Prije točno dvadeset godina ondašnja udružena, antihadezeovska opozicija na povijesne je trećesiječanjske izbore izašla s dvije liste. Jedna je bila Račanova i Budišina, plus dvije male regionalne stranke.
Uz SDP- ovu i HSLS-ovu listu, drugu je oporbenu listu nosila Porečka skupina, dakle grupa stranaka osnovana 1997. godine, koju su činili HNS, IDS, HSS i Liberalna stranka Vlade Gotovca. Porečka je skupina na izborima bila pojačana Akcijom socijaldemokrata Hrvatske. Cilj izlaska na izbore s dvije liste bio je u okupljanju što više građana različitih političko ideoloških provenijencija.
Cilj je bio u uključivosti i mobilizaciji što više birača, umjesto bilo kakve isključivosti. Recimo, primjerice, da pojedini glasači HSS-a već iz povijesnih ili svjetonazorskih razloga nisu htjeli glasati za listu Ivice Račana, koji je bio visoki dužnosnik Komunističke partije Hrvatske. Umjesto da apstiniraju ili ipak glasaju za HDZ, oni su mogli, bez grižnje savjesti, glasati za listu Porečke skupine.
Trijumfalan rezultat
Isto tako, tvrđi ljevičari, kojima je HSS, kao tradicijska i dobrim dijelom kršćanska stranka, bio ideološki neprihvatljiv, mogli su glasati za Račanovu listu. Rezultat ove, inkluzivne političke strategije, bio je trijumfalan.
Opozicija je na trećesiječanjskim izborima uvjerljivo pobijedila, a Ivica Račan postao je premijer. Premda je oporba na izbore izašla s dvije liste, nitko s one druge, četveročlane liste, nije osporavao Račana kao jedinog oporbenog kandidata za dužnost predsjednika Vlade.
Tomislav Tomašević i Peđa Grbin očito su svladali suvremenu povijest hrvatske stranačke politike. Odluka zagrebačkih lijevo liberalnih stranaka da na gradske izbore ne izađu s jednom listom, perfektno slijedi logiku oporbenog izbornog nastupa od prije dvadeset godina. Ona je jednako inkluzivna i mobilizirajuća.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Punkerska pojava u politici
Ako bi, naime, Možemo i SDP na gradske izbore izašli zajedno, Možemo bi otjerao dio svojih birača, koji SDP smatraju kompromitiranim političkim establišmentom. Nadalje, izlaskom na izbore sa SDP-om, Možemo bi izgubio mobilizacijski potencijal; mnogi razočarani birači, kao i mladi birači, koji prvi ili drugi put glasaju, ne mogu se identificirati ni s jednom etabliranom strankom. Etablirane stranke za takve birače danas pripadaju domeni građanskog i osobnog prezira.
Međutim, Možemo, kao autentična punkerska pojava u hrvatskoj politici, može okupiti mlade glasače i glasače koji su prestali izlaziti na izbore. I utoliko Možemo može postati katalizator političke volje brojnih nezadovoljnih Zagrepčana, čiji se glas na izborima ne registrira, jer oni odbijaju sudjelovati u izbornom procesu.
S druge strane, SDP uvijek može računati na glasove svojih fiksnih birača, kao i starijih glasača lijevo liberalne orijentacije. Stoga je izlazak na zagrebačke izbore s najmanje dvije liste nešto najbolje što je gradska lijevo liberalna oporba mogla napraviti, jer takav izlazak na izbore može okupiti veći ukupni broj birača koji žele promjene.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Inteligentna mobilizacija
Riječ je o inteligentnoj mobilizaciji, a ne o podjeli. Riječ je o potezu koji bi, uz čvrst dogovor o postizbornoj suradnji, napokon mogao dovesti do stvarne promjene vlasti u Zagrebu. Pod jednim uvjetom. Izlazak na izbore s odvojenim listama ne bi smio značiti i različite kandidate za gradonačelnika.
Barem, kad je riječ o SDP-u, kao o najvećoj lijevo liberalnoj stranci. Glavni cilj zagrebačkih izbora za svakog dobronamjernog sudionika u političkim procesima, jest penzioniranje Milana Bandića. Što znači da na izravnim izborima za gradonačelnika ne smije doći do disperzije lijevo liberalnih glasova.
Jasno je da SDP-u, već zbog unutarnjih razloga, nije posve lako podržati Tomaševićevu gradonačelničku kandidaturu, te istodobno izaći na izbore za Gradsku skupštinu s listom koja je odvojena od Tomaševićeve. Međutim, ozbiljna vremena zahtijevaju ozbiljne i odgovorne odluke. A jedina ozbiljna odluka, u ovom slučaju, može biti potpora onom opozicijskom gradonačelničkom kandidatu, koji ima najviše šanse za pobjedu. Istraživanja javnog mišljenja razvidno pokazuju da najviše šanse za pobjedu ima Tomislav Tomašević.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Odluka opozicije da na zagrebačke izbore ne ide sa zajedničkom listom logična je i netipično inteligentna
Glavni cilj zagrebačkih izbora za svakog dobronamjernog sudionika u političkim procesima, jest penzioniranje Milana Bandića
Tomislav Tomašević i Peđa Grbin očito su svladali suvremenu povijest hrvatske stranačke politike. Odluka zagrebačkih lijevo liberalnih stranaka da na gradske izbore ne izađu s jednom listom, perfektno slijedi logiku oporbenog izbornog nastupa od prije dvadeset godina.
