Bojali smo se da nam Doru netko ne ubije

“Naš ris je bio Doru, a Goru je išao za Sloveniju”, započinje razgovor Magda prisjećajući se kako su o Doruu odmah krenuli pričati javno kako bi ga preventivno zaštitili. “Čim smo saznali da je uhvaćen u Rumunjskoj i da će kroz mjesec dva biti ispušten kod nas, počeli smo s medijskom kampanjom kako bi od njega napravili svojevrsnu zvijezdu”. Cilj im je, nastavlja Magda, bio podizanje svijesti javnosti o ugroženosti dinarske populacije risa, ali i stvaranje pozitivne atmosfere oko životinje prije ispuštanja.

“Nadali smo se da će ta pozitivna atmosfera dodatno štititi Dorua od krivolova, jer bi se krivolovac vjerojatno zapitao kako će javnost reagirati kad se sazna što je napravio”. Zato je i napravljena akcija u medijima za izbor imena risa iz Rumunjske. Prijedloge imena su dali lovci i učenici iz Gorskog kotara, te članovi projektnog tima i preko društvenih mreža omogućili ljudima da izaberu ime. “Pobijedilo je ime Doru što na rumunjskom znači željen, potrebit, a prevodi se i kao čežnja. I kako je Doru bio životinja koju smo stvarno željeli to ime mu jako odgovara”, govori Magda koja je prije nekoliko godina doktorirala na temi populacijske genetike risa.

Još su u studentskim danima pokazali interes za velike zvijeri

Inače, u ekipi su svi po struci veterinari osim Ivana koji je završio šumarstvo i Ivane koja je biolog. “Iako je bio na šumarstvu, Ivan je najveći biolog među nama”, naglašava Tomislav, a nadovezuje se i Magda: “Ivan je stvarno hodajuća enciklopedija i taj čovjek zna gotovo sve što se tiče prirode”.

Zanimljivo je da nitko od njih četvero veterinara nikada do sada nije radio u veterinarskoj praksi, pa Magda u šali govori kako vjerojatno ne bi znali što sa psom koji, primjerice, dobije proljev. “Da, slabo smo se bavili domaćim životinjama”, nadovezuje se Tomislav i objašnjava kako su svi još od studentskih dana vezani za divlje životinje. Svi su, kaže, slušali predavanja profesora Hubera koji radi na Zavodu za biologiju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu i koji se s velikim zvijerima počeo baviti prije 40 godina. “Tako da smo u nekom trenutku svi bili njegovi učenici i još smo kao studenti počeli raditi na njegovim projektima”, govori Tomislav.

Uz njih šestero u Hrvatskoj nema još mnogo ljudi koji se bave velikim zvijerima. “Sveukupno nas je možda desetak, a u fokusu su nam životinje koje obitavaju na ovom području, dakle vukovi, risovi i medvjedi. Vedran se još kao student bavio risom u sklopu projekta Dina ris, Magda je dosta uključena u gospodarenje medvjedima, a ja sam se uz risove dosta bavio i vukovima”, objašnjava Tomislav koji je i doktorirao na temi populacijske genetike vukova. Svatko na ovom projektu, kaže, pokriva određena područja. Vedran je uglavnom zadužen za Gorski Kotar, Tomislav, Ira i Magda središnji dio između Gorskog Kotara i Like, a Ivana i Ivan, kako žive u Sinju, zaduženi su za dio Like.

Po Dorua su išli autom. Cijeli put je trajao preko 60 sati

Danas sa smiješkom prepričavaju kroz kakve su stresove prolazili tijekom dva mjeseca koje je Doru proveo u karanteni u Rumunjskoj. Bilo je borbe s birokracijom i u Hrvatskoj i u Rumunjskoj, prvi planirani datum prijevoza je otkazan jer je Doru dobio parvovirozu i kada je napokon sve bilo riješeno zakomplicirao se prijevoz.

