Nemojmo se zavaravati, imamo ozbiljan problem. Vlada bi hitno morala donijeti plan borbe protiv nasilja iz mržnje

Premijer i njegovi ministri redovito govore o slučajevima nasilja motiviranog mržnjom kao o 'neželjenim pojedinačnim incidentima'

Ozbiljna država ozbiljno reagira kad vidi da ima problem. Mi evidentan problem imamo, ali nemamo Vladine politike koja će mu se suprotstaviti, a ni najave da će je biti. A ako naš premijer i njegov kabinet i ne znaju što da rade oko svega toga, mogu lako poviriti u praksu drugih zemalja. Evo im na primjer Velike Britanije čije vlade pred nasiljem iz mržnje nisu odlučile zatvoriti oči kao što to čine Banski dvori izlažući građane i zajednicu svim opasnostima tog sljepila.

Odmah danas treba se prestati zavaravati. Mržnja u Hrvatskoj stječe status građanstva i to opasno stanje traži hitan i vrlo ozbiljan odgovor s najodgovornijih adresa. Prva i glavna je Vlada Republike Hrvatske. To nije stranačko pitanje, nego je nacionalno. Na njega nitko kome je stalo do ove zemlje ne smije odmahivati rukom, a osobito ne oni koji vode državu. A kako kod nas ne samo da nema cjelovitog odgovora na taj intenzivni trend razaranja društva, nego se naše vlasti prave da ni ne vide što se događa, pokušat ćemo im pomoći da shvate što im je činiti.

Pribavili smo im zato akcijski plan Vlade Velike Britanije protiv porasta mržnje u društvu i nasilja iz mržnje. Usvojen je 2012. godine, a redovito ga obnavljaju do danas. Trenutno je na snazi verzija za razdoblje od 2016. do 2020. godine. Prvi dokument zvao se “Challenge it, Report it, Stop it” ili “Suprotstavi se, prijavi, zaustavi”. O tome što sve tamo piše reći ćemo nešto malo kasnije.
Prije toga treba podsjetiti da Premijer Plenković i njegovi ministri redovito govore o slučajevima nasilja motiviranog mržnjom kao o “neželjenim pojedinačnim incidentima”.

Gdje je Plenkovićeva reakcija?

Tom svilenom formulom sugeriraju da napadi na žrtve zbog toga što su Srbi, crnci, Arapi, homoseksualci, “neposlušne žene” ili politički neistomišljenici nisu nikakav trend ni posljedica demokratskog nazadovanja i opće klime u Hrvatskoj, nego se događaju sporadično, slučajno, kad se “malo popije pa popuste kočnice”, i nepovezani su s društvenim kodom.

Premda svaku odgovornu vlast mora brinuti svaki takav incident, bilo bi još dobro da je tako kako kaže premijer. Međutim, nije. Jer, jedan za drugim, kod nas se samo redaju “sporadični incidenti” motivirani rasističkim, šovinističkim, spolnim, rodnim i drugim predrasudama i zlovoljom prema društvenim skupinama drugačijeg izgleda, životnog stila ili stavova. A to znači da je došao trenutak kad cijela ta stvar mora dobiti sasvim drugo ime.

Mržnja je stalno u vijestima i na društvenim mrežama

Skoro da i ne treba podsjećati na niz ekscesa fizičkog i verbalnog nasilja iz mržnje jer su stalno u vijestima i na društvenim mrežama. Evo ovog ponedjeljka javljeno je da su dobrih batina dobila dvojica gej američkih vojnika crne rase na godišnjem odmoru u Zadru. Kažu da su na njih nasrnula desetorica koje su vidjeli prvi put u životu.

Simptom atmosfere u Zadru su i jezivi grafiti kojima se nasilnička lokalna subkultura velikog hrvatstva svako malo grozi Srbima. Na ovom posljednjem zidnom transparentu o kome su izvijestili lokalni mediji piše “Zakolji Srbina, izvadi mu organe jer su u kvartu mačke gladne”. Mrzilačkim porukama išarano je, uostalom, pola Hrvatske.

Brand ekstenzija te histerije bio je nedavni kraval u Uzdolju kraj Knina gdje je palicama i drugim priručnim alatima premlaćena obitelj srpskih povratnika jer su gledali utakmicu Crvene zvezde. Sedmorica od 16 okrivljenika upravo su puštena da se brane sa slobode. Još jedan tome sličan napad odigrao se u drugom mjestu u blizini.

U nasilju sudjeluju i političari

U pumpanju nasilja sudjeluju i političari. Riječka vijećnica HDZ-a u TV emisiji iznosi čudovišan zaključak da u njenom gradu ima premalo Srba da bi im bile potrebne vrbe, pa neka se oko eventualne nestašice pobrinu u dalmatinskom zaleđu, gdje je srpskog življa ima 30 ili 40 posto. Na posljednjoj sjednici vukovarskog Gradskog vijeća gradonačelnik Ivan Penava govori kao da mu je poduku iz retorike davao srpski ratni zločinac Vojislav Šešelj.

Pod motom “Ante Pavelić – osnivač Hrvatske” i s pozivom na slogu u “boju za integritet i jedinstvo Hrvatskog naroda” u subotu se preko Facebooka javio iz australske Canberre Željko Glasnović, saborski zastupnik hercegovačkih Hrvata s dvojnim državljanstvom.

