Na parlamentarnim izborima u Poljskoj, održanim u listopadu prošle godine, najveći broj mandata (194) u poljskome Sejmu osvojila je do tada vladajuća koalicija Ujedinjene desnice, Građanska koalicija osvojila je 157 mjesta, Treći put 65, Nova ljevica 23 i krajnje desna Konfederacija 18 mjesta. Novu Vladu, zajedno s Trećim putem i Novom ljevicom, formirao je čelnik Građanske koalicije Donald Tusk, nekadašnji predsjednik Europskoga vijeća i Europske pučke stranke.
Poljaci su uspjeli ono što naši oporbenjaci nisu
Tri poljske političke grupacije koje su formirale vladajuću koaliciju najavile su svoju postizbornu suradnju puno prije održavanja samih izbora. Njihov primarni cilj bilo je micanje s vlasti ultrakonzervativne, klerikalne, nacionalističke i ksenofobične stranke Pravo i pravda (PiS) i u tome su uspjeli, za razliku od hrvatskih oporbenih stranaka koje su i ono što su dobile na izborima u srazu s HDZ-om uspjele izgubiti u postizbornome bordelu.
Rezultati izbora mogli su realno imati samo tri moguća ishoda: u prvome, najvjerojatnijem scenariju vladajuću koaliciju čine HDZ i partneri (61) + manjine (8) + DP (13) ili dio zastupnika DP-a (minimalno 7), u drugome, znatno manje izglednome, nestranačku Vladu podržavaju SDP i partneri (42), Možemo (10), Most (9), Hrvatski suverenisti (2), IDS (2), Nezavisna platforma Sjever (2), Fokus (1) + manjine (8) i u trećemu, najmanje vjerojatnome, najkasnije na jesen idemo na nove izbore. Sve druge kombinacije morale su otpasti, što zbog izbora za Europski parlament, koji se održavaju za šest tjedana, što zbog lokalnih izbora u proljeće iduće godine.
Svi osim HDZ-a ne mogu olako ulaziti u koalicije
Sve političke opcije, osim HDZ-a, ne mogu olako ulaziti u koalicijske odnose zbog kojih bi bile kažnjene na europskim, a ponajviše na lokalnim izborima, koji su za većinu njih pak daleko važniji od mogućega marginalnog participiranja u državnoj vlasti.
Nisam uvjeren da Ivan Penava uopće želi zamijeniti gradonačelničku fotelju Vukovara ministarskom u Vladi Andreja Plenkovića, a ako on sam ne želi biti ministrom, za njega je ipak primarno da eventualna koalicija DP-a i HDZ-a ne ugrožava njegov reizbor za gradonačelnika. Zbog toga DP i dalje inzistira na izbacivanju SDSS-a iz vladajuće koalicije jer za njegove je birače ulazak u Vladu bez izbacivanja Srba iz Banskih dvora ravan veleizdaji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
SDSS je potencijalno najveće unutarstranačko pitanje HDZ-a
Pozicija SDSS-a nije samo najveći kamen spoticanja u formiranju koalicije HDZ-a i DP-a nego je potencijalno i najveće unutarstranačko pitanje za HDZ. Kada bi svemirskom providnošću Andrej Plenković odlepršao na za njega prihvatljivu poziciju u Bruxelles i kad bi nakon njegovoga odlaska na unutarstranačkim izborima pobijedio Ivan Anušić, ne vidim što bi to priječilo HDZ i DP da zajedno, bez SDSS-a, vladaju u posvemašnjoj slozi, dijeleći iste svjetonazorske vrijednosti, ljubavi i mržnje.
Kako taj scenarij zbog termina europskih izbora nije izvediv prije jeseni, Andreju Plenkoviću ne preostaje ništa drugo nego pokušati dobiti podršku barem sedam zastupnika DP-a koji nemaju ni europskih ni lokalnih ambicija, a standardni paket sinekura, honorara i pogodovanja dovoljan je da nadvlada, blago rečeno, netrpeljivost prema Srbima, Andreju Plenkoviću i njegovoj “globalističkoj agendi”. Jednadžba HDZ i partneri (61)+ manjine (8) + 7 bilo kojih i bilo kakvih zastupnika = 76 još uvijek je upitna pa su nervozni javni verbalni ispadi Andreja Plenkovića i povremeni gubitak samokontrole lakše shvatljivi.
