Dok su bili živi, Lončar se godinama redovito čuo telefonom s Henryjem Kissingerom i Georgeom H. W. Bushom. Kad sam napisao biografiju Lončara Od Preka do vrha svijeta, “blurbove” za knjigu poslali su, uz Kissingera, i posljednji lider Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov, te dvojica bivših ministara, Amr Musa iz Egipta i Roland Dumas iz Francuske.
Na summitu u stotoj godini
Biti uspješan znači trajati, održati se aktualnim i korisnim unatoč godinama. Lončar dokazuje da njihov broj ne znači puno ako se čovjek osjeća dobro i može biti prisutan. On je prisutan i još uvijek može gotovo sve. Sugovornik je povjesničarima, gospodarstvenicima, političarima. Odlazi na promocije knjiga, u kazalište i na izložbe. Na prijemima razgovara s diplomatima koji se često žele s njim savjetovati ili barem upoznati.
Zvali su ga i posjećivali drugi državnici, najčešće oni iz regije. Rabin Arthur Schneier, koji je zagovorom Lončara dobio i visoko hrvatsko odličje, osnivač Appeal of Conscience Foundationa, jedan od onih s kojim i danas najčešće razgovara. Brazilski ministar vanjskih poslova Mauro Vieira dodijelio je Lončaru 2024. državno odličje Brazila.
Budimir Lončar rodio se 1. travnja 1924. u Preku na otoku Ugljanu. Najstariji je naš diplomat, a vjerojatno je jedan od malobrojnih uopće koji su ostali aktivni ovako dugo. Prošlog ljeta, u srpnju 2023., Lončar je bio na ministarskom sastanku Biroa Pokreta nesvrstanih zemalja u Bakuu, gdje je govorio nekoliko puta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Najbolji u analizi
Bio je neprestano u društvu domaćina Jeyhuna Bayramova i njegova najvažnijeg gosta, turskog ministra vanjskih poslova Mevlüta Çavuşoğlua. U Azerbajdžanu je bilo dvadesetak aktivnih ministara, no takvu pozornost drugi nisu dobili. Alžirski ministar vanjskih poslova Ahmet Ataf tad mu je sjetno rekao kako se sjeća što su Nesvrstani značili nekad, dok je Lončar imao istaknutu ulogu u Pokretu.
Diplomacija uključuje vještinu pregovaranja, analize i osobnog kontakta. Kao pregovarač, Mišo Pavićević je bio vjerojatno najbolji među Lončarovim jugoslavenskim kolegama. Ivo Vejvoda bio je sjajan tamo gdje su odnosi bili dobri, gdje je netko obrazovan, otvoren i simpatičan mogao šarmirati cijeli diplomatski zbor.
Aleš Bebler, čovjek koji bi napunio prostoriju kad bi progovorio, bio je majstor na svim jezicima, impresionirao je znanjem. “U analizi… u analizi mislim da sam ja bio najbolji”, govorio je Budimir Lončar prisjećajući se svog diplomatskog života.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Imam unutarnju smirenost’
Ove godine nije samo njegov stoti rođendan, nego i 75 godina da o međunarodnim odnosima raspravlja kao profesionalac. U Državnom sekretarijatu za inozemne poslove Lončar se zaposlio 1949., sa svega 25 godina. Od tada razmišlja o svijetu, najčešće o onom što dolazi sutra, o potrazi za rješenjima, onako kako to diplomati često čine – kombiniranjem onoga što je moguće iz okolnosti koje su najčešće proizvod unutarnje politike.
Ne znači to da diplomat sam ne može pokušati stvoriti situaciju koja bi promijenila okolnosti, preusmjerila tok događaja. Najčešće je to teško, kako je bilo vidljivo i iz dijela diplomatske karijere Lončara početkom 1990-ih godina, kad se raspadala SFRJ. Zbog toga je u nekim krugovima i danas kontroverzan, uglavnom kod onih koji su o prilikama početkom devedesetih informirani polovično ili međunarodne odnose slabo razumiju.
Lončar se rijetko kad uzbuđuje, još rjeđe pokazuje nezadovoljstvo, ljutnju ili preveliki ushit. “Imam unutarnju smirenost, koju mnogi moji kolege nisu imali.” Diplomati trebaju ostati trezveni, usmjereni na cilj. Dok ne ostvari što želi, Lončar je uporan, ponekad neizdrživo zahtjevan. Na Trećoj konferenciji Pokreta nesvrstanih u Lusaki radio je na završnom dokumentu i pokazanom vještinom stekao nadimak koji je u diplomatskim krugovima zadržao do danas.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mr. Non-Aligned
Indijsko-jugoslavenski prijedlog stajao je tad nasuprot prijedloga Zambije, domaćina konferencije. T. N. Kaul, državni tajnik indijskog ministarstva vanjskih poslova, predložio je Lončaru da pronađe petoricu pouzdanih ljudi, da će isto napraviti on.
“Amandmanima ćemo promijeniti zambijski prijedlog”, rekao je čovjek koji je bio majstor kongresne diplomacije. Tadašnji jugoslavenski ministar Mirko Tepavac, razočaran kako je dotad sve išlo, rekao je da je sve propalo, da se mogu pakirati.
“Nije, sve se odlično raspliće”, odgovorio mu je smireni Lončar. Sjednicu je bilo važno sazvati kasno, oko 22 sata; ljudi tad žele kući, umorni su, manje inzistiraju. Jugoslavenska i indijska delegacija tako su u prijedlog završne deklaracije Konferencije 1970. ugradile gotovo sve svoje teze. Umoran i zadovoljan, indijski diplomat rekao je da će na kraju predložiti da se Lončara prozove “Mr. Non-Aligned”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Komentar svakog gola
Lončar je i u starosti ostao znatiželjan, informiran. Svakodnevno prati prilike u Gazi i Ukrajini. O tome kako bi on postupio da se završi rat na istoku Europe govorio je na više mjesta. Jednako zainteresirano prati nogomet, a nogomet njemu prije svega znači Hajduk.
Nećak Toni iz Rijeke i splitski sportski novinari, prije svega Zdravko Reić, s njim komentiraju svaki gol, svaku utakmicu, kao primjerice derbi koji se igrao dva dana prije njegova stotog rođendana, 30. ožujka 2024.
Osim o politici, diplomaciji ili nogometu, želi razgovarati s onima koji mu donesu nešto novo, koji ga u razgovoru stimuliraju, otvaraju mogućnost da i sam misli bolje i više. U ožujku 2023. bio je na ručku kod ambasadora Španjolske Juana González-Barbe u Jurjevskoj ulici u Zagrebu. Španjolska se pripremala za predsjedanje EU-om, a Lončar je razgovor usmjerio prema Jugoistočnoj Europi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Visoka politika i Robert Prosinečki
Tumačio je kako velika europska zemlja, koja ne priznaje Kosovo zbog straha sličnog kineskom oko Tajvana, može biti hrabrija u otključavanju tog pitanja na međunarodnoj sceni, može pomaknuti proces s Prištinom u EU bez da ugrozi vlastite interese.
