Sad kad su se sve karte na političkoj sceni otvorile, s tom razlikom što postoji još nekoliko strateških manevara koje Zoran Milanović može napraviti, vezano uz tajming ostavke, ali koji ne mijenjaju bazično njegove namjere, ostaje nam neodgovoreno pitanje što bi to trebala biti ‘Treća republika’? Nešto što je najavio kao krajnji cilj, nakon što se na jednoj od posljednjih presica de facto odrekao i SDP-a i uopće stranačke politike.
Budući da koncept nije šire elaborirao i da je uputno sumnjati da on uopće kao formalno zapisan program i postoji, možemo se osloniti samo na više ili manje utemeljene pretpostavke. Prije svega, na taktičkoj i brojčanoj razini, evidentno je da sam Milanović ne može postati premijer isključivo uz podršku SDP-a i njegove koalicije, što opet znači da mora računati i na neke druge opcije, i to barem na jednu koja je desna.
Pa sad je li to Most ili Domovinski pokret, po zbiljskom sadržaju programskog rada jednih i drugih je zapravo nebitno, ali jeste logično za pretpostaviti da bi to bio Most. A to nas onda vodi do daljnjeg pitanja je li već postigao neke dogovore u vezi s tim.
Koje su to prethodne dvije republike?
No, s obzirom da se ovdje i dalje vrtimo oko taktike i savezništava da bi došao na vlast, a ne oko potencijalnog sadržaja ‘treće republike’, koji je bitniji, ostaje nam odgovoriti na pitanje kakav bi on uopće mogao biti? I koje su to prethodne dvije republike koje imamo?
Ako uzmemo da je prva, što je činjenično neupitno, bila narodna, tj. socijalistička, Nazorova i Titova, a u pravom smislu riječi Bakarićeva republika, a da je druga ona Tuđmanova koju ni Račan, pa ni sam Milanović nisu ni najmanje suštinski razgradili, a mogli su, pa evo ostaje Milanoviću druga šansa da to napravi, kakva bi onda bila ta treća?
Pri čemu je bitno za napomenuti, što sam već jednom povodom osnivanja Vanđelićeve stranke nazvane Republika napisao na Telegramu, da vrijedi pozdraviti novu afirmaciju republike, pojma i sadržaja formalno postojećeg, ali zapravo potisnutog još od micanja imena Trga republike s glavnog zagrebačkog trga. Povratku tog pojma nije nimalo pomogla Bandićeva tragikomična odluka kojom je u svrhu zadovoljavanja apetita Zlatka Hasanbegovića uklonio Tita, da bi trg pred HNK-om imenovao Trgom Republike Hrvatske.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Milanoviću liberalizam ni na kraj pameti
E sad, doista ima logike da bi onda nekakva nova republika bila zapravo treća, iako tu ima dosta kačenja na opsjednutost navodno apolitičnog dijela građanstva svim mogućim verzijama trećeg puta kojeg su nudili svi oni koji su se u političkom životu zemlje pojavljivali s mesijanskim kompleksom u prethodnih dvadeset godina. Kompleksom kojeg Milanoviću nimalo ne nedostaje.
Isto tako, očito je kada razgovaramo o numeričkom nizanju republika, da mu uzor može biti jedino Francuska. Taj dojam dodatno pojačava uvid u Macronovu političku karijeru čovjeka koji je s pozicije ministra u socijalističkoj vladi postao samostalna figura i nova nada, oformljujući vlastitu, navodno nadideološku stranku, odnosno puno više pokret okupljen pod njegovim imenom, u kojeg je privukao političare s lijeva i s desna na platformi liberalizma i stvaranja nove Francuske.
I to ima dosta sličnosti s onim što Milanović sada pokušava, s bitnom razlikom da mu liberalizam kao ideologija nije ni na kraj pameti. A teško da mu je na pameti i francuska ‘Treća republika’ koja je skončala u logorima, brzom porazu od Hitlerove Njemačke i na koncu u kolaboracionističkoj Vichyjevskoj Francuskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nema smisla davati Plenkoviću tu moć
Stoga se čini da mu je izravni uzor, puno više od Macrona, Charles de Gaulle, koji jeste bio čovjek ujedinitelj i koji se u doba Alžirskog rata i gubitka svakog obraza zemlje, nakon deset godina i uz sveopći konsenzus vratio na čelo zemlje stvarajući Petu republiku. I doista, Milanović ovdje i sada nastupa kao ujedinitelj i nacionalno presudna figura koja ima političke korijene i u poštovanju antifašističke baštine, i vraćajući se na vlast kao spasitelj protiv korumpirane krajnje desnice.
Samo što je opet iluzorno za očekivati da se on sadržajno odupre krajnjoj desnici na pitanju sličnom alžirskom, odnosno na pitanju odnosa prema Bosni i Hercegovini i nasljeđu Tuđmanove politike u toj zemlji ili da budemo precizni do kraja, prema nasljeđu kojeg naša ‘Druga republika’ ima u odnosu prema Bosni i Hercegovini. Štoviše, on se smatra autentičnijim nastavljačem tog nasljeđa od Plenkovića i HDZ-a.
