Hrvatska od EU-a dobiva 6,3 milijarde eura za oporavak. Ključno pitanje - tko će i kako vratiti novac?
Za krajnje korisnike novac je bespovratan. Ali na razini EU u igri su tri nova nameta
Trebalo je tri mjeseca da se novac počne trošiti. Krajem rujna iz europske blagajne u državni proračun sjelo je šest milijardi kuna – “najviša pojedinačna uplata” iz EU-a otkad smo postali članica, pohvalili su se tada iz Vlade – a ovih dana stižu vijesti o prvim ugovorima za njegovo korištenje.
Radi se zasad o relativno skromnim iznosima, nekoliko stotina milijuna kuna u odnosu na milijarde koje su državi na raspolaganju. Konkretno – 6,3 milijarde eura koje u narednih pet godina treba investirati u reforme i projekte za oporavak.
Povijesna odluka o dugu
Dok se u Hrvatskoj potpisuju prvi ugovori za korištenje europskih milijardi namijenjenih, među ostalim, zelenoj i digitalnoj tranziciji, u Bruxellesu se intenzivno razmatra kako će Europska unija vratiti 750 milijardi eura, kolika je ukupna vrijednost masivnog europskog fonda za oporavak.
Taj iznos – koji se onda dijeli među zemljama članicama – Europska unija namaknut će zajedničkim zaduživanjem, što je bila povijesna odluka. Morat će ga, dakle, zajednički i otplatiti.
Tko vraća zajednički kredit?
Pojednostavljeno rečeno: ako se neka škola u Hrvatskoj obnovi novcem iz europskog fonda za oporavak ili neka tvrtka dobije sredstva za podizanje energetske učinkovitosti, ni ta škola niti za tvrtka neće novac morati vraćati. Sredstva su za krajnje korisnike bespovratna.
Ali novac se nije materijalizirao ni iz čega – ‘nabavlja’ ga Europska komisija, uime zemalja članica, na financijskim tržištima. EU taj novac, posuđen po izuzetno povoljnim uvjetima, mora vratiti, što znači da će u njegovom vraćanju sudjelovati članice. Uključujući Hrvatsku.
Novi prihodi EU proračuna
Komisija je stoga ovoga tjedna izašla s prijedlogom o tri nova izvora financiranja proračuna Europske unije: prihodi od trgovanja emisijama stakleničkih plinova, zatim od tzv. mehanizma za prilagodbu ugljika na granicama te dio prihoda od nedavnog globalnog dogovora o pravednijem oporezivanju velikih multinacionalnih kompanija.
To bi, dakle, trebala biti novi načini punjenja zajedničkog EU proračuna. No, dogovor zemalja članica neće biti jednostavan: Komisijini prijedlozi, osim što utječu i na nacionalne proračune, mogli bi neizravno dovesti do neželjenih posljedica poput većih troškova za industriju i kućanstva.
Prijete li nam poskupljenja?
Ta bojazan odnosi se prije svega na sustav trgovanja emisijama štetnih plinova, koji se trenutno primjenjuje u industriji, a bazira se na tome da tvrtke kupuju i prodaju dozvole za emisije ugljičnog dioksida, pa oni koji emitiraju manje, imaju i manje troškove i obratno. Prema sadašnjim pravilima, većina prihoda od prodaje emisijskih jedinica uplaćuje se u nacionalne proračune.
No, Komisija predlaže da se ubuduće 25 posto transferira u proračun EU-a. Uz taj prijedlog je, međutim, vezan i jedan raniji, iz srpnja ove godine, koji je dio Europskog zelenog plana i samo je neizravno povezan s prijedlozima o punjenju proračuna i otplati zajedničkog duga.
Radi se o ideji da se sustav proširi i na emisije iz goriva za cestovni prijevoz i za grijanje. Kako bi se spriječio cjenovni udar na kućanstva i tvrtke, Komisija je u srpnju predložila i formiranje posebnog fonda iz kojeg bi se financirale potpore da se taj udar ublaži.
Manje sporni prijedlozi
Prihod od trgovanja emisijama koji bi se uplaćivao u zajedničku kasu služio bi stoga i za otplatu zajedničkog duga, ali i za punjenje tog socijalnog fonda. Unatoč tome, prijedlozi bi mogli naći na otpor među zemljama članicama čije se vlade upravo zadnjih mjeseci na razne načine dovijaju kako doskočiti divljanju cijena i energenata i općenito. U Hrvatskoj je, podsjetimo, Vlada bila privremeno ograničila cijenu najprodavanijeg goriva.
Druga dva Komisijina prijedloga izazvat će, po svemu sudeći, manje diskusija. Takozvani mehanizam za prilagodbu ugljika na granicama je naknada koju bi plaćale tvrtke koje uvoze (određenu, ne svu) robu u EU kako bi se osiguralo da roba koja se proizvodi negdje gdje su ekološki standardi niži pa su niži i troškovi, ne ulazi na europsko tržište po dampinškim cijenama i tako predstavlja nefer konkurenciju europskim proizvođačima.
Treći izvor je dio prihoda od nedavno dogovorene globalne porezne reforme u sklopu koje bi i države u kojima najveće multinacionalne tvrtke obavljaju djelatnost (a ne samo one u kojima im je sjedište) imale udio u oporezivanju rezidualne dobiti. Hrvatska Vlada podržala je taj globalni dogovor očekujući određene prihode za državni proračun. Bruxelles sada predlaže da se dio prebacuje i u zajedničku europsku blagajnu.
Ili dogovor ili manje novca
Europski proračun i sada se, dakako, uglavnom puni doprinosom članica EU-a. Zemlje poput Hrvatske, koje su slabije razvijene, u zajedničku kasu manje uplaćuju, nego što iz nje dobivaju kroz EU fondove. Hrvatska je, prema podacima Vlade, u prvih osam godina članstva u plusu oko 44 milijarde kuna – toliko smo više iz Bruxellesa dobili, nego što smo u Bruxelles poslali.
No, zbog pandemije situacija se promijenila, uspostavljen je novi izdašni program za pomoć državama i njihovim gospodarstvima, pa treba naći i nove načine financiranja.
Jer alternativa je još manje povoljna, pogotovo za zemlje poput Hrvatske u kojima ulaganja presudno ovise o EU novcu. Bez dogovora o novim prihodima, pred članicama EU bio bi nepopularan izbor – ili povećanje dosadašnjih doprinosa ili rezanje sredstava u europskim fondovima.