko vam je osobno bilo važno sudjelovanje u prvoj srpsko-albanskoj kazališnoj koprodukciji, Romeu i Juliji, u režiji Mikija Manojlovića? Glumite na materinjem jeziku svoga oca, koji zapravo nikad u karijeri nije igrao na albanskom.

Miki se upustio u jedan neizvjestan i riskantan posao, ali se s velikom posvećenošću i ozbiljnošću bavio njime. Pošlo mu je za rukom okupiti sjajnu kreativnu ekipu, predstava je sjajno prihvaćena u Beogradu i Prištini, igrana na albanskom i srpskom bez prijevoda. Znate, ljude koji ne govore naš jezik često doživljavamo kao manje inteligentne i vidimo ih kao nižu vrstu, kao što je sad slučaj sa sirijiskim izbjeglicama.

Mikiju je bilo stalo podcrtati činjenicu da nije jezično nerazumijevanje razlog sukoba i predrasuda nego je nešto drugo u pitanju. Nadam se ćemo gostovati i u Zagrebu. Nema potrebe objašnjavati što je za mene rad na ovoj predstavi značio. Činjenica da sam imao prigodu igrati na albanskom, a da moj otac tijekom cijele svoje karijere nije nikad glumio na svom materinjem jeziku, je blistava i strašna.

TELEGRAM: Prema kojim kriterijima se uopće odlučujete za neki projekt? Zašto vam je bio zanimljiv film Ines Tanović?

Priča mi je uvijek najvažnija. Scenariju prilazim kao nevin čitatelj. I ako me tu nešto uzbudi, to je prvi pokazatelj. Želim zadatke koji se razlikuju od prethodnih. Volim ulaziti u nepoznato, u novo. Vidim nešto u kinu i onda maštam o ulozi sličnog izazova. Inspiriraju me ozbiljni glumci, postoje razni s kojima bih volio raditi. Njihove uloge me tjeraju da isprobavam vlastite limite. Slično je bilo s filmom Ines Tanović, u kome sam imao prigodu igrati s Emirom Hadžihafizbegovićem, koji mi je igrao oca. Taj odnos je za mene bio izazov.

Ines je imala beskrajno strpljenje da me nakon dva mjeseca razgovora ubijedi da igram u njezinu filmu, iako sam mislio da nisam za tu ulogu. Svojom upornošću me je lagano prebacila na svoju stranu, film sam počeo gledati iz njezine vizure. I svi, Jasna Bery, Emir, Goran Bogdan, Goran Navojec, Nina Violić, smo igrali uz taj njezin sevdah, koji je bio nevidljivi unutrašnji ritam filma. Ines je svoj prvi film izrežirala kao džeziranje s feelingom sevdaha, sa scenama u jednom kadru, uz vrlo malo dublova. To je bilo hrabro, kao hodanje po žici bez mreže.

Strogi limiti akcenta

TELEGRAM: Vaš otac snimao je u Zagrebu filmove Protest s Fadilom Hadžićem, Deps s Antunom Vrdoljakom, a u Istri Crveni i crni Miroslava Mikuljana. Pamtite li te filmove?

Jedino sam gledao Crvene i crne. Depsa nikad nisam, kao ni Protest. Vidio sam nekoliko kadrova na Youtubeu, to je sve. A 2004. sam, na snimanju filma L… kao Ljubav u Ljubljani, naletio na Bekimov portret i plakat filma Protest. Nikad ga prije toga nisam vidio. Stajao sam pred tim plakatom kao pred nekom antičkom iskopinom, iskopinom iz nekog prošlog života. Činio mi se tu nekako usamljen. Poželio sam imati ga, možda sam to i glasno izgovorio. Kad sam se vratio u Ljubljanu na snimanje, na aerodromu me čekala asistentica redatelja s plakatom u rukama. Nikada joj to neću zaboraviti. Taj plakat je od tada u našem njujorškom stanu i gledam ga svakoga dana.

TELEGRAM: Koliko pratite američke karijere svojih kolega, Rade Šerbedžije, Mire Furlan, Gorana Višnjića, Branke Katić…?

S Radom sam imao prigodu dvaput raditi. Rade je legenda, veliki prijatelj mojih roditelja. S Brankom se čujem ponekad. Miru i Gorana Gajića također sretnemo ponekad, tamo ili ovdje. Višnjića ne znam osobno, ali smo ga gledali dok je išla Hitna služba. Znate, težak je to put, težak je put glumca koji ne igra na materinjem jeziku. Njegovo polje igranja je smanjeno klaustrofobičnim limitima njegova akcenta. Naša sredina često zna suditi kakve to uloge naši glumci prihvaćaju na zapadu. Nitko tko nije prošao taj put ne može shvatiti kakav je uspjeh živjeti od svog posla izvan granica svoje zemlje. Bilo kome drugom umjetniku je mnogo lakše baviti se poslom izvan matične sredine. Glumcu, čije je glavno sredstvo riječ, vrlo je teško.