A to nas opet dovodi do pitanja da li Milanović zbilja računa socijalističku republiku kao prvu. Jer ako misli razgrađivati Tuđmanovu, a graditi neku drugu dok zastupa autentični tuđmanizam, tek to nema smisla. Jednako kao što nema smisla davati Plenkoviću toliku moć kao da je on osobno neki čelni čovjek ‘druge republike’ koju je nužno rušiti. Treće opcije nema, budući da je Milanović prethodio Plenkoviću na čelu Vlade, s tragikomičnom međupauzom Tihomira Oreškovića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Milanović voli davati bombastične izjave
Dakle, Milanović ili razgrađuje Tuđmanovu republiku, čije vrijednosti zapravo zastupa, što izgleda potpuno nelogično, ili pak doista misli da je Plenković toliko bitna politička figura koja je već razgradila Tuđmanovu baštinu i stvorila drugu republiku. A ako pak to misli, onda je tu na istoj liniji s Domovinskim pokretom i kompletnom pravaškom scenom.
Druga nelogičnost, vezana uz očito naslanjanje na De Gaullea, jeste ta da je on zapravo uveo polupredsjednički sustav u Petoj republici i realno razvlastio premijera, što je ostalo do danas obilježje francuske politike. Budući da smo to pak već imali u tuđmanizmu, onda bi to bilo logički održivo, uz pretpostavku da Milanović misli kako živimo u drugoj Plenkovićevoj republici koju treba poništiti povratkom na Tuđmanove postavke.
No, ako je tome tako, onda smo u sljedećem logičkom problemu, imajući u vidu to da se i sam slaže s tim da predsjednikove ovlasti treba dodatno suziti isključivo na protokolarne. Ukratko, Milanović voli davati bombastične izjave i izvlačiti iz prošlosti koncepte i pojmove koje mu se čini dovoljno efektnima, ali iza toga zapravo ne stoji, niti je ikad stajala neka konzistentna ideja, osim što je u konkretnom slučaju možda privlačno furati se na De Gaullea. Što i nije toliko loše, ako nas čeka slična budućnost, budući da su ga šezdesetosmaške demonstracije otpuhale sa scene.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Milanović ozbiljno gura 'Treću republiku'. Tu postoji nekoliko logičkih problema, počevši od toga da je on autentični tuđmanist
Budući da koncept nije šire elaborirao, možemo se osloniti samo na više ili manje utemeljene pretpostavke
Dakle, Milanović ili razgrađuje Tuđmanovu republiku, čije vrijednosti zapravo zastupa, što izgleda potpuno nelogično, ili pak doista misli da je Plenković toliko bitna politička figura koja je već razgradila Tuđmanovu baštinu i stvorila drugu republiku.
Sad kad su se sve karte na političkoj sceni otvorile, s tom razlikom što postoji još nekoliko strateških manevara koje Zoran Milanović može napraviti, vezano uz tajming ostavke, ali koji ne mijenjaju bazično njegove namjere, ostaje nam neodgovoreno pitanje što bi to trebala biti ‘Treća republika’? Nešto što je najavio kao krajnji cilj, nakon što se na jednoj od posljednjih presica de facto odrekao i SDP-a i uopće stranačke politike.
Budući da koncept nije šire elaborirao i da je uputno sumnjati da on uopće kao formalno zapisan program i postoji, možemo se osloniti samo na više ili manje utemeljene pretpostavke. Prije svega, na taktičkoj i brojčanoj razini, evidentno je da sam Milanović ne može postati premijer isključivo uz podršku SDP-a i njegove koalicije, što opet znači da mora računati i na neke druge opcije, i to barem na jednu koja je desna.
Pa sad je li to Most ili Domovinski pokret, po zbiljskom sadržaju programskog rada jednih i drugih je zapravo nebitno, ali jeste logično za pretpostaviti da bi to bio Most. A to nas onda vodi do daljnjeg pitanja je li već postigao neke dogovore u vezi s tim.
Koje su to prethodne dvije republike?
No, s obzirom da se ovdje i dalje vrtimo oko taktike i savezništava da bi došao na vlast, a ne oko potencijalnog sadržaja ‘treće republike’, koji je bitniji, ostaje nam odgovoriti na pitanje kakav bi on uopće mogao biti? I koje su to prethodne dvije republike koje imamo?
Ako uzmemo da je prva, što je činjenično neupitno, bila narodna, tj. socijalistička, Nazorova i Titova, a u pravom smislu riječi Bakarićeva republika, a da je druga ona Tuđmanova koju ni Račan, pa ni sam Milanović nisu ni najmanje suštinski razgradili, a mogli su, pa evo ostaje Milanoviću druga šansa da to napravi, kakva bi onda bila ta treća?