Ključna greška druge strane
Druga strana predvođena SDP-om napravila je ključnu pogrešku kada nije nekoliko dana po objavi rezultata izbora ponudila kandidata za mandatara nestranačke Vlade limitiranoga opsega djelovanja i ograničenoga vremena trajanja. Stranke centra i one lijevo od centra osvojile su zajedno svega 57 mandata pa je svaki razgovor o formiranju bilo kakve nestranačke Vlade bio uvjetovan podrškom Mosta (9) i Hrvatskih suverenista (2), a onda nakon njih i podrškom manjinskih zastupnika (8).
Članak se nastavlja ispod oglasa
To je pak značilo da se nestranački mandatar ili mandatarka može pronaći samo u redovima Mosta jer je to bio jedini realni način da se Most i Hrvatski suverenisti natjeraju da mandatara takve Vlade stvarno i podrže. Sve ostalo što smo imali prilike gledati bilo je suvišno i kontraproduktivno. Marija Selak Raspudić, kao nestranačka zastupnica na listi Mosta, mogla je dobiti priliku i pokušati prikupiti potpise 68 zastupnika i onda ponuditi manjinama da biraju žele li podržati nestranačku Vladu ili HDZ.
Nemušti pokušaji SDP-a da formira većinu
Umjesto realizacije toga scenarija dobili smo nemušte pokušaje SDP-a da formira saborsku većinu samo za izbor predsjednika Sabora, ali ne i za izbor mandatara, te svađu u Mostu nakon koje je Nino Raspudić izašao iz njegovoga članstva, a Marija Selak Raspudić prekinula s njima suradnju. U nadi konačno uspješnoga političkog samoubojstva Most na listu za europske izbore stavlja Željka Glasnovića i HSP, a zajedno sa svojim koalicijskim partnerom, Hrvatskim suverenistima, dodaje gas u natjecanju s DP-om u isključivosti prema Možemo! i SDSS-u. U cijelom tom rašomonu Možemo! se drži po strani čekajući rasplet i prepuštajući SDP-u da razgovara i pregovara čak i s onima koji ni pod koju cijenu ne žele s njima i SDSS-om.
Taj teatar apsurda rezultat je činjenice da centar i ljevica imaju ukupno 57 mandata, a Most, Hrvatski suverenisti i DP zajedno 25 zastupnika (uključujući Mislava Kolakušića i Željka Lackovića), te da ovi potonji dijele s HDZ-om više-manje svjetonazorski isto biračko tijelo, kojem se najlakše dodvoriti opanjkavanjem Srba i imigranata. Zbog toga su moguća samo tri gore spomenuta ishoda. Nestranačka Vlada, koliko god bila kratkotrajna, bila bi veliki korak naprijed u razvoju parlamentarne demokracije, treći mandat Andreja Plenkovića nastao u braku s nacionalističkom desnicom i neskrivenim zagovornicima rođačkoga kapitalizma snažno bi očvrsnuo zarobljenu partijsku državu, a novi parlamentarni izbori su i nova šansa za njeno potpuno demontiranje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rezultati izbora mogli su realno imati samo tri moguća ishoda. Strana predvođena SDP-om napravila je ključnu pogrešku
Nestranačka Vlada, koliko god bila kratkotrajna, bila bi veliki korak naprijed u razvoju parlamentarne demokracije
Andrej Plenković kao da je zaboravio da na parlamentarnim izborima ne pobjeđuje ona stranka ili koalicija koja je dobila najveći broj mandata, već samo ona koja je uspjela dobiti parlamentarnu podršku dovoljnoga broja zastupnika za formiranje Vlade
Andrej Plenković, uz svekoliku asistenciju dijela medija, uvjerava sve koji ga žele slušati da je HDZ još jednom pobijedio na izborima te da je nečuveno što oporbene stranke ne samo da ne žele priznati tu činjenicu, već se bave i slaganjem moguće parlamentarne većine. Kao da je zaboravio da na parlamentarnim izborima ne pobjeđuje ona stranka ili koalicija koja je dobila najveći broj mandata, već samo ona koja je uspjela dobiti parlamentarnu podršku dovoljnoga broja zastupnika za formiranje Vlade.
