Moj otac je inženjer, a ja sam pravnik. To po njemu znači da bitno drukčije promišljamo svijet oko sebe jer, opet po njemu, pravnici sve promatraju kao skup događaja, a inženjeri kao rezultat procesa. Nekidašnji incident na Jakuševcu je događaj, ali činjenica je da je do njega doveo neki proces.
Razlika između ta dva čovjeka paradoksalno leži u činjenici da se onaj prvi više starao za pitanja koja su zapravo na srcu ovome drugome, koji je na tome dobio izbore. Prethodni gradonačelnik Zagreba dobro je znao da ljudi nemaju vremena za bune i ustanke, dok god komunalna pitanja klapaju i dok god ne probudite njihove pet peeves.
Kad smeće nije odvezeno
Izraz pet peeves popularizirala je serija Prijatelji u legendarnoj epizodi zamjene stanova, ali na koliko god različitih TV postaja pogledate tu epizodu, nijedan prijevod tog izraza neće valjati. Ne znam zapravo ni ja kako bi točno glasio hrvatski naziv za tu sintagmu, ali opisno je to „one male stvari koje vas užasno nerviraju“.
E pa ona mala stvar koja svakoga nervira je kad mu smeće nije odvezeno. Drugi primjer je ako prometne gužve nisu pod kontrolom. I može se naš gradonačelnik do sudnjeg dana truditi da svojim sugrađanima predoči dobre stvari koje radi (a ima ih) i natjera ih da primijete da njegova vlast nema korupcijskih afera (a nema ih), ali džaba mu sve to dok ti isti sugrađani na zelenom valu stoje u gužvi jer je broj prometnih traka smanjio s tri na dvije, pa se sav promet preusmjeri u jednu jedinu zato što su onu drugu zakrčili roditelji koji ostavljaju djecu u vrtiću.
Ti isti frustrirani vozači potom dođu ispred haustora svoje zgrade i onda preskaču vreće smeća koje su ispale iz prekrcanog kontejnera iz kojeg se širi neugodan miris. Kad napokon stignu u stan, upale televiziju i vide gradonačelnika kako taman govori da će Zagreb dobiti 8,000 novih stabala, a i s tramvaja će se ukloniti reklame. Umjesto aplauza, dobit će tek „Mami to pričaj, jesi čuo?“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Radit ćemo koliko možemo’
Obje ideje su hvalevrijedne i trebalo bi ih bezrezervno podržati, ali prosječni Zagrepčanin nije u pravom mentalnom stanju da bi razmišljao o poboljšicama koje gradonačelnik nudi jer osnovne stvari koje ga zanimaju nisu posložene kako spada, zbog čega se njegovo nezadovoljstvo gomila.
Ljudi će zbog vlastitih problema i općenite zauzetosti teško odvojiti vrijeme da pokušaju razumjeti svog bližnjeg, a kamoli gradonačelnika. Treba se stoga pobrinuti da im se osnovne stvari komuniciraju kristalno jasno. Ali treba biti i jako oprezan pri davanju izjava koje bi ih mogle motivirati da preispitaju sam sustav koji inače načelno prihvaćaju.
Jedna takva izjava došla je od predstavnika Sindikata radnika Čistoće koji je mrtvo-hladno rekao da će doći do smanjenog odvoza otpada u Zagrebu pri čemu će prioritet biti bolnice, vrtići, škole i Advent (?), dok u ostalim dijelovima glavnog grada „ćemo pokušati pružiti uslugu koliko možemo“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Smrt plavih vrećica
Koliko god to dobro zvučalo kao novi slogan vladajuće stranke u hrvatskoj prijestolnici, javne službe koje se financiraju plaćanjem poreza i drugih davanja ne obavljaju se u opsegu „koliko možemo“. Sudovi ne sude samo kad ima optimalan broj zapisničara niti policija lovi kriminalce samo kad je lijepo vrijeme. Jednako tako hitna pomoć ne dolazi ako uspije niti vatrogasci gase požare samo kad imaju novu opremu. Svaka služba susreće se s određenim izazovima, svima nedostaje ljudi i sredstava. Nije da zbog toga imaju pravo raditi „koliko mogu“.
Problem s odvozom smeća po sistemu „koliko možemo“ je što će ljudi plaćati taj odvoz „koliko mogu“. Rezonirat će da ne trebaju plaćati sav iznos ako im se ne odvozi sve smeće. Čitaj: smrt plavih vrećica.
Nisu kako treba ni zaživjele, svaka druga osoba na njih prigovara jer se već sad smeće odvozi neredovito, pa ovaj pucanj u nogu projekta ‘ZG vrećice’ sigurno dolazi u krivom trenutku. Iako prethodni gradonačelnik nije netko na koga bi se trebalo ugledati, postoje dijelovi njegovog pristupa koji bi se mogli iskoristiti kako ne bi došlo do preispitivanja potrebe da se plaća za struju, vodu, odvoz smeća i slično. Jer takvo nešto ne vodi samo u nered (kojeg ni sad ne nedostaje) nego i u anarhiju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tomaševićeve dobre ideje, a ima ih, Zagrepčanima neće značiti ništa sve dok osnovne stvari nisu posložene kako spada
Ljudi nemaju vremena za ustanke dok god komunalna pitanja klapaju i dok god ne probudite njihove 'pet peeves'
Ljudi nemaju vremena da pokušaju razumjeti svog bližnjeg, a kamoli gradonačelnika. Zato bi on trebao komunicirati kristalno jasno
Moj otac je inženjer, a ja sam pravnik. To po njemu znači da bitno drukčije promišljamo svijet oko sebe jer, opet po njemu, pravnici sve promatraju kao skup događaja, a inženjeri kao rezultat procesa. Nekidašnji incident na Jakuševcu je događaj, ali činjenica je da je do njega doveo neki proces.