Pri čemu je bitno za napomenuti, što sam već jednom povodom osnivanja Vanđelićeve stranke nazvane Republika napisao na Telegramu, da vrijedi pozdraviti novu afirmaciju republike, pojma i sadržaja formalno postojećeg, ali zapravo potisnutog još od micanja imena Trga republike s glavnog zagrebačkog trga. Povratku tog pojma nije nimalo pomogla Bandićeva tragikomična odluka kojom je u svrhu zadovoljavanja apetita Zlatka Hasanbegovića uklonio Tita, da bi trg pred HNK-om imenovao Trgom Republike Hrvatske.
Milanoviću liberalizam ni na kraj pameti
E sad, doista ima logike da bi onda nekakva nova republika bila zapravo treća, iako tu ima dosta kačenja na opsjednutost navodno apolitičnog dijela građanstva svim mogućim verzijama trećeg puta kojeg su nudili svi oni koji su se u političkom životu zemlje pojavljivali s mesijanskim kompleksom u prethodnih dvadeset godina. Kompleksom kojeg Milanoviću nimalo ne nedostaje.
Isto tako, očito je kada razgovaramo o numeričkom nizanju republika, da mu uzor može biti jedino Francuska. Taj dojam dodatno pojačava uvid u Macronovu političku karijeru čovjeka koji je s pozicije ministra u socijalističkoj vladi postao samostalna figura i nova nada, oformljujući vlastitu, navodno nadideološku stranku, odnosno puno više pokret okupljen pod njegovim imenom, u kojeg je privukao političare s lijeva i s desna na platformi liberalizma i stvaranja nove Francuske.
I to ima dosta sličnosti s onim što Milanović sada pokušava, s bitnom razlikom da mu liberalizam kao ideologija nije ni na kraj pameti. A teško da mu je na pameti i francuska ‘Treća republika’ koja je skončala u logorima, brzom porazu od Hitlerove Njemačke i na koncu u kolaboracionističkoj Vichyjevskoj Francuskoj.
Nema smisla davati Plenkoviću tu moć
Stoga se čini da mu je izravni uzor, puno više od Macrona, Charles de Gaulle, koji jeste bio čovjek ujedinitelj i koji se u doba Alžirskog rata i gubitka svakog obraza zemlje, nakon deset godina i uz sveopći konsenzus vratio na čelo zemlje stvarajući Petu republiku. I doista, Milanović ovdje i sada nastupa kao ujedinitelj i nacionalno presudna figura koja ima političke korijene i u poštovanju antifašističke baštine, i vraćajući se na vlast kao spasitelj protiv korumpirane krajnje desnice.
Samo što je opet iluzorno za očekivati da se on sadržajno odupre krajnjoj desnici na pitanju sličnom alžirskom, odnosno na pitanju odnosa prema Bosni i Hercegovini i nasljeđu Tuđmanove politike u toj zemlji ili da budemo precizni do kraja, prema nasljeđu kojeg naša ‘Druga republika’ ima u odnosu prema Bosni i Hercegovini. Štoviše, on se smatra autentičnijim nastavljačem tog nasljeđa od Plenkovića i HDZ-a.
A to nas opet dovodi do pitanja da li Milanović zbilja računa socijalističku republiku kao prvu. Jer ako misli razgrađivati Tuđmanovu, a graditi neku drugu dok zastupa autentični tuđmanizam, tek to nema smisla. Jednako kao što nema smisla davati Plenkoviću toliku moć kao da je on osobno neki čelni čovjek ‘druge republike’ koju je nužno rušiti. Treće opcije nema, budući da je Milanović prethodio Plenkoviću na čelu Vlade, s tragikomičnom međupauzom Tihomira Oreškovića.
Milanović voli davati bombastične izjave
Dakle, Milanović ili razgrađuje Tuđmanovu republiku, čije vrijednosti zapravo zastupa, što izgleda potpuno nelogično, ili pak doista misli da je Plenković toliko bitna politička figura koja je već razgradila Tuđmanovu baštinu i stvorila drugu republiku. A ako pak to misli, onda je tu na istoj liniji s Domovinskim pokretom i kompletnom pravaškom scenom.
Druga nelogičnost, vezana uz očito naslanjanje na De Gaullea, jeste ta da je on zapravo uveo polupredsjednički sustav u Petoj republici i realno razvlastio premijera, što je ostalo do danas obilježje francuske politike. Budući da smo to pak već imali u tuđmanizmu, onda bi to bilo logički održivo, uz pretpostavku da Milanović misli kako živimo u drugoj Plenkovićevoj republici koju treba poništiti povratkom na Tuđmanove postavke.
No, ako je tome tako, onda smo u sljedećem logičkom problemu, imajući u vidu to da se i sam slaže s tim da predsjednikove ovlasti treba dodatno suziti isključivo na protokolarne. Ukratko, Milanović voli davati bombastične izjave i izvlačiti iz prošlosti koncepte i pojmove koje mu se čini dovoljno efektnima, ali iza toga zapravo ne stoji, niti je ikad stajala neka konzistentna ideja, osim što je u konkretnom slučaju možda privlačno furati se na De Gaullea. Što i nije toliko loše, ako nas čeka slična budućnost, budući da su ga šezdesetosmaške demonstracije otpuhale sa scene.