Na parlamentarnim izborima u Poljskoj, održanim u listopadu prošle godine, najveći broj mandata (194) u poljskome Sejmu osvojila je do tada vladajuća koalicija Ujedinjene desnice, Građanska koalicija osvojila je 157 mjesta, Treći put 65, Nova ljevica 23 i krajnje desna Konfederacija 18 mjesta. Novu Vladu, zajedno s Trećim putem i Novom ljevicom, formirao je čelnik Građanske koalicije Donald Tusk, nekadašnji predsjednik Europskoga vijeća i Europske pučke stranke.
Poljaci su uspjeli ono što naši oporbenjaci nisu
Tri poljske političke grupacije koje su formirale vladajuću koaliciju najavile su svoju postizbornu suradnju puno prije održavanja samih izbora. Njihov primarni cilj bilo je micanje s vlasti ultrakonzervativne, klerikalne, nacionalističke i ksenofobične stranke Pravo i pravda (PiS) i u tome su uspjeli, za razliku od hrvatskih oporbenih stranaka koje su i ono što su dobile na izborima u srazu s HDZ-om uspjele izgubiti u postizbornome bordelu.
Rezultati izbora mogli su realno imati samo tri moguća ishoda: u prvome, najvjerojatnijem scenariju vladajuću koaliciju čine HDZ i partneri (61) + manjine (8) + DP (13) ili dio zastupnika DP-a (minimalno 7), u drugome, znatno manje izglednome, nestranačku Vladu podržavaju SDP i partneri (42), Možemo (10), Most (9), Hrvatski suverenisti (2), IDS (2), Nezavisna platforma Sjever (2), Fokus (1) + manjine (8) i u trećemu, najmanje vjerojatnome, najkasnije na jesen idemo na nove izbore. Sve druge kombinacije morale su otpasti, što zbog izbora za Europski parlament, koji se održavaju za šest tjedana, što zbog lokalnih izbora u proljeće iduće godine.
Svi osim HDZ-a ne mogu olako ulaziti u koalicije
Sve političke opcije, osim HDZ-a, ne mogu olako ulaziti u koalicijske odnose zbog kojih bi bile kažnjene na europskim, a ponajviše na lokalnim izborima, koji su za većinu njih pak daleko važniji od mogućega marginalnog participiranja u državnoj vlasti.
Nisam uvjeren da Ivan Penava uopće želi zamijeniti gradonačelničku fotelju Vukovara ministarskom u Vladi Andreja Plenkovića, a ako on sam ne želi biti ministrom, za njega je ipak primarno da eventualna koalicija DP-a i HDZ-a ne ugrožava njegov reizbor za gradonačelnika. Zbog toga DP i dalje inzistira na izbacivanju SDSS-a iz vladajuće koalicije jer za njegove je birače ulazak u Vladu bez izbacivanja Srba iz Banskih dvora ravan veleizdaji.
SDSS je potencijalno najveće unutarstranačko pitanje HDZ-a
Pozicija SDSS-a nije samo najveći kamen spoticanja u formiranju koalicije HDZ-a i DP-a nego je potencijalno i najveće unutarstranačko pitanje za HDZ. Kada bi svemirskom providnošću Andrej Plenković odlepršao na za njega prihvatljivu poziciju u Bruxelles i kad bi nakon njegovoga odlaska na unutarstranačkim izborima pobijedio Ivan Anušić, ne vidim što bi to priječilo HDZ i DP da zajedno, bez SDSS-a, vladaju u posvemašnjoj slozi, dijeleći iste svjetonazorske vrijednosti, ljubavi i mržnje.