Prisjećao se Lončar kako ga je, u njegovim ambasadorskim danima u Zapadnoj Njemačkoj, tadašnji kancelar Willy Brandt upoznao s budućim španjolskim premijerom Felipeom Gonzálezom. Lončar je tada u Gonzálezu i Olofu Palmeu vidio lidere Europe.
Desetljeće kasnije, Gonzálezov ministar vanjskih poslova Francisco Fernández Ordóñez zamolit će Lončara, tad već šefa jugoslavenske diplomacije, da učini nešto kako bi se Roberta Prosinečkog pustilo iz Jugoslavije ranije, jer je zakon branio izvoz igrača mlađih od 27 godina. Ordóñez je bio veliki navijač Reala, a sam Lončar kandidat za članstvo u FIFA-i, što nije postao jer je imenovan za ministra. Lončar je poslušao molbu i Prosinečki je završio u Madridu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Lončarovi ljudi u diplomaciji
Kadrove i sugovornike uvijek je znao prepoznati. Svi, baš svi ministri vanjskih poslova i obnašatelji najviših diplomatskih funkcija u bivšim jugoslavenskim republikama – osim u Hrvatskoj – u nekom su trenutku bili u Lončarevu kabinetu ili njegovi najbliži suradnici. Nijedan od onih s kojima je najbliže surađivao nikad nije pristao uz neku od radikalnih opcija u jugoslavenskom raspadu.
Od hrvatskih diplomata u Lončarevoj blizini bili su neki važni veleposlanici: Ana-Marija Bešker, njegova šefica analize i planiranja, Frane Krnić, Damir Grubiša i Neven Madej, sva trojica šefovi Lončareva kabineta u različitim razdobljima karijere.
Stoti rođendan, 1. travnja 2024., razlog je za veliku proslavu. Premda planirana, odgođena je na nekoliko tjedana. No, slaviti rođendan tek početkom svibnja za Lončara nije nelogično. Prvoga maja 1945. u Zadru je s četvoricom drugih partizana doživio nesreću i svoje “drugo rođenje”.
Drugo rođenje zahvaljujući Britancima
Džip je vozio Marin Cetinić, padala je kiša i cesta se u jednom trenutku spojila s morem, u koje su sletjeli. Dva su se partizana utopila. Lončara su, bez svijesti, iz mora izvukli britanski vojnici iz vozila koje ih je slijedilo. Taj “drugi rođendan” bit će ove godine jedini, a stogodišnjak će tako proslaviti tek 79.
Proslavu na Uskrs 2024. odgodila je bolest. Lončar je 18. siječnja, jedinog snježnog dana ove zime, pao u šetnji i slomio lijevu nadlakticu. Operiran je u Traumatološkoj klinici, ali je, kako to biva, došlo do komplikacija. Zbog upale pluća nakratko je bio smješten u bolnici u Rockefellerovoj.
Upalu pluća imao je i dvije godine ranije, kad je u Specijalnu bolnicu za plućne bolesti došao prvi puta od veljače 1947. godine. Dotad je u svojih 98 godina vrlo rijetko bio bolestan. “Njega nikad ništa nije boljelo”, govorila je supruga Janja Lončar.
Na Sljemenu kao na Čarobnom brijegu
Nakon Drugog svjetskog rata liječio ga je prim. dr. Josip Barilar. Prvi voditelj Banovinskog lječilišta za tuberkulozu Brestovac poslao ga je u sanatorij na Sljemenu da se brže oporavi. Tad mladi oficir u Zagrebu, Lončar je stanovao u Novakovoj 28, kod tužitelja Petrovića, koji mu je sredio da za oporavak dobije smještaj u apartmanu gradonačelnika, odnosno predsjednika Gradskog odbora Zagreba Dragutina Sailija, u Tomislavovu domu.
U Brestovcu su nastala neka važna prijateljstva. Lončar se upoznao i prohodao s Tamarom Vadkov. Kći ruskog imigranta Nikolaja Vadkova, liječnika s Instituta za fiziologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu, u sanatoriju na Sljemenu bila je s majkom Zadrankom, što je olakšalo upoznavanje. Tamara je bila prijateljica Jagode Buić, koja je na Sljemenu u ožujku 1947. slavila 17. rođendan.
Lončar je dotad već bio stekao prijatelje u svijetu umjetnosti. Njegov ratni drug – nešto stariji od većine omladinaca pa zato i mentor – bio je Jure Kaštelan. Pjesnik ga je nutkao da odlazi u teatar, što je Lončaru ostala strast cijeloga života. Hrvatsko narodno kazalište odmah nakon rata, kako se prisjećao, “imalo je Vladimira Ruždjaka baritona, pa Jožu Gostiča tenora, Marija Radev pjevala je alt, tu su Vjekoslav Afrić, Tito Strozzi. Vladimir Habunek bio je redatelj”. S mnogima se poznavao.
Veliko prijateljstvo s Jagodom Buić
Sedamnaestog rođendana Jagode Buić, s kojom će prijateljevati cijeloga njezina života, prisjetio se i na oproštaju od slavne umjetnice u Dubrovniku 2022. Na proslavi na Sljemenu 1947. bili su mnogi koje je znao, ali i neki novi: Josip Torbarina, profesor anglistike na Filozofskom fakultetu, i Habunek.
Najmlađi u društvu bio je Relja Bašić, još učenik, kojemu je Lončar posudio knjigu Država i revolucija Vladimira Iljiča Lenjina. Knjigu nikad nije dobio natrag, ali bi Relju, svaki put kad bi se susreli, pitao je li mu pomogla.
Kasnije, za života u Beogradu, krug umjetnika se proširio. Glumica Irena Kolesar bila mu je jedno vrijeme simpatija. S književnikom Mirkom Kovačem stalno se družio. Miodrag Bulatović, tad neobično popularan književnik, također je često kod Lončarevih, kao i Mića Popović, slikar i filmski radnik. Kasnije su dolazili Boro Krivokapić i njegova supruga, novinarka Tamara Nikčević.
Dvaput ranjen u borbi s Nijemcima
Lončar je bio član Savjeta Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Bekim Fehmiu i Ljuba Tadić neki su od najbližih s kojima se družio. Osim teatra, likovnost je bila još važnija ljubav, a među umjetnicima najbliži Edo Murtić, Miljenko Stančić i Ljubo Ivančić.
Lončar se najprije školovao u Preku, pa u Zagrebu. Iz gimnazije u današnjoj zgradi Mimare, gdje mu je razrednik bio Bogdan Ogrizović, otišao je natrag na Ugljan, pa u partizane. Za njega, kao i cijelu generaciju, bila je to presudna epizoda u životu. Ranjen je dvaput, oba puta u bitkama s Nijemcima.
Nakon rata je kratko u Zadru, na čelu OZN-e, a od 1946. u Zagrebu, gdje jedno vrijeme sobu dijeli s Josipom Manolićem, kasnije hrvatskim premijerom, čovjekom kojemu se danas pridružio kao stogodišnjak i s kojim se još čuje telefonom.
