Putinov najveći poraz: nizom debakala uspio je pred Rusiju dovući one kojih se najviše boji
Izvjesni neuspjeh u Ukrajini tek je prvi u nizu problema koji će još desetljećima progoniti Rusiju
Čak ni najoduševljeniji simpatizeri Rusije više ne pokušavaju poreći da se “specijalna vojna operacija” u Ukrajini pretvorila u neuspjeh Vladimira Putina i kremaljske vrhuške. Oni manje skloni Moskvi i objektivniji smatraju da se ruske vojne i političke akcije mirno može proglasiti pravim debaklom.
Na vojnom planu, Rusi su izgubili bitke za Kijev i Harkiv u prvoj fazi rata početkom 2022. godine. Nakon uspjeha tijekom kasnog proljeća i ljeta, rusku vojsku snašla je nova katastrofa kada je Ukrajina pokrenula uspješnu jesensku ofenzivu koja je kulminirala oslobađanjem Hersona. Ništa bolje nisu prošli ni pokušaji osvajanja Bahmuta, gradića u kojem ruske snage već mjesecima uzalud krvare. Posljednja na listi vojnih katastrofa jest dugo najavljivana ruska zimska ofenziva, koja se rasplinula ne ostvarivši bilo kakav relevantan vojni uspjeh.
Težak poraz ruske politike
Ništa bolje Putin nije prošao na diplomatskom bojnom polju. Od svojeg osnovnog cilja, rušenja prozapadne vlasti u Kijevu i vraćanja Ukrajine u krilo Rusije, morao se oprostiti već u prvim mjesecima rata. Štoviše, sada je jasno da će Ukrajina u doglednoj budućnosti ostati bliska saveznica Zapada, uz realnu mogućnost da se odnos jednoga dana formalizira ulaskom te zemlje u NATO savez. S obzirom na to da je širenje zapadnog vojnog bloka Putin predstavljao kao jedan od osnovnih razloga za napad na Ukrajinu, ta činjenica predstavlja njegov veliki poraz.
Kremlj će gotovo jednako zaboljeti širenje NATO-a na sjeveru Europe. Švedska i Finska, države koje su čitav Hladni rat provele brižljivo čuvajući neutralni status, pohitale su učlaniti se u savez koji Moskva već više od 80 godina doživljava kao apsolutno najvećeg neprijatelja. Finska je već postala članica NATO-a, donijevši u miraz svoju relativno malenu ali vrhunsku vojsku, te 1340 kilometara granice s Rusijom. Švedski ulazak u NATO sprječava još samo protivljenje Turske.
Putin je uspio probuditi NATO
Ipak, najteži politički poraz Vladimira Putina nije širenje NATO-a na nekoliko novih zemalja. Svijest o nužnosti remilitarizacije Europe i posljedično jačanje obrambenih veza između članica Sjevernoatlantskog saveza bit će dugoročno daleko najozbiljnija posljedica zločinačke avanture ruskog predsjednika. Takav rasplet bit će još bolniji za Rusiju zbog činjenice da do njega dolazi nakon desetljeća hibernacije NATO pakta, koja je u jednom trenutku prijetila da će se pretvoriti u vječni san.
Sasvim logično, prve su se trgnule članice na istočnom krilu saveza, najugroženije ruskom ekspanzionističkom politikom i opterećene bolnim sjećanjima na desetljeća, ili čak stoljeća, života u sjeni tirana koji su vladali iz Moskve. Promjena se najprije očitovala u modifikaciji taktike za reakciju na potencijalnu rusku invaziju na Poljsku i Baltik.
Drastična promjena taktike
Donedavni plan za slučaj ruskog napada temeljio se na postupnom povlačenju obrambenih snaga u dubinu vlastitog teritorija i pokušaje da se uspori rusko napredovanje dok ne stignu pojačanja iz savezničkih zemalja, ponajprije iz SAD-a. Nakon teških zločina ruskih snaga u Buči, Mariupolju, Irpinu, Borodjanki i drugim zloglasnim stratištima, Poljacima, Litvancima, Latvijcima i Estoncima postala je neprihvatljiva mogućnost da Rusiji čak i privremeno prepuste bilo koji dio svojeg teritorija i stanovništva.
Planovi o povlačenju napušteni su u korist taktike koja podrazumijeva zaustavljanje Rusa već na granicama spomenutih država. To zahtjeva povećavanje broja vojnika NATO saveza stacioniranih duž ili u blizini ruske granice, kao i snažniju integracija američkih i savezničkih ratnih planova. Ukratko, riječ je scenariju zbog kojeg se ruskim stratezima već desetljećima diže kosa na glavi – NATO je odlučio ignorirati fobije Rusa od okruživanja njihovog teritorija prstenom zapadnih vojnih baza, i sad je spreman raspoređivati snage neugodno blizu Sankt Petersburga, Velikog Novogoroda i drugih zapadnih ruskih gradova.
O oživljavanju ratničkog duha Europe svjedoči i odluka Poljske da drastično pojača svoje vojne snage. Telegram je detaljno pisao o namjerama Varšave da kupiti stotine novih tenkova i desetke najsuvremenijih borbenih aviona, te udvostruči broj profesionalnih vojnika. Kada plan bude u potpunosti proveden, Poljska bi, barem prema najavama premijera Morawieckog, trebala imati najsnažniju kopnenu vojsku na europskom krilu NATO saveza.
