“U Slovačkoj i Rumunjskoj u karanteni čeka još pet risova i svih pet odlaze u Sloveniju u Alpe. To je za nas jako velika stvar jer u slovenskom dijelu Alpa od početka 20. stoljeća nije zabilježen niti jedan ris”, govori nam Magda Sindičić, docentica na Veterinarskom fakultetu i jedna od članova ekipe međunarodnog projekta LIFE Lynx.

Cilj je spojiti risove iz Dinarida s risovima u Alpama

Stanište gdje žive naši risovi, nastavlja Sindičić, su Dinaridi koji se protežu kroz Sloveniju, Hrvatsku sve do Makedonije, a prva susjedna populacija s kojom bi se naši risovi mogli spojiti živi u talijanskim Alpama, te u Alpama u Švicarskoj. “Puštanjem risova u slovenski dio Alpa zapravo se nastoji spojiti risove u talijanskim Alpama s našima. Cilj je da se te dvije populacije spoje kako bi se riješio problem izolacije i parenja u srodstvu”, objašnjava znanstvenica i dodaje da ih ta činjenica primarno ugrožava, te su zato i krenuli s dovođenjem novih životinja kako bi prekinuli taj lanac parenja u srodstvu.

“Početkom 20. stoljeća ris je nestao s područja Dinarida. Zatim su slovenski lovci 1973. naselili šest životinja iz Slovačke i svi risovi koji danas žive u Sloveniji, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini su potomci tih istih šest životinja, budući da je naša populacija izolirana i nije povezana sa susjednim populacijama u Alpama i balkanskom populacijom u Makedoniji. Upravo zbog toga dolazi do parenja u srodstvu, niske genske raznolikosti i dolazi do ispoljavanja recesivnih gena i rijetkih bolesti. To se kod risova očituje srčanim manama, slabim reproduktivnim kapacitetom, te dolazi do pada imuniteta. I ako se pojavi neki virus ili bakterija to ih može u potpunosti pokositi”, objašnjava Sindičić.

Postoji opravdana sumnja da Doru više nije živ

Prvi ris Doru, kojeg su pretprošlog ljeta pustili na Risnjaku vrlo brzo je otišao u Sloveniju, a pratili su ga do siječnja prošle godine kada im je njegova telemetrijska ogrlica prestala slati podatke. To može značiti, objašnjava Sindičić, da se potrošila baterija, da se ogrlica pokvarila ili ono u što najviše sumnjaju da Doru više nije živ.

“Imamo više razloga za tu sumnju. Naime, jedan od risova kojeg smo prošle godine ispustili uselio se na njegov dio teritorija što ne bi bilo moguće da je Doru još tamo. Osim toga, Slovenija ima jako gustu mrežu foto zamki i da je on negdje u Sloveniji zamke bi ga uslikale i uspjeli bismo ga registrirati”, govori Sindičić i dodaje da je Doru imao svega četiri godine, te je mogao u prirodi poživjeti još barem toliko.

Uz risa Doru, ne zna se niti gdje je Pino

“Možda je nastradao negdje na cesti, možda ga je netko ubio u krivolovu. Ne znamo što se s njim dogodilo. Od sedam risova koje smo naselili na područja Hrvatske i Slovenije tijekom posljednje dvije godine ne znamo gdje je Doru i mužjak Pino kojeg smo prošle godine pustili na sjevernom Velebitu, na Štirovači”, govori Sindičić i dodaje kako im njegova ogrlica nije poslala niti jednu lokaciju nakon puštanja.

“Razlog može biti neispravna ogrlica, iako je u testnoj fazi radila i slala podatke. Postoji vjerojatnost da je i on negdje stradao jer ga nismo otada zabilježili na našim foto zamkama, ali Velebit je poprilično velik tako da i dalje postoji mogućnost da je uspostavio teritorij negdje gdje mi nemamo foto zamke”, objašnjava Sindičić.