Dolazak među njujorške staljiniste
Nakon što je Tito prekinuo odnose sa Staljinom, vanjskim poslovima trebali su mladi, pouzdani kadrovi. Od 1950. do 1956. Budimir Lončar je u generalnom konzulatu FNRJ u New Yorku.
Nazvao me 7. svibnja 2021. i rekao mi kako je prošla točno 71 godina od njegova dolaska u najveći američki grad. Sve je pamtio: odlazak iz Beograda vlakom, Pariz i razgovor s ambasadorom i piscem Markom Ristićem, pa petodnevno putovanje brodom u prvom razredu, sve do dolaska u njujoršku luku. Šokiralo ga je što su već iste večeri, u Jugoslavenskom klubu kamo ga je odveo stric, prevagu među iseljenicima izvojevali staljinisti.
New York ga je osvojio “na drugu”, ali je postao mjesto gdje je bio najduže, u različitim životnim razdobljima, 1950-ih i 1990-ih. Tad pomaže i Misiji FNRJ pri Ujedinjenim nacijama, jednom od središnjih mjesta diplomatske aktivnosti.
Čovjek s malog otoka u velikom svijetu
Nakon prekida sa Sovjetskim Savezom, Jugoslavija nastoji internacionalizirati slučaj, glasno upozoravati na svoj osjetljiv, poseban položaj, pokazati se pred Amerikancima kao iskreni disident svjetskog komunizma. New York je tad bio najvažniji grad na svijetu, ali i mjesto gdje je Lončar shvatio da može uspjeti, da ga ograničenja malog otoka s kojega je dolazio ili siromašne zemlje koju je predstavljao, ne moraju sputavati.
Ulazak u privremenu zgradu UN-a na Lake Successu 1950., pričao je Lončar u listopadu 2015., bio je razočarenje. “Očekivao sam katedralu, a bila je to obična hala, baraka. Tek rasprave su je pretvorile u sjajno mjesto. Bio je to osjećaj da se iz barake upravlja svijetom.”
U jugoslavenskom konzulatu i misiji “vladala je đelozija jer sam hodao s Julie Newmar, koja je bila ljepotica”, govorio je. Glumica s Broadwaya otvorila mu je vrata prema brojnim poznanstvima u svijetu umjetnosti New Yorka.
Vladimir Popović, jugoslavenski ambasador, potužio se jednom da ne može doći do ulaznica za Metropolitan operu. Netko je predložio da pitaju Lončara. “Kako će on doći do karata, ako ja ne mogu?”, odgovorio je sujetni Popović.
Sastanci ‘nisu bili do kraja legalni’
Ambasadorovoj sekretarici, rođakinji Nikole Tesle koja je ostala još iz vremena Savice Kosanovića, Lončar je rekao da će pokušati preko Rudolfa Binga, intendanta Meta. Uspio je, dobio je četiri mjesta i to u intendantskoj loži. Popovića je Lončar s kartama dočekao na aerodromu u New Yorku. “Ma kako ti to možeš, kako to uspijevaš?”, čudio se veleposlanik FNRJ.
Još više čuđenja bilo je zbog uspjeha u službi. U Americi McCarthyjeva doba i straha od komunizma, bilo je dosta onih koji su bili ljevičari, ali ne i staljinisti. Jugoslavija im je imponirala, pomagala da pomire osobna uvjerenja i odanost Americi. Jedan takav kontakt bio je i Lončarev.
Zaljubila se u njega, bila je spremna važnim podacima pomoći Jugoslaviji. Nalazi su se u velikim hotelima, na sastancima “koji nisu bili do kraja legalni”, kako je rekao. Dokumenti su slani izravno u Beograd, a informacije vraćane u Washington.
Ljubav iz Studentskog centra
Sve to učinilo je Lončara vidljivim vrhu Državnog sekretarijata za inozemne poslove. Koča Popović, dugogodišnji ministar, zamijetio je njegovu memoriju, sposobnost da sve u razgovoru zapamti, pa je Lončar od 1956. do 1964. bio neprestano uz Koču. Bio je to odnos koji je u profesionalnom smislu značio najviše. Onda je 1965. imenovan jugoslavenskim ambasadorom u Indoneziji.
Bio je mlad, ali ipak znatno stariji od Janje Bralo, studentice iz Livna koja mu je postala supruga. Ugledao ju je u Studentskom centru u Savskoj. Govorio je nešto, dok mu ona nije rekla: “Ma pustite me, molim vas…”. Nije bila impresionirana diplomacijom.
Lončar je inzistirao. Svaka je dva tjedna dolazio u Zagreb, čekao da Janja prođe Studentskim centrom. Dolazio bi uvijek u društvu, raspitivao se o njezinim roditeljima, porijeklu, sve dok nisu postali par. Vjenčali su se u Zagrebu, ali brzo su preselili u Beograd, pa u Džakartu. Sin Srđan rodio se pred odlazak u Indoneziju. Mlađi sin Ivan rodio se prije odlaska u Njemačku.
Sukarno i Janja Lončar
Indonežanski predsjednik Sukarno prvi put je vidio Janju Lončar, tad u ranim dvadesetima, u rezidenciji egipatskog veleposlanika. Sukarno je ušao, svi su se ukipili, ušutjeli. U ruci je držao maršalsku palicu i došao ravno do Janje. “Tko je ovo?”, upitao je.
“Zašto si je skrivao?”, rekao je Lončaru kad su je predstavili. “Vi ćete sjediti do mene”, zapovjedio je pred posve zbunjenom, ustrašenom Janjom koja je dotad učila francuski, a engleski tek kratko, od dolaska u Džakartu.
Indonezija je bila prvo mjesto gdje je Lončar bio ambasador. Bio je to prostor koji je zavolio, često je govorio da je Azija njegov svijet. U Indoneziju se vratio još jednom, nakon 1992. kao poseban izaslanik glavnog tajnika UN-a za nesvrstane dok Indonezija predsjedavala Pokretom.
Velike misije u Bonnu i Washingtonu
Najvažnija i najuspješnija bila je Lončareva misija u Bonnu. Tamo je ambasador od 1973. do 1977. godine, u vrijeme Willyja Brandta i Helmuta Schmidta. Njemačka je za jugoslavensko gospodarstvo bila iznimno važna, u zemlji je već živjelo na stotine tisuća gastarbajtera, a imala je i posebnu simboličnu težinu.
Potom je, krajem 1970-ih, bio u Washingtonu, gdje je došao s velikom reputacijom. Kad je odlazio, a u Jugoslaviji se licitiralo s njegovim nasljednikom, potpredsjednik George H. W. Bush i američki ambasador u Beogradu Lawrence Eagleburger, Lončarov dugogodišnji prijatelj, govorili su kako se nadaju da će i novi ambasador biti jednako vješt kao Lončar.