Prije točno dvadeset godina ondašnja udružena, antihadezeovska opozicija na povijesne je trećesiječanjske izbore izašla s dvije liste. Jedna je bila Račanova i Budišina, plus dvije male regionalne stranke.
Uz SDP- ovu i HSLS-ovu listu, drugu je oporbenu listu nosila Porečka skupina, dakle grupa stranaka osnovana 1997. godine, koju su činili HNS, IDS, HSS i Liberalna stranka Vlade Gotovca. Porečka je skupina na izborima bila pojačana Akcijom socijaldemokrata Hrvatske. Cilj izlaska na izbore s dvije liste bio je u okupljanju što više građana različitih političko ideoloških provenijencija.
Cilj je bio u uključivosti i mobilizaciji što više birača, umjesto bilo kakve isključivosti. Recimo, primjerice, da pojedini glasači HSS-a već iz povijesnih ili svjetonazorskih razloga nisu htjeli glasati za listu Ivice Račana, koji je bio visoki dužnosnik Komunističke partije Hrvatske. Umjesto da apstiniraju ili ipak glasaju za HDZ, oni su mogli, bez grižnje savjesti, glasati za listu Porečke skupine.
Trijumfalan rezultat
Isto tako, tvrđi ljevičari, kojima je HSS, kao tradicijska i dobrim dijelom kršćanska stranka, bio ideološki neprihvatljiv, mogli su glasati za Račanovu listu. Rezultat ove, inkluzivne političke strategije, bio je trijumfalan.
Opozicija je na trećesiječanjskim izborima uvjerljivo pobijedila, a Ivica Račan postao je premijer. Premda je oporba na izbore izašla s dvije liste, nitko s one druge, četveročlane liste, nije osporavao Račana kao jedinog oporbenog kandidata za dužnost predsjednika Vlade.
Tomislav Tomašević i Peđa Grbin očito su svladali suvremenu povijest hrvatske stranačke politike. Odluka zagrebačkih lijevo liberalnih stranaka da na gradske izbore ne izađu s jednom listom, perfektno slijedi logiku oporbenog izbornog nastupa od prije dvadeset godina. Ona je jednako inkluzivna i mobilizirajuća.
Punkerska pojava u politici
Ako bi, naime, Možemo i SDP na gradske izbore izašli zajedno, Možemo bi otjerao dio svojih birača, koji SDP smatraju kompromitiranim političkim establišmentom. Nadalje, izlaskom na izbore sa SDP-om, Možemo bi izgubio mobilizacijski potencijal; mnogi razočarani birači, kao i mladi birači, koji prvi ili drugi put glasaju, ne mogu se identificirati ni s jednom etabliranom strankom. Etablirane stranke za takve birače danas pripadaju domeni građanskog i osobnog prezira.
Međutim, Možemo, kao autentična punkerska pojava u hrvatskoj politici, može okupiti mlade glasače i glasače koji su prestali izlaziti na izbore. I utoliko Možemo može postati katalizator političke volje brojnih nezadovoljnih Zagrepčana, čiji se glas na izborima ne registrira, jer oni odbijaju sudjelovati u izbornom procesu.
S druge strane, SDP uvijek može računati na glasove svojih fiksnih birača, kao i starijih glasača lijevo liberalne orijentacije. Stoga je izlazak na zagrebačke izbore s najmanje dvije liste nešto najbolje što je gradska lijevo liberalna oporba mogla napraviti, jer takav izlazak na izbore može okupiti veći ukupni broj birača koji žele promjene.
Inteligentna mobilizacija
Riječ je o inteligentnoj mobilizaciji, a ne o podjeli. Riječ je o potezu koji bi, uz čvrst dogovor o postizbornoj suradnji, napokon mogao dovesti do stvarne promjene vlasti u Zagrebu. Pod jednim uvjetom. Izlazak na izbore s odvojenim listama ne bi smio značiti i različite kandidate za gradonačelnika.
Barem, kad je riječ o SDP-u, kao o najvećoj lijevo liberalnoj stranci. Glavni cilj zagrebačkih izbora za svakog dobronamjernog sudionika u političkim procesima, jest penzioniranje Milana Bandića. Što znači da na izravnim izborima za gradonačelnika ne smije doći do disperzije lijevo liberalnih glasova.
Jasno je da SDP-u, već zbog unutarnjih razloga, nije posve lako podržati Tomaševićevu gradonačelničku kandidaturu, te istodobno izaći na izbore za Gradsku skupštinu s listom koja je odvojena od Tomaševićeve. Međutim, ozbiljna vremena zahtijevaju ozbiljne i odgovorne odluke. A jedina ozbiljna odluka, u ovom slučaju, može biti potpora onom opozicijskom gradonačelničkom kandidatu, koji ima najviše šanse za pobjedu. Istraživanja javnog mišljenja razvidno pokazuju da najviše šanse za pobjedu ima Tomislav Tomašević.