Točke na risovima su nešto kao otisak prsta

Prva od njihovih velikih aktivnosti kada je započeo projekt spašavanja risova bilo je postavljanje foto zamki na području Gorskog Kotara, Like i dijelu sjeverne Dalmacije. Premrežavali su to područje, objašnjava profesorica, iz dva razloga; jedan je da nađu prazno i prikladno područje za ispuštanje risova, a drugi zbog praćenja životinja koje su ispustili.

“Pomoću tih foto zamki, ukoliko imamo uslikanu i lijevu i desnu stranu risova tijela, mi možemo na temelju uzoraka, odnosno njihovih točkica na tijelu razlikovati jednu životinju od druge. Te njihove točkice su nešto kao otisak prsta kod čovjeka i mi pregledavanjem tih fotografija prepoznajemo risove i dajemo im imena”, govori Siničić.

U prve dvije godine koliko imaju tu mrežu foto zamki prikupili su preko 800 fotografija risova. Jedan dio tih fotografija ustupili su im lovci koji isto koriste foto zamke u svojim lovištima za praćenje divljači, surađuju s parkovima prirode i nacionalnim parkovima, a neke su dobili i od ljudi koji su u šumama naletjeli na risa i uspjeli ga fotografirati.

Prvi puta imaju procjenu brojnosti risova u Hrvatskoj

“Na temelju fotografija koje su bile dovoljno kvalitetne da smo mogli razlikovati te njihove točke, u dvije sezone, uspjeli smo registrirati minimalno 89 do najviše 108 risova”, kaže Sindičić, te objašnjava kako ta procjena nije ukupan broj risova u Hrvatskoj jer sigurno postoji još risova koje nisu uspjeli zabilježiti. “Imamo taj raspon minimalne veličine populacije, nemamo točnu brojku zato što smo neke životinje uspjeli fotografirati samo s jedne strane tijela, pa ne možemo sa sigurnošću spojiti slike lijeve i desne strane i reći da se radi o jednoj životinji.”, objašnjava.

Zadnja procjena brojnosti rađena je 2005. i tada je, govori Sindičić, zaključeno da ne postoje podaci, ali se pretpostavljalo da se brojka kreće negdje do 60 životinja. “Zahvaljujući ovom projektu i foto zamkama sada imamo prvu procjenu brojnosti na cijelom području rasprostranjenosti risa u Hrvatskoj temeljenu na jasnoj znanstvenoj metodologiji. I jako smo zadovoljni tom brojkom. Daje nam veći optimizam pogotovo u kombinaciji sa životinjama koje smo ispustili i koje su se počele razmnožavati”.

Isto tako, naglašava Sindičić, u Sloveniji su njihovi kolege u isto vrijeme identificirali tek 20 životinja što je prilično niska brojka. “Doduše to njihovo područje rasprostranjenosti je mnogo manje od našeg, ali za Sloveniju je to poprilično siguran sveukupni broj jer imaju gušću mrežu foto zamki i manje je područje na kojemu prate svoje risove”, objašnjava.

U Hrvatskoj je zabilježeno i 44 mladunca u 25 legla

Od puštenih mužjaka prvi se pario mužjak Goru koji je već prve godine imao mlado. To im je bilo veliko iznenađenje jer su ga ispustili nakon sezone parenja. “Goru se naselio se u Sloveniji i nitko nije očekivao tako brzo mlade, no on je dijelio teritorij sa ženkom Tejom koju smo u kolovozu slikali s mladuncem. Uspjeli smo uzeti uzorak od mladunca, nazvali smo je Mala i po njezinom DNK smo dokazali da je Goru njezin otac”.

Do sada su, ove dvije sezone, u Hrvatskoj zabilježili čak 44 mladunca u 25 legla. No, Sindičić dodaje kako je važno naglasiti da su istraživanja iz raznih zemalja pokazala da je smrtnost mladunaca jako visoka u prvoj godini, pa najčešće samo pedeset posto njih uspijeva preživjeti.