Između diplomatskih misija, Lončar se vraćao u Beograd, gdje je u više navrata zamjenik državnog sekretara. Značilo je to da je zapravo najviše pozicionirani službenik u Saveznom sekretarijatu za inozemne poslove, jer oni na čelu uglavnom su bili rezultat dogovora u političkom vrhu.
Čovjek iz kuće
U vrijeme rastuće jugoslavenske krize, u vladi Branka Mikulića, Hrvata iz Bosne i Hercegovine, došlo je do presedana, pa je ministar postao netko tko nikad nije bio član nijednog od najviših partijskih tijela, već čovjek iz kuće. Lončar je 1988. imenovan ministrom vanjskih poslova.
Jugoslavija je ulazila u svoju posljednju fazu, sa saveznom vladom koja nije imala autoritet nad Sekretarijatom za obranu generala Veljka Kadijevića. Republike su, s druge strane, postajale sve neovisnije.
Slobodan Milošević glavni je krivac za raspad, rat i ono što se dogodilo na prostoru Jugoslavije. Savezna diplomacija, prije svega njen šef, nastojali su spriječiti sukob, internacionalizirati krizu i jugoslavensko pitanje učiniti svjetskim problemom.
Zato je savezna diplomacija inzistirala na dovođenju Devete konferencije Nesvrstanih u Beograd, kako bi pokazala da je zemlja još tu, da postoje oni koji na nju računaju, da njen pogled na svjetska zbivanja još nešto znači, da bolje od drugih razumije značenje perestrojke u SSSR-u i kraj Hladnog rata.
Jugoslaviju kandidirao za EEZ
Zemlja prisutna u međunarodnim forumima lakše je mogla upozoriti i na vlastite poteškoće, ali se i kandidirati za članstvo u Europskoj ekonomskoj zajednici, što je Lončar učinio, sve dok na kraju, u rujnu 1991., slučaj Jugoslavije nije iznio pred Vijeće sigurnosti UN-a.
Pitanje UN-ovog embarga na uvoz oružja u Jugoslaviju u trenutku kad je počinjao rat ostalo je do danas sporni dio Lončareve karijere, napose u krugovima onih koji pamte samo novinske naslove.
Lončar je tad zbilja izveo spektakularnu diplomatsku akciju, ali su njeni efekti bili upravo suprotni onome što mu zamjeraju kritičari. Embargo nije spriječio Hrvatsku i Sloveniju da se naoružaju, nego je onemogućio JNA da u Moskvi nabavi dodatno oružje, koje bi rat učinilo još pogubnijim.
Vlastitu zemlju stavio na dnevni red
Lončar je, kao ministar države u raspadu, odlučio izaći pred Vijeće sigurnosti. Pamtio je, kad je služio u New Yorku 40 godina ranije, kako je Jugoslavija iskoristila UN za internacionalizaciju svoga sukoba sa Sovjetima. Sad je nove okolnosti raspada Jugoslavije odlučio iskoristiti da pred svjetskom javnosti dramatično istakne slučaj svoje zemlje.
Znao je da je u krizi standardni mehanizam UN-a poziv na miroljubivo rješenje i uvođenje embarga jer drugih mehanizama najčešće nema. Uostalom, embargo je u srpnju 1991. već bila uvela tadašnja Europska ekonomska zajednica.
Nijedan ministar vanjskih poslova nije dotad na takav način stavio vlastitu zemlju na dnevni red Vijeća sigurnosti. Za prijedlog Austrije da se “uspostavi mir i stabilnost” te uvede embargo Jugoslaviji, kako je zapisano u Rezoluciji 713, glasali su svi – pet stalnih članica, Belgija iz EEZ-a, te Austrija, Rumunjska, Ekvador, Kuba, Indija, Jemen, Obala Bjelokosti, Zair i Zimbabve.
Samo JNA mogla kupiti oružje
Legalno, oružje na međunarodnom tržištu mogu kupiti samo priznate države i vlade, ne i oni koji nastoje dobiti priznanje; Hrvatska i Slovenija u ljeto 1991. godine nisu bile priznate. Na hrvatskoj strani, barem oni koji su znali čitati, razumjeli su da se JNA, kao legalna vojska legalne države, embargom ostavlja bez mogućnosti za nabavu novog oružja. Lončarov nastup u UN-u bio ključan da dovede do toga.
“Cilj … je bilo spriječiti daljnje naoružavanje tzv. JNA”, rekao je Hans Dietrich Genscher 2006. godine, nakon još jedne obnove “slučaja embargo” u hrvatskoj javnosti s uvijek istim argumentima, bez pozivanja na ijedan povijesni izvor i njegove kontekstualizacije. No, Genschera tad više nitko nije slušao. Suočavanje s prošlošću i istraživanje prošlosti uključuje analizu onoga što je bilo, a ne samo gatanje iz dlana i duše opterećene ideologijom. Toga kod nas često nije bilo.
Detalji neobjavljeni u biografiji
Biografiju Budimira Lončara Od Preka do vrha svijeta, pisao sam dugo, 16 godina. Od našeg prvog razgovora u ljeto 2004. uskoro će biti punih 20 godina. Objavljena su već četiri izdanja biografije, ali moj rad na istraživanju 20. i 21. stoljeća nije prestao. Moji život i karijera zasigurno su se znatno promijenili nakon što sam se upoznao s Lončarom, nakon što sam počeo voditi razgovore s njim i ljudima koji su gradili diplomaciju nakon Drugog svjetskog rata.
Za povjesničara Hladnog rata i političke i diplomatske povijesti, bilo je to posve jedinstveno, neponovljivo iskustvo, tim više što sam imao prilike razgovarati puno i često. Nadam se da vrijedi i obrnuto, da sam i ja, kako je govorio, “stimulirao”, “kapacitirao” samog Lončara. Ono što sam objavio komentirali su mnogi, neki su dopunili ponešto napisano u knjizi.
Većina detalja spomenutih u ovom članku nova je, neobjavljena u biografiji. Posao povjesničara nikad ne prestaje; ono što istražuje neprestano raste i dobiva nova osvjetljenja i detalje. U stotinu godina života, aktivnog i ostvarenog, takvih detalja ima bezbroj. Sve je to dio naše zajedničke, ugljanske, hrvatske, europske i svjetske povijesti.
Budimir Lončar slavi stoti rođendan. Njegov biograf donosi dosad nepoznate detalje iz epskog života našeg najvećeg diplomata
Budimir Lončar rodio se 1. travnja 1924. u Preku na otoku Ugljanu. Najstariji je naš diplomat
Biti uspješan znači trajati, održati se aktualnim i korisnim unatoč godinama. Lončar dokazuje da njihov broj ne znači puno ako se čovjek osjeća dobro i može biti prisutan. On je prisutan i još uvijek može gotovo sve. Sugovornik je povjesničarima, gospodarstvenicima, političarima. Odlazi na promocije knjiga, u kazalište i na izložbe. Na prijemima razgovara s diplomatima koji se često žele s njim savjetovati ili barem upoznati
Što vješt, zanimljiv i talentiran diplomat može, Budimir Lončar pokazao je djelujući u različitim sustavima i služeći u različitim zemljama i različitim okolnostima gotovo 75 godina. Diplomacija je zanat, ali i poziv. Onaj tko slijedi oba načela karijeru ne završava odlaskom u mirovinu, ne prekida u diplomaciji stečena prijateljstva, ma kako davno da je prestao biti konzul, ambasador ili ministar.
