TELEGRAM: Tehnički premijer Andrej Plenković nastupajući pred novinarima u petak nije djelovao kao političar koji vlada situacijom – obračunavao se s onima koji HDZ optužuju za korupciju, dok Domovinski pokret, koji ga je optuživao za izdaju, nije spominjao. Dan prije izjavio je da bi njegova stranka dobila više da je izlaznost bila manja, a još ranije da će Vladu sastaviti iz inata. Što iščitavate iz ovih neobično nervoznih nastupa?

RELKOVIĆ: Tako reagira netko tko baš i nije siguran u svoju završnu pobjedu, netko tko gubi. Barem konce u svojim rukama. Dodao bih i da nam je promaknula Plenkovićeva rečenica da je Ustav pisan za neka normalna vremena. Ustav je napisan za najteža vremena. Tako bi trebalo biti.

Takve reakcije pokazuju da ispod površine postoji velika borba. Puno je teže zamisliti poraz Andreja Plenkovića nego Peđe Grbina. Srž demokracije koju živimo je u mandatnosti. Kada završite svoj mandat, demokracija nije izgubila ništa. Kada u Sjedinjenim Državama Biden ili Trump izgube izbore, neće doći do promjena zbog kojih bi se Amerika urušila. Mandatnost je ono što nam svima treba donositi mir. Nitko ne smije biti nezamjenjiv.

Ne smijemo se kao društvo plašiti da dolazi smjena i zamjena. Hrvatska je u situaciji stranački porobljenih institucija, da namjerno ostanemo u tom narativu, a ako bismo nakon trećeg Plenkovićeva mandata i nove četiri godine HDZ-a na vlasti mogli zaključiti da ovo više nije Republika Hrvatska nego Republika HDZ, onda je svaka smjena bolja od takve “stabilnosti”.

Nervoza zbog gubitka vlasti samo znači da je ulog golem. Ako ste postavljali svoje ljude do razine lovačkog saveza i planinarskog društva, onda vam je gubitak velik. Toga u demokraciji ne smije biti. Možda se dogodi neka tehnička Vlada koja bi riješila neka temeljna pitanja, ali ako se i ne dogodi, nikakav strašan scenarij ne bi smio prijetiti državi.

Kao građanin moram biti siguran da netko može izgubiti a da ne mora sastavljati Vladu iz dišpeta, jer je za mene kao građanina dopustivo da se ponavljaju izbori, dopustivo mi je i da imamo tehničku Vladu, da ne budemo zarobljeni u samo jednom mogućem ishodu. Kao građanina me ne zanima vaš dišpet.

Ako vam Domovinski pokret želi dati većinu, neka vam da iz uvjerenja. I sve u redu. Nemojte samo ponavljati da ste relativni pobjednik i da vam zato pripada vlast, jer to naš izborni model ne govori. On jasno kaže: pobjeda je 76 ruku. Na skandaloznu konstataciju premijera da bi njegova stranka bolje prošla da je izlazak bio manji trebali su reagirati mnogi, posebno iz kruga onih koji u Hrvatskoj najviše šute, a to je akademska zajednica.

Ta šutnja i o svim drugim aktualnim previranjima pokazuje da smo zemlja u kojoj su osnovni demokratski okviri za mnoge nepoznanica i strah. Izjaviti takvo što izrugivanje je opsegom demokracije u kojoj želite maksimizirati izlazak birača, dok onaj tko ovo izjavljuje legitimira tezu da je HDZ-ov interes da izlazak uvijek bude manji. Sada to imamo potvrđeno.

TELEGRAM: Kako izgleda prolazno vrijeme deset dana od izbora – tko je kapitalizirao svoju prednost, tko istopio moguće potencijale i tko u ovoj mrtvoj trci ima najviše šanse da dođe do 76 potpisa?

RELKOVIĆ: Da su političke opcije koje su ulazile u utrku za parlament ostale ne samo dosljedne u svom izričaju, koji se primjerice između HDZ-a i Domovinskog pokreta temperaturno dizao do ključanja i vulkanskih izljeva netrpeljivosti, da se poštuju situacije poput jasne poruke Mosta da ni u kojoj kombinaciji neće biti s HDZ-om, da se poštuju sve te predizborne pozicije imali bismo kao opravdan scenarij ponavljanje izbora.