Kako taj scenarij zbog termina europskih izbora nije izvediv prije jeseni, Andreju Plenkoviću ne preostaje ništa drugo nego pokušati dobiti podršku barem sedam zastupnika DP-a koji nemaju ni europskih ni lokalnih ambicija, a standardni paket sinekura, honorara i pogodovanja dovoljan je da nadvlada, blago rečeno, netrpeljivost prema Srbima, Andreju Plenkoviću i njegovoj “globalističkoj agendi”. Jednadžba HDZ i partneri (61)+ manjine (8) + 7 bilo kojih i bilo kakvih zastupnika = 76 još uvijek je upitna pa su nervozni javni verbalni ispadi Andreja Plenkovića i povremeni gubitak samokontrole lakše shvatljivi.
Ključna greška druge strane
Druga strana predvođena SDP-om napravila je ključnu pogrešku kada nije nekoliko dana po objavi rezultata izbora ponudila kandidata za mandatara nestranačke Vlade limitiranoga opsega djelovanja i ograničenoga vremena trajanja. Stranke centra i one lijevo od centra osvojile su zajedno svega 57 mandata pa je svaki razgovor o formiranju bilo kakve nestranačke Vlade bio uvjetovan podrškom Mosta (9) i Hrvatskih suverenista (2), a onda nakon njih i podrškom manjinskih zastupnika (8).
To je pak značilo da se nestranački mandatar ili mandatarka može pronaći samo u redovima Mosta jer je to bio jedini realni način da se Most i Hrvatski suverenisti natjeraju da mandatara takve Vlade stvarno i podrže. Sve ostalo što smo imali prilike gledati bilo je suvišno i kontraproduktivno. Marija Selak Raspudić, kao nestranačka zastupnica na listi Mosta, mogla je dobiti priliku i pokušati prikupiti potpise 68 zastupnika i onda ponuditi manjinama da biraju žele li podržati nestranačku Vladu ili HDZ.
Nemušti pokušaji SDP-a da formira većinu
Umjesto realizacije toga scenarija dobili smo nemušte pokušaje SDP-a da formira saborsku većinu samo za izbor predsjednika Sabora, ali ne i za izbor mandatara, te svađu u Mostu nakon koje je Nino Raspudić izašao iz njegovoga članstva, a Marija Selak Raspudić prekinula s njima suradnju. U nadi konačno uspješnoga političkog samoubojstva Most na listu za europske izbore stavlja Željka Glasnovića i HSP, a zajedno sa svojim koalicijskim partnerom, Hrvatskim suverenistima, dodaje gas u natjecanju s DP-om u isključivosti prema Možemo! i SDSS-u. U cijelom tom rašomonu Možemo! se drži po strani čekajući rasplet i prepuštajući SDP-u da razgovara i pregovara čak i s onima koji ni pod koju cijenu ne žele s njima i SDSS-om.
Taj teatar apsurda rezultat je činjenice da centar i ljevica imaju ukupno 57 mandata, a Most, Hrvatski suverenisti i DP zajedno 25 zastupnika (uključujući Mislava Kolakušića i Željka Lackovića), te da ovi potonji dijele s HDZ-om više-manje svjetonazorski isto biračko tijelo, kojem se najlakše dodvoriti opanjkavanjem Srba i imigranata. Zbog toga su moguća samo tri gore spomenuta ishoda. Nestranačka Vlada, koliko god bila kratkotrajna, bila bi veliki korak naprijed u razvoju parlamentarne demokracije, treći mandat Andreja Plenkovića nastao u braku s nacionalističkom desnicom i neskrivenim zagovornicima rođačkoga kapitalizma snažno bi očvrsnuo zarobljenu partijsku državu, a novi parlamentarni izbori su i nova šansa za njeno potpuno demontiranje.