Kad je 2016. godine umro njemački ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher, Lončar je govorio na posljednjem oproštaju u njemačkom parlamentu. Francuskom ministru vanjskih poslova, nekad ambasadoru, Claudeu Cheyssonu bio je kum na vjenčanju. Dok je služio kao ambasador u Washingtonu, bio je na vjenčanju Georgea Sorosa.
Dok su bili živi, Lončar se godinama redovito čuo telefonom s Henryjem Kissingerom i Georgeom H. W. Bushom. Kad sam napisao biografiju Lončara Od Preka do vrha svijeta, “blurbove” za knjigu poslali su, uz Kissingera, i posljednji lider Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov, te dvojica bivših ministara, Amr Musa iz Egipta i Roland Dumas iz Francuske.
Na summitu u stotoj godini
Biti uspješan znači trajati, održati se aktualnim i korisnim unatoč godinama. Lončar dokazuje da njihov broj ne znači puno ako se čovjek osjeća dobro i može biti prisutan. On je prisutan i još uvijek može gotovo sve. Sugovornik je povjesničarima, gospodarstvenicima, političarima. Odlazi na promocije knjiga, u kazalište i na izložbe. Na prijemima razgovara s diplomatima koji se često žele s njim savjetovati ili barem upoznati.
Zvali su ga i posjećivali drugi državnici, najčešće oni iz regije. Rabin Arthur Schneier, koji je zagovorom Lončara dobio i visoko hrvatsko odličje, osnivač Appeal of Conscience Foundationa, jedan od onih s kojim i danas najčešće razgovara. Brazilski ministar vanjskih poslova Mauro Vieira dodijelio je Lončaru 2024. državno odličje Brazila.
Budimir Lončar rodio se 1. travnja 1924. u Preku na otoku Ugljanu. Najstariji je naš diplomat, a vjerojatno je jedan od malobrojnih uopće koji su ostali aktivni ovako dugo. Prošlog ljeta, u srpnju 2023., Lončar je bio na ministarskom sastanku Biroa Pokreta nesvrstanih zemalja u Bakuu, gdje je govorio nekoliko puta.
Najbolji u analizi
Bio je neprestano u društvu domaćina Jeyhuna Bayramova i njegova najvažnijeg gosta, turskog ministra vanjskih poslova Mevlüta Çavuşoğlua. U Azerbajdžanu je bilo dvadesetak aktivnih ministara, no takvu pozornost drugi nisu dobili. Alžirski ministar vanjskih poslova Ahmet Ataf tad mu je sjetno rekao kako se sjeća što su Nesvrstani značili nekad, dok je Lončar imao istaknutu ulogu u Pokretu.
Diplomacija uključuje vještinu pregovaranja, analize i osobnog kontakta. Kao pregovarač, Mišo Pavićević je bio vjerojatno najbolji među Lončarovim jugoslavenskim kolegama. Ivo Vejvoda bio je sjajan tamo gdje su odnosi bili dobri, gdje je netko obrazovan, otvoren i simpatičan mogao šarmirati cijeli diplomatski zbor.
Aleš Bebler, čovjek koji bi napunio prostoriju kad bi progovorio, bio je majstor na svim jezicima, impresionirao je znanjem. “U analizi… u analizi mislim da sam ja bio najbolji”, govorio je Budimir Lončar prisjećajući se svog diplomatskog života.
‘Imam unutarnju smirenost’
Ove godine nije samo njegov stoti rođendan, nego i 75 godina da o međunarodnim odnosima raspravlja kao profesionalac. U Državnom sekretarijatu za inozemne poslove Lončar se zaposlio 1949., sa svega 25 godina. Od tada razmišlja o svijetu, najčešće o onom što dolazi sutra, o potrazi za rješenjima, onako kako to diplomati često čine – kombiniranjem onoga što je moguće iz okolnosti koje su najčešće proizvod unutarnje politike.
Ne znači to da diplomat sam ne može pokušati stvoriti situaciju koja bi promijenila okolnosti, preusmjerila tok događaja. Najčešće je to teško, kako je bilo vidljivo i iz dijela diplomatske karijere Lončara početkom 1990-ih godina, kad se raspadala SFRJ. Zbog toga je u nekim krugovima i danas kontroverzan, uglavnom kod onih koji su o prilikama početkom devedesetih informirani polovično ili međunarodne odnose slabo razumiju.
Lončar se rijetko kad uzbuđuje, još rjeđe pokazuje nezadovoljstvo, ljutnju ili preveliki ushit. “Imam unutarnju smirenost, koju mnogi moji kolege nisu imali.” Diplomati trebaju ostati trezveni, usmjereni na cilj. Dok ne ostvari što želi, Lončar je uporan, ponekad neizdrživo zahtjevan. Na Trećoj konferenciji Pokreta nesvrstanih u Lusaki radio je na završnom dokumentu i pokazanom vještinom stekao nadimak koji je u diplomatskim krugovima zadržao do danas.
Mr. Non-Aligned
Indijsko-jugoslavenski prijedlog stajao je tad nasuprot prijedloga Zambije, domaćina konferencije. T. N. Kaul, državni tajnik indijskog ministarstva vanjskih poslova, predložio je Lončaru da pronađe petoricu pouzdanih ljudi, da će isto napraviti on.
“Amandmanima ćemo promijeniti zambijski prijedlog”, rekao je čovjek koji je bio majstor kongresne diplomacije. Tadašnji jugoslavenski ministar Mirko Tepavac, razočaran kako je dotad sve išlo, rekao je da je sve propalo, da se mogu pakirati.
“Nije, sve se odlično raspliće”, odgovorio mu je smireni Lončar. Sjednicu je bilo važno sazvati kasno, oko 22 sata; ljudi tad žele kući, umorni su, manje inzistiraju. Jugoslavenska i indijska delegacija tako su u prijedlog završne deklaracije Konferencije 1970. ugradile gotovo sve svoje teze. Umoran i zadovoljan, indijski diplomat rekao je da će na kraju predložiti da se Lončara prozove “Mr. Non-Aligned”.
Komentar svakog gola
Lončar je i u starosti ostao znatiželjan, informiran. Svakodnevno prati prilike u Gazi i Ukrajini. O tome kako bi on postupio da se završi rat na istoku Europe govorio je na više mjesta. Jednako zainteresirano prati nogomet, a nogomet njemu prije svega znači Hajduk.
Nećak Toni iz Rijeke i splitski sportski novinari, prije svega Zdravko Reić, s njim komentiraju svaki gol, svaku utakmicu, kao primjerice derbi koji se igrao dva dana prije njegova stotog rođendana, 30. ožujka 2024.