I NATO se oslobađa fobija
Koliko je ozbiljna promjena koja se dogodila u glavama lidera Sjevernoatlantskog saveza pokazuje i ovotjedna izjava njemačkog ministra obrane Borisa Pistoriusa. On je kazao kako smatra ograničene napade Ukrajine na ruski teritorij prihvatljivom taktikom dok se Kijev brani od invazije. “Potpuno je normalno” da u takvom ratu “napadnuta strana napreduje prema neprijateljskom teritoriju, primjerice kako bi presjekla putove opskrbe”, rekao je Pistorius njemačkoj televiziji ZDF u četvrtak navečer, prenosi Hina.
“Sve dok se ne napadaju nikakvi gradovi, nikakvi civili, nikakva civilna područja, nužno je to prihvatiti. Nevoljko, ali to je dio, primjerice, presijecanja opskrbnih linija”, dodao je. Ta izjava pokazuje kako se Zapad oslobađa svoje, donedavno vrlo izražene fobije, uzrokovane mogućom eskalacijom rata do koje bi mogli dovesti napadi Ukrajinaca na ruski teritorij, zbog koje Kijev još nije dobio dalekometne rakete koje očajnički traži.
Detaljni planovi prvi put nakon Hladnog rata
Više detalja o planovima NATO saveza za potencijalni sukob s Rusijom u Europi donosi The New York Times, koji novu taktiku sažima kroz sintagmu Odvraćanje i obrana. Neimenovani visoki dužnosnik Saveza objasnio je za NYT kako ta taktika podrazumijeva da će, po prvi put od Hladnog rata, istočnoeuropske zemlje znati točno što NATO namjerava učiniti da ih obrani, kao i to što bi svaka država trebala moći učiniti za sebe.
Uz to, članice koje bi se prve mogle naći na udaru Rusije imat će detaljan pregled vojnih kapaciteta savezničkih zemalja čiji je zadatak pružiti im pomoć. Zapadne će pak članice sada točno znati kamo trebaju ići njihove snage, te kako će onamo stići. Ukratko, NATO usklađuje dugoročne zahtjeve koje stavlja pred članice sa svojim trenutnim operativnim potrebama.
Mjere koje zadiru u suverenitet država članica
Pritom lideri Saveza moraju biti svjesni da će nekim članicama, osjetljivim na vlastitu neovisnost, vjerojatno smetati specifični zahtjevi koje se može shvatiti kao zadiranje u njihove obrambene ingerencije. Zemlje članice tako će morati odgovoriti na upitnike o svojim kapacitetima i opremljenosti, dok će im NATO-ovi stratezi savjetovati koju opremu da nabave, ili čak da ograniče neke planove.
Robert Bell, savjetnik za obranu američke misije pri NATO-u do 2017., u tom se kontekstu prisjetio slučaja kada je Danskoj rečeno da prestane rasipati novac na gradnju podmornica, dok je Kanadi priopćeno da mora osigurati zrakoplove za punjenje goriva u zraku. Svaka država može se pokušati oduprijeti takvom pritisku, ali morat će obraniti svoje planove pred ostalim članicama NATO-a.
Ako se svi ostali saveznici slažu da je plan određene zemlje neadekvatan, mogu glasati za prisilnu prilagodbu kroz mehanizam poznat kao “konsenzus minus jedan”. Takav postupak se rijetko primjenjuje, ali to se dogodio s Kanadom, objasnio je Bell za NYT.
Četiri brigade na granici s Rusijom
Prema trenutnom planu, NATO će snage raspoređene u svakoj od tri baltičke državice i u Poljskoj povećati do veličine brigade, što znači postavljanje oko 5000 vojnika u svaku od njih, odnosno ukupno 20.000 ljudi na relativno malo područje uz zapadnu rusku granicu. Nova taktika također znači drastično poboljšavanje NATO-ove protuzračne obrane, kao i češće te opsežnije vojne vježbe.
Važno je napomenuti kako NATO svoje planove za istočnu Europu uopće ne pokušava sakriti od Rusije. Štoviše, cilj saveznika jest da Moskva bude u potpunosti svjesna razmjera ojačavanja obrana Poljske, Litve, Latvije i Estonije – to je ono odvraćanje u planu nazvanom Odvraćanje i obrana.
Mnogo je problema, ali dobro da su konačno počele pripreme
Očekivano, NATO se pri aplikaciji nove taktike suočava s brojnim problemima. Prije svega, potrebno je uklopiti snage novih članica, Finske i uskoro Švedske, u obrambene planove saveza. Nadalje, premda članice Sjevernoatlantskog saveza u teoriji raspolažu s impresivnim brojem vojnika, jasno je da snage koje mogu brzo pokrenuti i poslati u kriznu zonu nisu ni približno toliko mnogobrojne. Zbog toga je neophodno pomno isplanirati kako je najbolje rasporediti resurse koji su zaista dostupni u krizi, dok se istovremeno radi na poboljšavanju borbene spremnosti zemalja članica.
Posebna stavka su logistički problemi koji se mogu javiti pri transportu velikog broja ljudi i oružja iz zapadnih članica do granice s Rusijom, pogotovo kada ih onamo treba hitno prebaciti. Situaciju otežava nedostatak skladišnog prostora i odgovarajućih željezničkih vagona, kao i pitanja prava hitnog prelaska granica i korištenja cesta, što su odluke koje često uključuju i civilne vlasti.
Sve u svemu, NATO je nakon desetljeća uljuljkanosti u posthladnoratovski mir, tijekom kojih su zemljama članicama najveća prijetnja bili teroristi, sada prisiljen planirati vođenje rata protiv drastično drugačijeg protivnika. Proces prisjećanja svega što su vojske članica zaboravile o toj vrsti sukoba vjerojatno će biti naporan i dugotrajan. Srećom, Ukrajina je očito sposobna vezati sve ruske vojne potencijale, pa će Europa vjerojatno imati dovoljno vremena pripremiti se za budućnost punu velikih sigurnosnih izazova.