“Životinje se smiju prevoziti isključivo u vozilima registriranim za tu namjenu, što su trebali organizirati Rumunji. No, imali su problema s dozvolama pa nam je na sreću uskočio Zoološki vrt Zagreb sa svojim vozilom“, prepričava nam najmlađa u ekipi, Ira, inače zaposlena na Veterinarskom fakultetu kao pomoćnica voditeljice projekta.

Na taj put, nastavlja, krenulo ih je četvero. U jednom autu vozili su se Tomislav i fotoreporter Telegrama Vjekoslav Skledar, koji je za njih radio na snimanju dokumentarnog filma o projektu spašavanja risova, a u drugom autu, namijenjenom za prijevoz divljih životinja, krenuli su Ira i timaritelj životinja iz zagrebačkog Zoološkog vrta, Alen. Cijeli put do južnog dijela Karpata odvozili su u komadu što je oko 1700 kilometara.

Smišljali su kako namamiti risa u vozilo

“Računali smo da će nam trebati mnogo manje, međutim umjesto naznačenih brzih cesta na kartama dočekale su nas raspadnute ceste pune rupa koje su usporile put, pa smo se vozili preko dvadeset i četiri sata. Put je trajao mnogo duže nego smo mislili tako da nismo stigli nigdje po putu prenoćiti”, prepričava Ira.

Kad su se konačno susreli s rumunjskom ekipom sve je bilo spremno, trebalo je samo riješiti veterinarske dozvole za transport risa. Desetak dana prije, ekipa iz Slovenije je prošla istu proceduru za transport Gorua, i papire su čekali skoro osam sati sa sirotim risom u autu, pa je hrvatski tim iznenadilo čekanje od samo jednog sata. I prelazak Dorua iz karantenske nastambe u vozilo prošao je glatko.

Strepili su kako će to izgledati jer se transportna kutija inače postavlja nekoliko dana prije u karantenu i čeka se da životinja sama uđe unutra. Kako su morali sami doći po risa to nije bilo moguće, pa su morali smišljati načine kako ga najlakše namamiti. “Ris naravno neće sam od sebe ući u transportnu kutiju kada mu se otvore vratašca. Tako da smo mu najprije malo kuckali, ali kako nije reagirao, Vedran se pojavio s nekakvom dugačkom špagom i lagano je spustio u betonsko korito u koje se ovaj zavukao”, prepričava Ira. Ta ga je špaga zaintrigirala, nastavlja, malo se iziritirao, pa je nakon pola minute izašao, ušao je u vozilo, a vratašca na transportnoj kutiji su se spustila.

Doru se jako razljutio kada su stali na benzinskoj

Čekao ih je put natrag i novih trideset sati vožnje do Risnjaka gdje je bilo organizirano Doruovo puštanje u prirodu. “Kako se cijeli put odužio, nismo niti u jednom trenutku uspjeli stati, pojesti ili popiti kavu. Doslovce smo došli u Rumunjsku, prebacili risa u transportni kavez, dobili papire i krenuli nazad. Nismo si mogli priuštiti stajanje jer smo htjeli da ris bude što kraće u kavezu, a i imali smo dogovoreno ispuštanje”, govori Tomislav koji je za vrijeme putovanja izmjenjivao volan s našim fotoreporterom Vjekoslavom. “Dok je jedan vozio, drugi je spavao”, govori Tomislav, a ista stvar bila je i u drugom autu u kojem su risa vozili Ira i Alen.

Prije nego su krenuli natrag, instalirali su u transportnu kutiju kameru kako bi sa suvozačkog mjesta mogli promatrati risa. “ Bio je izrazito miran. Nije djelovao previše pod stresom iako mu je to bila stresna situacija”, govori Ira i smije se anegdoti koja im se dogodila kada su stali na benzinskoj po kave. “Kad smo izašli iz auta, Doru je počeo toliko režati da je cijeli auto vibrirao. Bilo je smiješno jer su se ljudi počeli okretati i gledati prema autu. Vjerojatno su si mislili što to ovi prevoze?”.