Osim o politici, diplomaciji ili nogometu, želi razgovarati s onima koji mu donesu nešto novo, koji ga u razgovoru stimuliraju, otvaraju mogućnost da i sam misli bolje i više. U ožujku 2023. bio je na ručku kod ambasadora Španjolske Juana González-Barbe u Jurjevskoj ulici u Zagrebu. Španjolska se pripremala za predsjedanje EU-om, a Lončar je razgovor usmjerio prema Jugoistočnoj Europi.
Visoka politika i Robert Prosinečki
Tumačio je kako velika europska zemlja, koja ne priznaje Kosovo zbog straha sličnog kineskom oko Tajvana, može biti hrabrija u otključavanju tog pitanja na međunarodnoj sceni, može pomaknuti proces s Prištinom u EU bez da ugrozi vlastite interese.
Prisjećao se Lončar kako ga je, u njegovim ambasadorskim danima u Zapadnoj Njemačkoj, tadašnji kancelar Willy Brandt upoznao s budućim španjolskim premijerom Felipeom Gonzálezom. Lončar je tada u Gonzálezu i Olofu Palmeu vidio lidere Europe.
Desetljeće kasnije, Gonzálezov ministar vanjskih poslova Francisco Fernández Ordóñez zamolit će Lončara, tad već šefa jugoslavenske diplomacije, da učini nešto kako bi se Roberta Prosinečkog pustilo iz Jugoslavije ranije, jer je zakon branio izvoz igrača mlađih od 27 godina. Ordóñez je bio veliki navijač Reala, a sam Lončar kandidat za članstvo u FIFA-i, što nije postao jer je imenovan za ministra. Lončar je poslušao molbu i Prosinečki je završio u Madridu.
Lončarovi ljudi u diplomaciji
Kadrove i sugovornike uvijek je znao prepoznati. Svi, baš svi ministri vanjskih poslova i obnašatelji najviših diplomatskih funkcija u bivšim jugoslavenskim republikama – osim u Hrvatskoj – u nekom su trenutku bili u Lončarevu kabinetu ili njegovi najbliži suradnici. Nijedan od onih s kojima je najbliže surađivao nikad nije pristao uz neku od radikalnih opcija u jugoslavenskom raspadu.
Od hrvatskih diplomata u Lončarevoj blizini bili su neki važni veleposlanici: Ana-Marija Bešker, njegova šefica analize i planiranja, Frane Krnić, Damir Grubiša i Neven Madej, sva trojica šefovi Lončareva kabineta u različitim razdobljima karijere.
Stoti rođendan, 1. travnja 2024., razlog je za veliku proslavu. Premda planirana, odgođena je na nekoliko tjedana. No, slaviti rođendan tek početkom svibnja za Lončara nije nelogično. Prvoga maja 1945. u Zadru je s četvoricom drugih partizana doživio nesreću i svoje “drugo rođenje”.
Drugo rođenje zahvaljujući Britancima
Džip je vozio Marin Cetinić, padala je kiša i cesta se u jednom trenutku spojila s morem, u koje su sletjeli. Dva su se partizana utopila. Lončara su, bez svijesti, iz mora izvukli britanski vojnici iz vozila koje ih je slijedilo. Taj “drugi rođendan” bit će ove godine jedini, a stogodišnjak će tako proslaviti tek 79.
Proslavu na Uskrs 2024. odgodila je bolest. Lončar je 18. siječnja, jedinog snježnog dana ove zime, pao u šetnji i slomio lijevu nadlakticu. Operiran je u Traumatološkoj klinici, ali je, kako to biva, došlo do komplikacija. Zbog upale pluća nakratko je bio smješten u bolnici u Rockefellerovoj.
Upalu pluća imao je i dvije godine ranije, kad je u Specijalnu bolnicu za plućne bolesti došao prvi puta od veljače 1947. godine. Dotad je u svojih 98 godina vrlo rijetko bio bolestan. “Njega nikad ništa nije boljelo”, govorila je supruga Janja Lončar.
Na Sljemenu kao na Čarobnom brijegu
Nakon Drugog svjetskog rata liječio ga je prim. dr. Josip Barilar. Prvi voditelj Banovinskog lječilišta za tuberkulozu Brestovac poslao ga je u sanatorij na Sljemenu da se brže oporavi. Tad mladi oficir u Zagrebu, Lončar je stanovao u Novakovoj 28, kod tužitelja Petrovića, koji mu je sredio da za oporavak dobije smještaj u apartmanu gradonačelnika, odnosno predsjednika Gradskog odbora Zagreba Dragutina Sailija, u Tomislavovu domu.
U Brestovcu su nastala neka važna prijateljstva. Lončar se upoznao i prohodao s Tamarom Vadkov. Kći ruskog imigranta Nikolaja Vadkova, liječnika s Instituta za fiziologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu, u sanatoriju na Sljemenu bila je s majkom Zadrankom, što je olakšalo upoznavanje. Tamara je bila prijateljica Jagode Buić, koja je na Sljemenu u ožujku 1947. slavila 17. rođendan.
Lončar je dotad već bio stekao prijatelje u svijetu umjetnosti. Njegov ratni drug – nešto stariji od većine omladinaca pa zato i mentor – bio je Jure Kaštelan. Pjesnik ga je nutkao da odlazi u teatar, što je Lončaru ostala strast cijeloga života. Hrvatsko narodno kazalište odmah nakon rata, kako se prisjećao, “imalo je Vladimira Ruždjaka baritona, pa Jožu Gostiča tenora, Marija Radev pjevala je alt, tu su Vjekoslav Afrić, Tito Strozzi. Vladimir Habunek bio je redatelj”. S mnogima se poznavao.
Veliko prijateljstvo s Jagodom Buić
Sedamnaestog rođendana Jagode Buić, s kojom će prijateljevati cijeloga njezina života, prisjetio se i na oproštaju od slavne umjetnice u Dubrovniku 2022. Na proslavi na Sljemenu 1947. bili su mnogi koje je znao, ali i neki novi: Josip Torbarina, profesor anglistike na Filozofskom fakultetu, i Habunek.
Najmlađi u društvu bio je Relja Bašić, još učenik, kojemu je Lončar posudio knjigu Država i revolucija Vladimira Iljiča Lenjina. Knjigu nikad nije dobio natrag, ali bi Relju, svaki put kad bi se susreli, pitao je li mu pomogla.
Kasnije, za života u Beogradu, krug umjetnika se proširio. Glumica Irena Kolesar bila mu je jedno vrijeme simpatija. S književnikom Mirkom Kovačem stalno se družio. Miodrag Bulatović, tad neobično popularan književnik, također je često kod Lončarevih, kao i Mića Popović, slikar i filmski radnik. Kasnije su dolazili Boro Krivokapić i njegova supruga, novinarka Tamara Nikčević.