Ljubav prije upoznavanja

TELEGRAM: Kako funkcionira vaš brak s dvije glumačke ličnosti snažne osobnosti?

Naši jedini nesporazumi uvijek su vezani za kako, a gotovo nikad za što. Slično mislimo, i uglavnom se slažemo oko dijagnoze, ali se često razilazimo u pristupu problemu. Valjda je to muško-ženski princip. Mislim da je ključ svakog dobrog odnosa ne pokušavati preoblikovati onog drugog u ono što vama odgovara nego ga prihvatiti onakvim kakav on jest. A najvažnija je ljubav. U Snežanu sam se zaljubio prije nego što sam je upoznao. Negdje sam vidio njezine fotografije koje su me podsjetile na zlatno doba Hollywooda 50-ih. Bile su spoj ženstvenosti i snage, temperamenta i senzualnosti.

Tada sam već odlučio da će biti moja, a da ona to nije ni znala. Kad je počeo rat početkom devedesete razmišljao sam da napustim zemlju. Završio sam treću godinu glume i jedini razlog ostanka je bila glavna filmska uloga, ili prigoda da radim s tom Snežanom Bogdanović. Onda sam dobio ponudu sudbine da igram baš u predstavi u kojoj je igrala Snežana. Vjerujem da su nas okolnosti još više usmjerile jedno na drugo. Oboje smo bolno doživjeli raspad Jugoslavije, i to geografsko raspadanje osjećali kao napad na osobnu slobodu, ljudsku i umjetničku.

TELEGRAM: Kada je otišla u Ameriku, Snežana je bila jugoslavenska zvijezda. Ona je tada najviše žrtvovala odlaskom u New York.

Glumica na vrhuncu svoje ljepote i karijere je odlučila sići sa scene i ugasiti reflektore. Trebalo je imati petlju za tu vrstu odluke. I ja joj se divim. Postojalo je kratko razdoblje u kojem smo tugovali nad vlastitom sudbinom. Znate, veoma je opasno sebe doživljavati kao žrtvu. Iz emotivne pozicije žrtve se teško ide naprijed. Čovjek lako postane ljutit i gorak, onda je to kraj. Ubrzo smo shvatili da imamo toliko toga zbog čega moramo biti zahvalni i nema vremena za kukanje. Život, kao i gluma, nije sprint na sto metara nego maraton.

TELEGRAM: Kako to da niste zajedno igrali ni u jednom projektu?

Nitko nas nije zvao da radimo zajedno. A u vlastitim produkcijama kad jedan igra, onaj drugi ne. Do sada nismo imali projekt u kojem bi ta vrsta podjele bila organska. Radili smo zajedno prije gotovo 25 godina. Možda je sad ponovno vrijeme. I onda još jednom za 25 godina, kao Henry Fonda i Katharine Hepburn u filmu Na zlatnom jezeru.

Tata nije želio Hollywood

TELEGRAM: Kad ste rođeni, 1968. godine, vaš otac je već bio međunarodna zvijezda. Uvijek je promovirao Jugoslaviju kao Albanac i čak na svjetskoj premijeri Avanturista nosio albansku narodnu nošnju. Zašto je odbio nastaviti karijeru u Hollywoodu?

Bekim je svim svojim bićem bio Albanac. Bio je veoma ponosan na određene vrline koje je smatrao da krase njegov narod. Jugoslaviju nije doživljavao kao idealnu zemlju, ali u ideju Jugoslavije kao jednog humanijeg društva je apsolutno vjerovao. Bekim nije odbio nastaviti raditi u Americi, samo nikad nije želio živjeti u Holywoodu. Njemu je vlastita sloboda bila najvažnija. U životu je zaradio puno, ali nikad nije sebi dopustio da bude rob novca i nikad mu novac nije bio motivacija.

Tijekom boravka u Holywoodu je gledajući kolege shvatio da oni većinu poslova prihvaćaju kako bi mogli održati taj glamoruzni lifestyle. Njega ta vrsta života nije zanimala. On je glumu doživljavao kao svetu profesiju, profesiju kojom se liječi duša, nikako kao biznis. A i nije bio društveni tip. Odmah bi se po završetku snimanja vraćao kući. Uživao je u svojem privilegiju da živi u Jugoslaviji, a radi u Europi ili Americi. Imao je i dvije nezgode.