Ispuštanje Dorua bio je emotivni događaj

Stigli su na Risnjak u 10.00, nakon dan i pol vožnje. Dočekalo ih je dvadesetak ljudi među kojima je bio ostatak njihove ekipe, ravnatelji Nacionalnog parka Risnjak i Zoološkog vrta Zagreb, predstavnik Hrvatskog lovačkog saveza, suradnici i nekoliko novinara. To je ispuštanje, kažu, bio izuzetno važan događaj, no nisu od toga željeli napraviti pompu kako bi izlazak iz kaveza bio što manje traumatičan za Dorua. “Negdje u svijetu su se organizirala ispuštanja maltene s tribinama i publikom od stotinjak ljudi koji, htjeli ne htjeli, proizvode buku i to je strašno traumatično za životinju. Mi nismo željeli tako, pa smo pozvali samo ključne ljude koji su nam pomogli u realizaciji projekta”, objašnjava nam Vedran.

Dorua su ispustili na najmanje moguće invazivan način. Odvezli su se na diskretnu lokaciju pola sata vožnje od ulaska u nacionalni park i vrata otvorili pomoću daljinskog potezanja užeta. “Šuma je bila nekih 70-ak metara od livade na kojoj smo ga pustili. Istrčao je iz kaveza i zakrenuo prema šumi”, prisjeća se i dodaje kako je fotografija tog trenutka dobila skoro 70 tisuća lajkova na društvenim mrežama.

Sve se, kažu, događalo u apsolutnoj tišini, a dio probranih ljudi stajao je na terasi jedne drvene kuće, udaljenoj sedamdesetak metara od transportnog kaveza i promatrao sve s dalekozorima. “I to je stvarno bio doživljaj vidjeti na vlastite oči. Bio je to prilično emotivan trenutak”, kaže Vedran i dodaje kako je livada na kojoj je Doru otrčao na slobodu simbolična. Tamo je, naime, prvi put viđen ris nakon što je 1973. obavljena introdukcija te vrste na našim prostorima.

Slovenski lovci vratili su risa početkom sedamdesetih

Posljednji risovi iz autohtone populacije na našem području, nadovezuje se u razgovor Magda, ubijeni su oko 1900. godine, a današnja populacija postoji zahvaljujući slovenskim lovcima koji su 1973. naselili šest životinja iz Slovačke u Sloveniju odakle su se proširili na Hrvatsku, Italiju i BiH. “Lovci su to pokrenuli jer su željeli vratiti risa kao lovnu vrstu i taj prvi viđeni u Hrvatskoj pojavio se na livadi s koje smo pustili Doru”, objašnjava Magda.

I sada su, kaže, još u fazi pripreme projekta pozivali lovce na suradnju i partnerstvo, i danas su im na terenu ti ljudi najvažniji suradnici. “Mi na terenu imamo fotozamke kojima pratimo risove i lovci su se ovdje maksimalno angažirali. Pomažu nam pronaći mjesta na koja postavljamo fotoaparate i obilaze ih”, govori Magda, dodajući da su njihovi stavovi o lovnom gospodarenju i gospodarenju s divljači pomogli da steknu povjerenje lovaca. Oni kao znanstvenici, naglašava, nemaju ništa protiv lova.

Lov je za njih legitiman način upravljanja divljim životinjama. Do sada se za puno vrsta, objašnjava dalje Magda, pokazalo da kad se s njima pravilno gospodari i kada se prikupljaju znanstveni podaci na temelju kojih se donose odstrelne kvote to bude učinkovit način za njihovo upravljanje. “Primjerice u Hrvatskoj su medvjedi lovna vrsta i zadnjih pedeset godina populacija im kontinuirano raste. Znači imamo porast populacije, a imamo i odstrel. I mi otvoreno kažemo da jednog dana u budućnosti, možda za deset, petnaest godina kada populacija risova bude dovoljno stabilna, mi nemamo ništa protiv odstrjela. Nismo ekstremni niti uskogrudni u našim stavovima.”

Puno im je pomogla činjenica i da je Vedran lovac. “I lovci ga poznaju kao aktivnog lovca i to je isto bilo bitno za taj prvi kontakt”, govori Magda, a nadovezuje se i Vedran. “Krećem se među lovcima, lovim, pišem članke u lovačkim časopisima i drugačije je kad im pristupite kao lovac, povežete se jer imate zajedničke teme i odmah je ta komunikacija lakša”.