Dvaput ranjen u borbi s Nijemcima
Lončar je bio član Savjeta Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Bekim Fehmiu i Ljuba Tadić neki su od najbližih s kojima se družio. Osim teatra, likovnost je bila još važnija ljubav, a među umjetnicima najbliži Edo Murtić, Miljenko Stančić i Ljubo Ivančić.
Lončar se najprije školovao u Preku, pa u Zagrebu. Iz gimnazije u današnjoj zgradi Mimare, gdje mu je razrednik bio Bogdan Ogrizović, otišao je natrag na Ugljan, pa u partizane. Za njega, kao i cijelu generaciju, bila je to presudna epizoda u životu. Ranjen je dvaput, oba puta u bitkama s Nijemcima.
Nakon rata je kratko u Zadru, na čelu OZN-e, a od 1946. u Zagrebu, gdje jedno vrijeme sobu dijeli s Josipom Manolićem, kasnije hrvatskim premijerom, čovjekom kojemu se danas pridružio kao stogodišnjak i s kojim se još čuje telefonom.
Dolazak među njujorške staljiniste
Nakon što je Tito prekinuo odnose sa Staljinom, vanjskim poslovima trebali su mladi, pouzdani kadrovi. Od 1950. do 1956. Budimir Lončar je u generalnom konzulatu FNRJ u New Yorku.
Nazvao me 7. svibnja 2021. i rekao mi kako je prošla točno 71 godina od njegova dolaska u najveći američki grad. Sve je pamtio: odlazak iz Beograda vlakom, Pariz i razgovor s ambasadorom i piscem Markom Ristićem, pa petodnevno putovanje brodom u prvom razredu, sve do dolaska u njujoršku luku. Šokiralo ga je što su već iste večeri, u Jugoslavenskom klubu kamo ga je odveo stric, prevagu među iseljenicima izvojevali staljinisti.
New York ga je osvojio “na drugu”, ali je postao mjesto gdje je bio najduže, u različitim životnim razdobljima, 1950-ih i 1990-ih. Tad pomaže i Misiji FNRJ pri Ujedinjenim nacijama, jednom od središnjih mjesta diplomatske aktivnosti.
Čovjek s malog otoka u velikom svijetu
Nakon prekida sa Sovjetskim Savezom, Jugoslavija nastoji internacionalizirati slučaj, glasno upozoravati na svoj osjetljiv, poseban položaj, pokazati se pred Amerikancima kao iskreni disident svjetskog komunizma. New York je tad bio najvažniji grad na svijetu, ali i mjesto gdje je Lončar shvatio da može uspjeti, da ga ograničenja malog otoka s kojega je dolazio ili siromašne zemlje koju je predstavljao, ne moraju sputavati.
Ulazak u privremenu zgradu UN-a na Lake Successu 1950., pričao je Lončar u listopadu 2015., bio je razočarenje. “Očekivao sam katedralu, a bila je to obična hala, baraka. Tek rasprave su je pretvorile u sjajno mjesto. Bio je to osjećaj da se iz barake upravlja svijetom.”
U jugoslavenskom konzulatu i misiji “vladala je đelozija jer sam hodao s Julie Newmar, koja je bila ljepotica”, govorio je. Glumica s Broadwaya otvorila mu je vrata prema brojnim poznanstvima u svijetu umjetnosti New Yorka.
Vladimir Popović, jugoslavenski ambasador, potužio se jednom da ne može doći do ulaznica za Metropolitan operu. Netko je predložio da pitaju Lončara. “Kako će on doći do karata, ako ja ne mogu?”, odgovorio je sujetni Popović.
Sastanci ‘nisu bili do kraja legalni’
Ambasadorovoj sekretarici, rođakinji Nikole Tesle koja je ostala još iz vremena Savice Kosanovića, Lončar je rekao da će pokušati preko Rudolfa Binga, intendanta Meta. Uspio je, dobio je četiri mjesta i to u intendantskoj loži. Popovića je Lončar s kartama dočekao na aerodromu u New Yorku. “Ma kako ti to možeš, kako to uspijevaš?”, čudio se veleposlanik FNRJ.
Još više čuđenja bilo je zbog uspjeha u službi. U Americi McCarthyjeva doba i straha od komunizma, bilo je dosta onih koji su bili ljevičari, ali ne i staljinisti. Jugoslavija im je imponirala, pomagala da pomire osobna uvjerenja i odanost Americi. Jedan takav kontakt bio je i Lončarev.
Zaljubila se u njega, bila je spremna važnim podacima pomoći Jugoslaviji. Nalazi su se u velikim hotelima, na sastancima “koji nisu bili do kraja legalni”, kako je rekao. Dokumenti su slani izravno u Beograd, a informacije vraćane u Washington.
Ljubav iz Studentskog centra
Sve to učinilo je Lončara vidljivim vrhu Državnog sekretarijata za inozemne poslove. Koča Popović, dugogodišnji ministar, zamijetio je njegovu memoriju, sposobnost da sve u razgovoru zapamti, pa je Lončar od 1956. do 1964. bio neprestano uz Koču. Bio je to odnos koji je u profesionalnom smislu značio najviše. Onda je 1965. imenovan jugoslavenskim ambasadorom u Indoneziji.
Bio je mlad, ali ipak znatno stariji od Janje Bralo, studentice iz Livna koja mu je postala supruga. Ugledao ju je u Studentskom centru u Savskoj. Govorio je nešto, dok mu ona nije rekla: “Ma pustite me, molim vas…”. Nije bila impresionirana diplomacijom.
Lončar je inzistirao. Svaka je dva tjedna dolazio u Zagreb, čekao da Janja prođe Studentskim centrom. Dolazio bi uvijek u društvu, raspitivao se o njezinim roditeljima, porijeklu, sve dok nisu postali par. Vjenčali su se u Zagrebu, ali brzo su preselili u Beograd, pa u Džakartu. Sin Srđan rodio se pred odlazak u Indoneziju. Mlađi sin Ivan rodio se prije odlaska u Njemačku.
Sukarno i Janja Lončar
Indonežanski predsjednik Sukarno prvi put je vidio Janju Lončar, tad u ranim dvadesetima, u rezidenciji egipatskog veleposlanika. Sukarno je ušao, svi su se ukipili, ušutjeli. U ruci je držao maršalsku palicu i došao ravno do Janje. “Tko je ovo?”, upitao je.
“Zašto si je skrivao?”, rekao je Lončaru kad su je predstavili. “Vi ćete sjediti do mene”, zapovjedio je pred posve zbunjenom, ustrašenom Janjom koja je dotad učila francuski, a engleski tek kratko, od dolaska u Džakartu.
Indonezija je bila prvo mjesto gdje je Lončar bio ambasador. Bio je to prostor koji je zavolio, često je govorio da je Azija njegov svijet. U Indoneziju se vratio još jednom, nakon 1992. kao poseban izaslanik glavnog tajnika UN-a za nesvrstane dok Indonezija predsjedavala Pokretom.