U fazi poslije Skupljača perja se vrlo brzo razbolio od infektivne žutice i nije mogao da mrdne iz Beograda dok se nije oporavio. U tom razdoblju su mu propala tri, četiri velika filma za koje je potpisao ugovore. Tko zna kako bi se njegova karijera razvijala da je do tih filmova došlo? Poslije trogodišnje stanke je ponovno počeo snimati i imao nekoliko projekata, kad je doživio tešku prometnu nesreću u kojoj je gotovo izgubio oko, a lijeva mu je strana lica bila potpuno uništena.

TELEGRAM: Godine 1987. zbog širenja antialbanske propagande i mržnje napušta predstavu u Beogradu i zauvijek se povlači sa scene. Je li razmišljao da se možda vrati na Kosovo?

Bekim nikad nije razmišljao da se vrati u Prizren, ali se razgovaralo o mogućem odlasku negdje, jer se tih godina nije dobro osjećao u Beogradu. Najbolje se tih godina osjećao u Prištini, ali seljenje u Prištinu nije bila opcija. Predlagao je mami da se preselimo na Rijeku, mada ne mislim da je bio ozbiljan u tom prijedlogu. Kad odete tamo gdje vas nitko ne zna, to je ozbiljna usamljenost.

Govorim iz iskustva. Istina jest da je rijetko izlazio iz kuće, ali kad bi izlazio, išao je u svoje Jugoslovensko dramsko pozorište, svoju najveća ljubav. Kad malo bolje razmislim, pa on se u Jugoslaviji, koja se gušila u nacionalizmu, nigdje nije mogao skloniti. Da je danas živ, ne znam gdje bi se mogao skriti, gdje bi moglo biti bolje? Gdje bi otišao? Otkako je zašutio u znak protesta, njegov cijeli svijet je bila njegova Branka.

TELEGRAM: Tata vas je od malih nogu vodio u inozemstvo na snimanja. Po čemu ih pamtite?

Sjećam se da sam u bazenu hotela Parco Dei Principi u Rimu proplivao. A na snimanju filma Ultima Neve di Primavera sam se zaljubio u Bekimovu prelijepu partnericu Agostinu Belli i odlučio da postanem glumac. Imao sam četiri godine.

TELEGRAM: Jeste li dolazili kao klinac na pulski festival ?

Jednom, kad je Bekim bio član žirija. Te godine je Zlatnu arenu dobio Petrijin venac Srđana Karanovića. Imao sam 12 godina. Sjećam se neke jadne sobe i dosade, dok sam Bekima čekao da se vrati sa sastanaka. Na kraju mi je bilo toliko dosadno da me je jednog jutra Bata Stojković, poslije svoje neprospavane noći, odveo majci u Novi Vinodolski.

TELEGRAM: Koji su bili stupovi vašeg formiranja? Otac vam je savjetovao da naučite neki zanat zbog nesigurnosti glumačke profesije?

Bekimu se ispunila želja da mu sinovi izuče zanate kako nikad ne bi bili gladni. Ovo su savjeti mojih roditelja – “Ko radi, sebi radi”, “Baci u vodu, ako ti ne zna riba, znat će ti Bog”, “Nemoj da pljuješ u rijeku, iskrivit će ti se usta”, “Nema dobrih i loših naroda, ima samo dobrih i loših ljudi”, “Budi umjeren u svemu, prvo slušaj, tek onda govori, budi radoznao. Traži humor i u najtežim situacijama. ”

Mamina imućna obitelj

TELEGRAM: Po majci koja je rođena u Novom Vinodolskom, imate i hrvatske korijene. Koliko često odlazite tamo, imate li još tamo obitelji ?

Roditelji moje majke su tamo sahranjeni, sva njezina rodbina je u Južnoj Americi. Tamo nikoga više nema. Brankina obitelj je bila veoma imućna, imali su najljepše kuće u Novom. Jedna je već desetljećima Dom zdravlja, druga je bila Plivino dječje odmaralište, a treća, u kojoj je Branka rođena, zvala se Pansion Park, imala je 17 soba. Često gledamo tu kuću tijekom ljetnih večernjih šetnji, prazna je i napuštena. Nju je Brankin tata poslije rata dao općini na korištenje. Nakon deset godina općina nije htjela da mu je vrati. Vodio se spor, mog djeda Vinka Petrića je zastupao stari Ribar,

otac Jurice i Lole, s kojim smo bili u srodstvu. Dobio je spor, ali je kuću prodao općini Pančevo i u njoj su ljetovala djeca. Polovinu novca od prodaje darovao je nazad općini. Nešto novca je dao jednoj kćeri, nešto drugoj, a od ostatka je kupio tu našu malu kuću. Svakog ljeta odlazimo u Novi, koji je naša ljetna baza. Odatle idemo do Sarajeva, Kornata, Istre, do Hvara, ili Toscane. U Novom je naša Nika proplivala i imala sreću imati hrvatsko primorje svog djetinjstva.