Odlagalište Jakuševec je općenito kao igra jenga. Slažete one blokove dok jedan ne sruši čitavu konstrukciju. Na Jakuševcu je taj jedan uistinu postavljen nekidan. Ali su svi oni ispod njega slagani godinama. A slagao ih je prethodni gradonačelnik. I nije stoga ispravno za trenutačno stanje kriviti isključivo aktualnog gradonačelnika, nego i tog njegovog – sad navodno pokojnog – prethodnika.
Razlika između ta dva čovjeka paradoksalno leži u činjenici da se onaj prvi više starao za pitanja koja su zapravo na srcu ovome drugome, koji je na tome dobio izbore. Prethodni gradonačelnik Zagreba dobro je znao da ljudi nemaju vremena za bune i ustanke, dok god komunalna pitanja klapaju i dok god ne probudite njihove pet peeves.
Kad smeće nije odvezeno
Izraz pet peeves popularizirala je serija Prijatelji u legendarnoj epizodi zamjene stanova, ali na koliko god različitih TV postaja pogledate tu epizodu, nijedan prijevod tog izraza neće valjati. Ne znam zapravo ni ja kako bi točno glasio hrvatski naziv za tu sintagmu, ali opisno je to „one male stvari koje vas užasno nerviraju“.
E pa ona mala stvar koja svakoga nervira je kad mu smeće nije odvezeno. Drugi primjer je ako prometne gužve nisu pod kontrolom. I može se naš gradonačelnik do sudnjeg dana truditi da svojim sugrađanima predoči dobre stvari koje radi (a ima ih) i natjera ih da primijete da njegova vlast nema korupcijskih afera (a nema ih), ali džaba mu sve to dok ti isti sugrađani na zelenom valu stoje u gužvi jer je broj prometnih traka smanjio s tri na dvije, pa se sav promet preusmjeri u jednu jedinu zato što su onu drugu zakrčili roditelji koji ostavljaju djecu u vrtiću.
Ti isti frustrirani vozači potom dođu ispred haustora svoje zgrade i onda preskaču vreće smeća koje su ispale iz prekrcanog kontejnera iz kojeg se širi neugodan miris. Kad napokon stignu u stan, upale televiziju i vide gradonačelnika kako taman govori da će Zagreb dobiti 8,000 novih stabala, a i s tramvaja će se ukloniti reklame. Umjesto aplauza, dobit će tek „Mami to pričaj, jesi čuo?“.
‘Radit ćemo koliko možemo’
Obje ideje su hvalevrijedne i trebalo bi ih bezrezervno podržati, ali prosječni Zagrepčanin nije u pravom mentalnom stanju da bi razmišljao o poboljšicama koje gradonačelnik nudi jer osnovne stvari koje ga zanimaju nisu posložene kako spada, zbog čega se njegovo nezadovoljstvo gomila.
Ljudi će zbog vlastitih problema i općenite zauzetosti teško odvojiti vrijeme da pokušaju razumjeti svog bližnjeg, a kamoli gradonačelnika. Treba se stoga pobrinuti da im se osnovne stvari komuniciraju kristalno jasno. Ali treba biti i jako oprezan pri davanju izjava koje bi ih mogle motivirati da preispitaju sam sustav koji inače načelno prihvaćaju.
Jedna takva izjava došla je od predstavnika Sindikata radnika Čistoće koji je mrtvo-hladno rekao da će doći do smanjenog odvoza otpada u Zagrebu pri čemu će prioritet biti bolnice, vrtići, škole i Advent (?), dok u ostalim dijelovima glavnog grada „ćemo pokušati pružiti uslugu koliko možemo“.
Smrt plavih vrećica
Koliko god to dobro zvučalo kao novi slogan vladajuće stranke u hrvatskoj prijestolnici, javne službe koje se financiraju plaćanjem poreza i drugih davanja ne obavljaju se u opsegu „koliko možemo“. Sudovi ne sude samo kad ima optimalan broj zapisničara niti policija lovi kriminalce samo kad je lijepo vrijeme. Jednako tako hitna pomoć ne dolazi ako uspije niti vatrogasci gase požare samo kad imaju novu opremu. Svaka služba susreće se s određenim izazovima, svima nedostaje ljudi i sredstava. Nije da zbog toga imaju pravo raditi „koliko mogu“.
Problem s odvozom smeća po sistemu „koliko možemo“ je što će ljudi plaćati taj odvoz „koliko mogu“. Rezonirat će da ne trebaju plaćati sav iznos ako im se ne odvozi sve smeće. Čitaj: smrt plavih vrećica.
Nisu kako treba ni zaživjele, svaka druga osoba na njih prigovara jer se već sad smeće odvozi neredovito, pa ovaj pucanj u nogu projekta ‘ZG vrećice’ sigurno dolazi u krivom trenutku. Iako prethodni gradonačelnik nije netko na koga bi se trebalo ugledati, postoje dijelovi njegovog pristupa koji bi se mogli iskoristiti kako ne bi došlo do preispitivanja potrebe da se plaća za struju, vodu, odvoz smeća i slično. Jer takvo nešto ne vodi samo u nered (kojeg ni sad ne nedostaje) nego i u anarhiju.