Velike misije u Bonnu i Washingtonu
Najvažnija i najuspješnija bila je Lončareva misija u Bonnu. Tamo je ambasador od 1973. do 1977. godine, u vrijeme Willyja Brandta i Helmuta Schmidta. Njemačka je za jugoslavensko gospodarstvo bila iznimno važna, u zemlji je već živjelo na stotine tisuća gastarbajtera, a imala je i posebnu simboličnu težinu.
Potom je, krajem 1970-ih, bio u Washingtonu, gdje je došao s velikom reputacijom. Kad je odlazio, a u Jugoslaviji se licitiralo s njegovim nasljednikom, potpredsjednik George H. W. Bush i američki ambasador u Beogradu Lawrence Eagleburger, Lončarov dugogodišnji prijatelj, govorili su kako se nadaju da će i novi ambasador biti jednako vješt kao Lončar.
Između diplomatskih misija, Lončar se vraćao u Beograd, gdje je u više navrata zamjenik državnog sekretara. Značilo je to da je zapravo najviše pozicionirani službenik u Saveznom sekretarijatu za inozemne poslove, jer oni na čelu uglavnom su bili rezultat dogovora u političkom vrhu.
Čovjek iz kuće
U vrijeme rastuće jugoslavenske krize, u vladi Branka Mikulića, Hrvata iz Bosne i Hercegovine, došlo je do presedana, pa je ministar postao netko tko nikad nije bio član nijednog od najviših partijskih tijela, već čovjek iz kuće. Lončar je 1988. imenovan ministrom vanjskih poslova.
Jugoslavija je ulazila u svoju posljednju fazu, sa saveznom vladom koja nije imala autoritet nad Sekretarijatom za obranu generala Veljka Kadijevića. Republike su, s druge strane, postajale sve neovisnije.
Slobodan Milošević glavni je krivac za raspad, rat i ono što se dogodilo na prostoru Jugoslavije. Savezna diplomacija, prije svega njen šef, nastojali su spriječiti sukob, internacionalizirati krizu i jugoslavensko pitanje učiniti svjetskim problemom.
Zato je savezna diplomacija inzistirala na dovođenju Devete konferencije Nesvrstanih u Beograd, kako bi pokazala da je zemlja još tu, da postoje oni koji na nju računaju, da njen pogled na svjetska zbivanja još nešto znači, da bolje od drugih razumije značenje perestrojke u SSSR-u i kraj Hladnog rata.
Jugoslaviju kandidirao za EEZ
Zemlja prisutna u međunarodnim forumima lakše je mogla upozoriti i na vlastite poteškoće, ali se i kandidirati za članstvo u Europskoj ekonomskoj zajednici, što je Lončar učinio, sve dok na kraju, u rujnu 1991., slučaj Jugoslavije nije iznio pred Vijeće sigurnosti UN-a.
Pitanje UN-ovog embarga na uvoz oružja u Jugoslaviju u trenutku kad je počinjao rat ostalo je do danas sporni dio Lončareve karijere, napose u krugovima onih koji pamte samo novinske naslove.
Lončar je tad zbilja izveo spektakularnu diplomatsku akciju, ali su njeni efekti bili upravo suprotni onome što mu zamjeraju kritičari. Embargo nije spriječio Hrvatsku i Sloveniju da se naoružaju, nego je onemogućio JNA da u Moskvi nabavi dodatno oružje, koje bi rat učinilo još pogubnijim.
Vlastitu zemlju stavio na dnevni red
Lončar je, kao ministar države u raspadu, odlučio izaći pred Vijeće sigurnosti. Pamtio je, kad je služio u New Yorku 40 godina ranije, kako je Jugoslavija iskoristila UN za internacionalizaciju svoga sukoba sa Sovjetima. Sad je nove okolnosti raspada Jugoslavije odlučio iskoristiti da pred svjetskom javnosti dramatično istakne slučaj svoje zemlje.
Znao je da je u krizi standardni mehanizam UN-a poziv na miroljubivo rješenje i uvođenje embarga jer drugih mehanizama najčešće nema. Uostalom, embargo je u srpnju 1991. već bila uvela tadašnja Europska ekonomska zajednica.
Nijedan ministar vanjskih poslova nije dotad na takav način stavio vlastitu zemlju na dnevni red Vijeća sigurnosti. Za prijedlog Austrije da se “uspostavi mir i stabilnost” te uvede embargo Jugoslaviji, kako je zapisano u Rezoluciji 713, glasali su svi – pet stalnih članica, Belgija iz EEZ-a, te Austrija, Rumunjska, Ekvador, Kuba, Indija, Jemen, Obala Bjelokosti, Zair i Zimbabve.
Samo JNA mogla kupiti oružje
Legalno, oružje na međunarodnom tržištu mogu kupiti samo priznate države i vlade, ne i oni koji nastoje dobiti priznanje; Hrvatska i Slovenija u ljeto 1991. godine nisu bile priznate. Na hrvatskoj strani, barem oni koji su znali čitati, razumjeli su da se JNA, kao legalna vojska legalne države, embargom ostavlja bez mogućnosti za nabavu novog oružja. Lončarov nastup u UN-u bio ključan da dovede do toga.
“Cilj … je bilo spriječiti daljnje naoružavanje tzv. JNA”, rekao je Hans Dietrich Genscher 2006. godine, nakon još jedne obnove “slučaja embargo” u hrvatskoj javnosti s uvijek istim argumentima, bez pozivanja na ijedan povijesni izvor i njegove kontekstualizacije. No, Genschera tad više nitko nije slušao. Suočavanje s prošlošću i istraživanje prošlosti uključuje analizu onoga što je bilo, a ne samo gatanje iz dlana i duše opterećene ideologijom. Toga kod nas često nije bilo.
Detalji neobjavljeni u biografiji
Biografiju Budimira Lončara Od Preka do vrha svijeta, pisao sam dugo, 16 godina. Od našeg prvog razgovora u ljeto 2004. uskoro će biti punih 20 godina. Objavljena su već četiri izdanja biografije, ali moj rad na istraživanju 20. i 21. stoljeća nije prestao. Moji život i karijera zasigurno su se znatno promijenili nakon što sam se upoznao s Lončarom, nakon što sam počeo voditi razgovore s njim i ljudima koji su gradili diplomaciju nakon Drugog svjetskog rata.
Za povjesničara Hladnog rata i političke i diplomatske povijesti, bilo je to posve jedinstveno, neponovljivo iskustvo, tim više što sam imao prilike razgovarati puno i često. Nadam se da vrijedi i obrnuto, da sam i ja, kako je govorio, “stimulirao”, “kapacitirao” samog Lončara. Ono što sam objavio komentirali su mnogi, neki su dopunili ponešto napisano u knjizi.
Većina detalja spomenutih u ovom članku nova je, neobjavljena u biografiji. Posao povjesničara nikad ne prestaje; ono što istražuje neprestano raste i dobiva nova osvjetljenja i detalje. U stotinu godina života, aktivnog i ostvarenog, takvih detalja ima bezbroj. Sve je to dio naše zajedničke, ugljanske, hrvatske, europske i svjetske povijesti.