TELEGRAM: Kako ste se svih godina slagali s bratom Hedonom ?

Hedon je mlađi od mene sedam godina. Mnogo sam ga mučio. A znao je i on mene pošteno zveknuti. Bio je u New Yorku, kad smo otvarali pekarnicu. Radili smo zajedno sedam godina. U međuvremenu se zaljubio, vratio u Beograd i otvorio malu pekarnicu. Imamo divan odnos.

TELEGRAM: Kako ste uopće preživjeli tragičan odlazak oca prije pet godina? Kako se čovjek nosi s time i nastavlja živjeti?

S ocem sam se rastao kad sam otišao u Ameriku. To je bilo bolno. Tijekom svih tih godina udaljenosti naučili smo živjeti jedni bez drugih, zajedno smo bili u mislima. Tako je i danas. “La vita e bella!” Majčin život se ozbiljno promijenio. Oni su veoma bili usmjereni jedno na drugo.

TELEGRAM: Hedon je dao izjavu: “Bekim je živio i otišao kao samuraj”. I vi tako mislite?

To nije bila odluka očajnika nego odluka čovjeka koji je do kraja želio kontrolirati vlastitu sudbinu. Uvijek je govorio: “Najveća čovjekova moć je moć nad samim sobom.” Tako je nastojao živjeti, a tako je sigurno otišao.

Bekim je otišao dva puta

TELEGRAM: Godinama se u ocu skupljalo nezadovoljstvo i misao da ode s ovakvog svijeta, no obitelj u tome nije vidjela ozbiljnu prijetnju?

Bekim je otišao dva puta. Za mene je njegov prvi odlazak bio mnogo tragičniji, kad je sebe ugasio kao umjetnika gotovo četvrt stoljeća prije svoje smrti. Taj pucanj tada nitko nije čuo, ali su čuli njegov eho dvadeset godina kasnije. Volio bih da je bilo obrnuto.

TELEGRAM: Kako se vaša majka nosi sa samoćom ? Kad se svi okupite, slavite li još uvijek Uskrs, Božić i Bajram?

Bekim je svoju drugu knjigu Blistavo i strašno,objavljenu u jesen 2012., završio, ali na kraju je nije želio objaviti. Ostavio je to Branki i meni. Neposredno poslije njegove smrti majka je krenula vraćati se Bekimovu rukopisu i sređivati ga. Ona je s Bekimom radila na obje knjige. Dok je radila na knjizi, lagano se opraštala od mog oca. Sve dok je taj rad trajao, ona je stalno bila s njim. Mislim da je taj proces za nju bio veoma ljekovit. A imala je i sreće što stalno igra, ide iz predstave u predstavu. Branka je jaka. Da nije, ne bi izdržala sve te godine s Bekimom, a ni on s njom. Što se tiče praznika, nažalost, zbog udaljenosti rijetko smo zajedno, ali se svi praznici uredno čestitaju. Mene moraju podsjetiti, ja ih zaboravljam. Dok sam bio mali, radovao sam se baklavama i uskrsnim jajima.

TELEGRAM: A što vas danas čini sretnim?

Veseli me kad ujutro dođem u svoju pekarnicu i kruh izgleda onako kako treba, rumen, blago izgorio. Pipnem koricu, ona hrska. Uzmem ga u ruku, a on se otvorio, dovoljno narastao. Presiječem ga, a on pun neravnomjernih rupa. Odlomim komad, dobar je. Baš se palim na dobru kavu. Vesele me razgovori s prijateljima. Veseli me Novak Đoković. Treninzi boksa na koje idem i u Beogradu i ovdje, u New Yorku, na to sam se navukao kad sam snimao Beli svet. Vesele me sjajne serije koje se snimaju u Americi i Europi. Pa tehnologija koja mi omogućava snimiti sve svoje serije i poslije ih gledati, bez reklama, po cijelu sezonu u cugu. Veseli me kad čujem djetetov glas, a ona je raspoložena. Veseli me kad su oni koje volim sretni. Veseli me kad su dobra vremena, jer kad dođu loša, tek onda shvatimo da su ona prije bila dobra. Veseli me, kad makar na kratko, osjetim da su baš sad ta dobra.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 6. studenog 2015.