Koliko je mandata potrebno da se transformira Zagreb? Zaboravljeni gradonačelnik Mikić uspio je u jednom
Mato Mikić, zaboravljeni gradonačelnik koji je od 1986. do 1990. stvorio moderni Zagreb
“Nevjerojatni elan, polet i optimizam” – riječi su koje je izrazito teško vezati za bilo koju suvremenu situaciju u Hrvatskoj i Zagrebu. Riječi su to, međutim, koje nije nimalo problematično vezati za lik i djelo zagrebačkog gradonačelnika.
I to gradonačelnika kojemu je za bogatu ostavštinu bilo dovoljno tek nešto više od jednog jedinog mandata na čelu glavnog grada Hrvatske. Riječ je o Mati Mikiću, jednom od najvećih, ali svakako i najzaboravljenijem gradonačelniku u zagrebačkoj povijesti.
Elan, polet, optimizam
A “nevjerojatni elan, polet i optimizam” za njegov mandat s kraja osamdesetih vezuje povjesničar, novinar i publicist Tihomir Ponoš koji je u drugoj polovici osamdesetih bio srednjoškolac u Zagrebu, gradu koji je prolazio dotad nezabilježeno brzu transformaciju.
“Sjećam se da smo tad prvi put vidjeli skele na velikim i važnim građevinama u centru grada, naime, obnavljale su se fasade”, priča Ponoš o novostima koje su zadesile Zagreb u ubrzanoj promjeni pred Univerzijadu 1987. godine. “Išli bi na Trg Republike, današnji Trg bana Jelačića i birali koja nam se od novoobnovljenih zgrada najviše sviđa”, prepričava nam Ponoš sličicu iz ulične perspektive Zagreba kojeg je vodio Mikić.
Iz industrijskog sivila u modernističko šarenilo
Nakon godinu dana mandata na čelu Skupštine Grada Zagreba između 1982. i 1983. godine, Mikić na istu dužnost, koja je ekvivalentna današnjoj gradonačelničkoj, dolazi 1986. i na njoj odrađuje puni mandat, sve do prvih demokratskih izbora 1990. godine.
U te četiri godine Zagreb se iz sivog industrijskog centra (iako danas, nakon temeljite propasti industrije, to zvuči nevjerojatno – u Jugoslaviji je Zagreb bio uvjerljivo najjače industrijsko središte) pretvorio u šaren i moderan grad. Teško je i nabrojati što je sve izgrađeno u Mikićevom mandatu, samo pred Univerzijadu je u Zagrebu i okolici izgrađeno 58 objekata.
Priča o Mladosti
Kao primjer dramatične promjene Ponoš ističe – bazene. Naime, Zagreb je tad imao (a ima i danas) Vaterpolo klub Mladost, koji je u to vrijeme imao četiri titule prvaka Europe. Ali, ne i olimpijski bazen. “Mislim da je Zagreb tad bio najveći grad u Europi bez olimpijskog bazena”, prisjeća se Ponoš.
A onda je dobio – tri, uređeno je tadašnje ruglo grada na Šalati, napravljen olimpijski bazen, te još dva – otvoreni i zatvoreni na Mladosti. A VK Mladost je, hvala na pitanju, osvojila još nekoliko titula europskih prvaka i proglašena je najboljim vaterpolo klubom u 20. stoljeću – u svijetu.
Čemu služi pješačka zona?!
No, nisu se obnavljala i gradila samo sportska borilišta (primjerice, Cibonina dvorana, stadioni u Zaprešiću, Karlovcu…), ni blizu. Napravljen je cijeli niz velikih, modernih školskih sportskih dvorana koje se i danas koriste. “Moj brat je pohađao MIOC i do izgradnje dvorane u Mikićevom mandatu, tjelesni su često imali na obližnjem – Maksimiru, bez obzira na vremenske uvjete”, prisjeća se Ponoš.
Obnovljen je, nadalje, današnji Trg bana Jelačića koji je, uz dodatak bana 1990. godine, tad zadobio sadašnju vizuru. Izgrađen je Autobusni kolodvor, Muzej Mimara, omogućena gradnja Nacionalne i sveučilišne knjižnice, dovršene su impresivne zgrade poput sjedišta Ine u Novom Zagrebu, Chromosa u Vukovarskoj, te Ciboninog tornja.
Cijeli niz gradskih ulica i trgova je moderniziran. “Tad su se prvi put u centru grada pojavile pješačke zone. Mi smo se pitali što je sad to i gdje će tu sad prolaziti automobili. Pa nigdje!”, smije se Ponoš.
Krunski dragulj – Jarun
Značajno su obnovljeni i studentski domovi koji su od 3.800 ležajeva prije Univerzijade povećali kapacitet na preko 7.000 mjesta. Modernizirane su i tramvajske pruge, a napravljena je i nova, produžena ruta skroz do Jaruna. “Urbanističko uređenje Jaruna je možda najveći urbanistički zahvat u Zagrebu u posljednjih pedesetak godina”, kaže Ponoš.
E da, u Mikićevom mandatu započeli su i dočeci Nove godine na centralnom gradskom trgu, koji su postali tradicionalni. “Ukratko, u ekonomski nepovoljnim okolnostima, u vrlo kratkom vremenu, istina zahvaljujući i Univerzijadi, napravljena su – čudesa, a Zagreb se naglo iz neuglednog pačeta pretvorio u prekrasnog labuda”, kaže Ponoš, koji iznad svega ističe optimizam koje su donijele te uzbudljive godine Zagrepčanima.
Koji se, pak, prelijevao i izvan građevinskih zona – u Zagreb je, primjericem tih godina došao Eurokaz, europsko alternativno kazalište. “O alternativnom kazalištu smo dotad mogli samo čitati, kao o nečemu što postoji negdje daleko u inozemstvu, a onda nam je došao – u susjedstvo”, priča Ponoš.
Temeljit zaborav
Nakon izbora 1990. godine, Mikić se vraća na Ekonomski fakultet, odakle uskoro odlazi u mirovinu. Umro je prije dvije godine u Zagrebu, a o dosezima iz njegovog jednog mandata se u gradu koji je vodio jako malo zna. Na hrvatskoj Wikipediji, primjerice, nema ni natuknice uz njegovo ime.
“Mikić je bio je jedan od velikih zagrebačkih gradonačelnika i golema je nepravda što je najzaboravljeniji od svih gradonačelnika ovog grada”, kaže Ponoš, nadajući se da će se jednog dana u gradskom Odboru za imenovanja naselja, ulica i trgova netko sjetiti da se neka ulica ili trg nazove njegovim imenom. I da mu se, uostalom, digne spomenik. Kako kaže Ponoš, Mikić je Zagrebu ionako ostavio cijeli niz spomenika na svoj – jedan mandat.