Teško je ustvrditi od čega ugibaju mladunci

“Najkritičnije razdoblje je kada se odvoje od mame koja kreće u novu sezonu parenja, pa sa svojih deset mjeseci mladunci moraju uspostaviti vlastiti teritorij i početi se samostalno hraniti. Zna se dogoditi da nastradaju na prometnicama ili od napada drugih risova ako dođu na teritorij nekog drugog mužjaka”, objašnjava Sindičić.

Još uvijek se, govori, ne zna dovoljno o razlozima pogibelji jer je teško doći do uzoraka lešina tih životinja i ustvrditi zbog čega ugibaju, ali na temelju telemetrijskih ogrlica postoje podaci da je velika smrtnost upravo u tih prvih godinu dana.

Ris kojeg će ispustiti na Velebit još je u karanteni

Ris kojeg će kroz mjesec dana ispustiti na Velebit, za sada se nalazi u Karanteni u Slovačkoj kako ne bi kasnije širio potencijalne bolesti. “Cijepili smo ga i protiv bjesnoće i kad prođe karantena i kada se pokaže da je negativan na viruse i potencijalne “bolesti krećemo u prikupljanje papira i svega što je potrebno za put”, govori Sindičić.

Planiraju ga pustiti u Parku prirode Velebit, negdje na sjevernom dijelu, a točnu lokaciju još uvijek traže. Planiraju pozvati i nešto uzvanika, ali broj će ovisiti epidemiološkim uvjetima zbog korone. “Zadnje smo mužjake puštali prošle godine na Štirovači u svibnju tako da smo imali nešto uzvanika, ali generalno na ispuštanje risa ne može doći veliki broj ljudi jer treba biti tišina da se ne uznemiruje životinja. Do sada smo zvali predstavnike medija i lokalnog stanovništva za koje nam je bilo bitno da nas podrže i nadam se da ćemo i ove godine uspjeti nešto tako organizirati”, planira Sindičić.

Pripremili su i vodič za planinarenje po Hrvatskoj

Na projektu radi ekipa od šestero ljudi, dijelom s Veterinarskog fakulteta, dijelom iz udruge BIOM, te jedan član s Veleučilištu u Karlovcu. Glavne aktivnosti su im i dalje fotozamke, prikupljanje uzoraka za izolaciju DNK, praćenje novih risova i novih legla, te prate kako razmnožavanje naseljenih životinja utječe na genetsku raznolikost. Važan dio projekta, govori Sindičić, je i cijeli niz edukativnih aktivnosti koje su im se smanjile zbog korone, pa su ih prebacili online.

“Pripremili smo i vodič za planinarenje po Hrvatskoj i Sloveniji koji će vam olakšati prepoznavanje znakova prisutnosti risa i ostalih velikih zvijeri u prirodi. Vodič se može koristiti bilo gdje u Dinaridima, ali preporučujemo i jednu određenu stazu koja vodi kroz Nacionalni park Risnjak do Snežnika u Sloveniji. Vodič i podatke o stazi nazvanoj Lynx walk može besplatno preuzeti na našoj internet stranici“, govori Sindičić.

Ovaj projekt postao je jedna pozitivna priča

Ovaj će projekt trajati do ožujka 2024. godine, a sljedeće sezone nakon detaljne evaluacije vidjet će se hoće li biti potrebno dovoditi nove risove. To će, govori Sindičić, ovisiti o tome gdje će nove životinje uspostaviti teritorij, te o brojnosti novih mladunaca i preživjelih risova.

“Za kraj bih dodala da smo jako zahvalni lovcima i javnim ustanovama za upravljanje zaštićenim područjima iz Gorskog Kotara, Like i Sjeverne Dalmacije jer su nas prihvatili i podržali projekt. Pomažu nam s foto zamkama i stvorila se jako dobra i pozitivna atmosfera. Da lokalni stanovnici i lovci ne podupiru naš projekt sav nas trud bio bi uzaludan. Sretni smo što je ovaj projekt postao jedna jako lijepa priča. I kad smo krenuli u sve to među nama je postojala skepsa kako će ljudi prihvatiti naseljavanje jednog tako velikog predatora u stanište i zapravo su reakcije izuzetno pozitivne”.