Na Braču onda stradaju sezonski radnici jer govore “sumnjivim jezikom”. Mlate se žene. Urla se i huče na stadionima. U Sinju huligani demoliraju pekaru jer ne podnose Albance. Usred Splita dobiju batine vaterpolisti iz Srbije. Na javnoj televiziji HTV negiraju se stradanja Srba, židova, Roma i antifašista u Jasenovcu i reklamiraju se knjige koje pljuju na te žrtve ustaškog terora…

Pojedinačnih incidenata ima za jednu knjigu

Sve u svemu, samo na temelju materijala u ovih posljednjih pola godine, cijela se knjiga može ispisati o valu “pojedinačnih incidenata” nadahnutih slijepom mržnjom. A jedina poruka koja nakon takvih slučajeva stiže iz usta države jest da je nasilje neprihvatljivo i da “Policija poduzima sve mjere i radnje kako bi se otkrili počinitelji“.

To ni izdaleka nije dosta. Ako ćemo pravo, to nije skoro ništa. Ozbiljna država ozbiljno reagira kad vidi da ima problem. Mi evidentan problem imamo, ali nemamo Vladine politike koja će mu se suprotstaviti, a ni najave da će je biti. A ako naš premijer i njegov kabinet i ne znaju što da rade oko svega toga, mogu lako poviriti u praksu drugih zemalja. Evo im na primjer Velike Britanije čije vlade pred nasiljem iz mržnje nisu odlučile zatvoriti oči kao što to čine Banski dvori izlažući građane i zajednicu svim opasnostima tog sljepila.

Institucije Velike Britanije zajednički upiru protiv nasilja

Sve im je, dapače, na internetu, dostupno za informiranje i prepisivanje, jasno, razgovijetno i s precizno segmentiranim zadacima i odgovornostima za sve razine vlasti i javne institucije. Tako se stvara snažan front protiv društvene devijacije koja postoji i tamo, ali razlika je u tome što se institucije Velike Britanije zajednički upiru da je oslabe i da zaštite društvo od nasilničkog ekstremizma. Nemoguće je taj britanski glomazni materijal ovdje prenijeti, ali evo barem nekih naglasaka.

Uvodno se konstatira da su mržnja i nasilje nad manjinskim skupinama koja ona inicira opasni za sve, korozivni za cijelo društvo i njegove demokratske vrijednosti i stoga potpuno neprihvatljivi. Čvrsto se poručuje da razlike među ljudima ne smiju biti povod za vrijeđanje i fizičko nasilje. “Vlada vjeruje da svatko u Velikoj Britaniji mora biti slobodan da živi bez straha od bilo kakvog zlostavljanja zbog onoga što on jest”, naglašava se u akcijskom dokumentu.

A potom slijedi minuciozan popis brojnih mjera izrijekom adresiranih na tijela i punktova koji su odgovorni za njihovo provođenje. Točno je navedeno kako će se sve žrtve ohrabrivati da prijavljuju nasilje, jedna od metoda je da su im otvoreni razni kanali izvan represivnog aparata koji onda imaju obavezu prenijeti informacije policiji.

Što sve sadrži detaljan britanski plan protiv nasilja?

Planom se do detalja preciziraju zadaci policije, sudova i tužiteljstava, lokalnih vlasti, škola i agencija koje će protiv nasilja i mržnje djelovati na internetu kao i redoviti monitoring svih koji su uključeni u Vladinu akciju da se vidi kako stvari idu. Nalaže se također da se žrtve mora stalno izvještavati kako napreduje rješavanje njihove prijave. Naglašava se da nijedna prijava ne smije biti odbačena kao “trivijalna“ jer je vrlo važno da se intervenira kad su poremećaji u začetku.

Traži se praćenje učinaka zakonodavstva kako bi se, gdje se utvrdi da je to potrebno, zakoni mijenjali. Propisuju se mjere rehabilitacije počinitelja nasilnih djela iz mržnje kako bi se spriječili recidivi. Uvodi se obaveza državnog financiranja nevladinih organizacija koje rade na terenu s građanima.

Vlada je najodgovornija u borbi protiv nasilja

Vlada sama sebe i svoja tijela proglašava najodgovornijima u borbi protiv nasilja iz mržnje. Mi prvi, stoji u dokumentu, moramo voditi postavljajući standarde, kontrolirajući procese, pokazujući primjerom, slaveći različitosti kao bogatstvo zemlje i javno odajući priznanje svim dobrim akcijama, projektima i praksama koje staju na put mržnji među ljudima i pomažu žrtvama.

Popis mjera je doista nepregledan, mislilo se na sve. A za hrvatski kontekst posebno je poučno što akcijski plan protiv nasilja iz mržnje opstaje u Velikoj Britaniji bez obzira na izbore i promjene vlasti, a nove administracija ga samo nadograđuju.

Hoće li se i Hrvatska povesti za ovakvim primjerima pitanje je političke volje vlasti i njihovog shvaćanja vlastite odgovornosti za stanje u društvu. Do sada smo na tom planu vidjeli samo mlakost, zijevanje, pranje ruku. Ali kako stvari ne bi posve otišle dođavola, vrijeme je da se pokrenu, odmah.