Doru nije ostao u Hrvatskoj, odlučio je otići u Sloveniju

Zahvaljujući radiotelemetrijskoj ogrlici koja odašilje GPS signal slovenska i hrvatska ekipa prate kretanje Dorua i Gorua. Nakon mjesec dana boravka u Hrvatskoj Doru je krenuo prema Sloveniji gdje je odlučio i ostati. To je, kaže Tomislav i bilo za očekivati. “Znali smo da će životinja kad je ispustimo lunjati dok ne nađe svoj teren”. Nije se još susreo s Goru, ali ne žive daleko jedan od drugoga. “Njima ništa nije veliki teren tako da su na ovom području uvijek blizu i prijeći 70 kilometara u dva dana nije im nikakav problem. Uglavnom se kreću hodom. Za razliku od vuka oni ne žure nego lagano hodaju…”, objašnjava Tomislav.

Nadovezuje se i Ira koja kaže da su zadovoljni tim njegovim izborom. “Sretni smo da nije , recimo, otišao za Irsku ”, šali se i objašnjava da im je Slovenija dobra opcija jer ostao unutar dinarske populacije. “Cilj ovog projekta je podignuti gensku raznolikost dinarske populacije risa u što spadaju Slovenija, Hrvatska i Bosna. I trenutno bi nam bilo problematično da je otišao u Alpe u Švicarsku, iako bi mu to bilo malo bilo teže zbog cesta i autoputa. Tako da nije on izgubljen. U Sloveniji je i ako se sljedeće sezone razmnoži osjetit će se to i kod nas”, govori Magda dodajući kako će vjerojatno neki njegov potomak doći živjeti u Hrvatsku.

U planu je i povezivanje risova s Alpa i Dinarida kako bi dugoročno opstali

Plan u budućnosti im je povezivanje populacija risa s područja Dinarida i Alpa jer se obje populacije bore s problemom slabe genske raznolikosti. “U genetici postoji pravilo“50 – 500” koje kaže da za populacije čije efektivna veličina je ispod 50 životinja postoji veliki rizik od izumiranja. Nama se, po zadnjem istraživanju, pokazalo da je efektivna veličina dinarske populacije ispod 10, te da pada. Važno je naglasiti da efektivna veličina nije isto što i apsolutna brojnost, već je to broj životinja koje se aktivno razmnožavaju”, objašnjava Magda.

Drugi problem je, nadovezuje se Ivan, što je područje Dinarida u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni prostorno ograničeno i nemoguće je imati veliki broj risova. “To područje je ograničeno svojom površinom, kvalitetom staništa i hranom i zato nam je cilj povezati se sa životinjama u Alpama. Tek bi se tada stvorila jedna velika meta populacija koja bi bila dugoročno održiva”.

I zato će se još devet životinja naseliti u dinarski dio Hrvatske i Slovenije, a ostalih pet životinja planira se ispustiti u slovenske Alpe. “Taj se dio Slovenije nalazi s druge strane autoceste Ljubljana – Kopar koja nema prijelaz za životinje i risovima je gotovo nemoguće prijeći na tu stranu”.

Plan im je zato do 2023. naseljavanjem risova u slovenske Alpe povezati životinje iz Dinarida i Alpa. “Kasnije, u nekom drugom projektu, pokušat će se i povezivanje sa švicarskim i francuskim Alpama jer ako naša populacija ostane ovako sama i izolirana dugoročno gledano imat ćemo isti problem i morat ćemo svakih trideset godina ponavljati introdukciju novih životinja. Ovako bi se to moglo samo od sebe dugoročno riješiti”, pojašnjava Ivan.

Risove je teško istraživati i zato se služe fotozamkama

Risove je teško istraživati standardnim metodama, poput promatranjem. I to im stvara veliki problem. “Npr. kod medvjeda su nam važan izvor podataka izmet ili neki tragovi koje ostavljaju u okolišu i kod njih je to vrlo uočljivo, a možete ih i lako promatrati na čekama gdje im se ostavlja hrana”, govori Magda. Kod risova, nastavlja, takav način istraživanja ne funkcionira i fotozamke su se pokazale kao najučinkovitija metodologija jer omogućuje istraživanje jedne takve vrste, poput risa, koja živi na velikom prostoru skrovita od ljudi.

Fotozamke su, ubacuje se Ivana, zapravo fotoaparati koji samostalno stoje na drvetu na jednoj lokaciji i na temelju senzora se pale. “Dakle, kad životinja prođe upali se senzor i aparat okida fotku”, govori Ivana i dodaje kako je njihov primarni cilj postavljanja fotozamki na ovom projektu bio pokušaj pronalazaka područja koje bi bilo pogodno za ispuštanje novih životinja.

Sa sigurnošću znamo da Hrvatska ima 40 odraslih risova

“I zato smo trebali naći idealnu lokaciju jer kad ispustite životinju koja prelazi velike površine postoji velika opasnost da će završiti negdje gdje ne biste htjeli da završi”, priča Magda i dodaje kako su tim fotozamkama tražili teritorij koji je prazan ne bi li se ris tamo odlučio zadržati.

Zanimljivo je da su uz veliku mrežu zamki, a postavili su ih preko stotinu, uspjeli prikupili i druge važne informacije za risove koje u Hrvatskoj dugo vremena nisu imali. Saznali su gdje oni točno žive, koje je područje rasprostranjenosti, a uspjeli su doći i do procjene brojnosti. “Možemo reći koliko minimalno životinja imamo, a ako se koriste neke određene metodologije onda možete statističkom obradom podataka i dati nekakav raspon koliko smatramo da ima životinja. Prošle smo godine pratili oko četrdeset odraslih životinja i možemo reći da je ta brojka nekakva minimalna veličina populacije.”

Risovi su neprimjetne životinje

Zanimljivo je, naglašava Magda, da ris nije dio naših narodnih priča i legendi. Pokušavali su naći, kaže, stare hrvatske priče s likovima risa, ali ono što su našli zanemarivo je. “Djeca u najranijem djetinjstvu upoznaju vuka kroz Crvenkapicu i druge bajke, te a prirori stvore nekakav negativan stav o toj životinji. S druge strane od malena imaju plišanog medu i svi imaju pozitivan stav prema tom medi”, govori Magda, a nadovezuje se i Tomislav koji zanemarenost risa u narodnim pričama vidi u načinu života te životinje.

“Ris nije životinja čopora kao vuk, koji kad kolju naprave krvoproliće jer više jedinki čopora napada životinju, pa je rastrgaju na sve strane, što potiče priče o toj vrsti. Ris, pak, svoj plijen zakolje sam. Tu nema puno krvi. Pojede i sakrije ostatak. I opet bude nekako neprimjetan”, govori Tomislav i dodaje kako isto tako nikad nije bilo konflikata između čovjeka i risa jer je to životinja koja i izuzetno rijetko napada domaće životinje, pa samim time nije ljudima bila u fokusu.

Risovi u divljini u prosjeku žive pet do sedam, a u kontroliranim uvjetima ZOO-a mogu potegnuti i do dvadeset godina. “Život u divljini ih potroši, jer ris koji se pretežno hrani srnom, godišnje ih uspije uloviti oko 50, a one su veće od njega i lov svake te životinje jest borba na život i smrt. Bude tu svega, od slomljenih rebara, nogu, zubi…”, priča Vedran, a nadovezuje se i Ivan govoreći kako takve ozljede znaju biti presudne za život jednog risa. “On je solitarna životinja i nema mu tko pomoći. Šepavi vuk koji je ozlijedio nogu šepesat će za čoporom, možda će se malo nekvalitetnije nahraniti, ali provući će se, a ris nema za kime šepati i takav način života utječe na njihovu brojnost.”

Kako će se Doru i Goru snaći u slovenskim šumama i hoće li već prve sezone dobiti nasljednike saznat će se u veljači kada kreće prvo vrijeme parenja.