U takvom slučaju Plenković, odnosno HDZ, ne bi imao mogućnost sastaviti većinu uz kozmetičke promjene narativa, jer DP nije ulazio u kampanju najavama da namjeravaju samo malo popraviti HDZ. Njihove pozicije su bile da nema mjesta ne samo SDSS-u nego i Plenkoviću. Ako te pozicije ostanu kao predizborne, onda nema mogućnosti da HDZ sastavi većinu.

Nema za HDZ niti prostora tražiti nekakve liberale izvan vlastite koalicije, jer su svi drugi u kampanji zauzeli pozicije da neće prihvaćati korupcijski teret koji je HDZ u eri Andreja Plenkovića skupio, pa je opet ponavljanje izbora logičniji scenarij. Naravno, ako svi koji su se pozicionirali na predizbornom antikorupcijskom narativu ne formiraju takvu većinu u Saboru i provedu određene antikorupcijske zahvate, bilo samo kroz Sabor, bilo kroz privremenu Vladu s unaprijed zadanim antikorupcijskim ciljevima.

Nasuprot tome, kao da je sad najizglednije to da HDZ okupi većinu s DP-om, koja nije identična polazištima u predizborno vrijeme. No to neće biti bez velike cijene. Ne može se to rivalstvo od prije 15 dana tako jednostavno popeglati argumentima da su se odlučili za “stabilnost”.

TELEGRAM: Koje bi koncesije Andrej Plenković mogao dati Domovinskom pokretu, na koje je ustupke spreman?

RELKOVIĆ: Andrej Plenković neće morati DP-u dati gotovo nijednu koncesiju. On neće otići, a SDSS neće doživjeti ništa što ne bi dobio da je nominalni dio vlasti. Podsjećam, i njihov član vlasti je morao završiti u nekim nepolitičkim pravosudnim okolnostima, pa nemamo problem zamisliti da će se manjinske politike i manjinski benefiti koje imaš ako si na vlasti, a nemaš ako tobože nisi dio izvršne vlasti, ovdje nastaviti.

Hoće li neki projekti SDSS-a dobiti manje a neki više novca, to nisu koncesije koje je Domovinski pokret najavio da želi. A ja uopće ne želim ulaziti u to što Andrej Plenković i DP mogu zamisliti kao kompromis.

TELEGRAM: Je li vas iznenadila odluka manjinaca da podrže Gordana Jandrokovića kao predsjednika Hrvatskog sabora?

RELKOVIĆ: Ne, jer kako je izgledala ta HDZ-ova većina u prošlom sazivu Sabora? Primjerice, 75 oporbenih zastupnika jedinstveni su oko neke teme. HDZ ima 76 ruku, ali uz 8 manjinskih glasova. Dakle, sam HDZ je imao cijelo vrijeme 68, a ne 76 ruku u toj većini.

Sada je lijevo-liberalna opcija u dopuni s Mostom mogla imati tih 68 ruku, pa zašto se manjinci nisu opredijelili za takvu većinu? Eto, u njoj ne bi bilo Domovinskog pokreta. Ali oni su pohitali pokazati kako unaprijed biraju vlast s HDZ-om, makar mu onda još trebaju barem neke ruke iz DP-a. No, zar nisu manjinci ti koji bi trebali pričekati i vidjeti kakav je odnos snaga i onda podržati onu većinu koju neće oni kao takvu prejudicirati?

Manjinci koji kažu da se neće miješati, upravo su se umiješali. Dali su prednost HDZ-u. Zašto su manjinci požurili? Je li im rečeno da izađu jer Andreju Plenkoviću treba poguranac kako bi mogao dokazati da ne stoji ukopan na 61 zastupniku, nego je bliži većini jer ima 69 ruku. Pa sad HDZ može i lomiti DP, jer mu ne treba cijeli. Manjinci su mogli čekati.

Požurili su i nisu odigrali fer utakmicu. Bez njih HDZ se još uvijek nije maknuo s broja 61. Nadalje, odluka manjinaca je indirektna reakcija na dosadašnje oklijevanje Mosta da se jasno svrsta uz lijevo-liberalnu stranu.

Da se ostvarilo i jasno javno komuniciralo 68 ruku prije odluke manjinaca, onda bi manjincima bilo itekako otežano trčati u zagrljaj HDZ-u, a i sad je to potpuno neprincipijelno svrstavanje. Posebno kad je sad i Most postigao dogovor sa SDP-om oko prvog koraka – antikorupcijske većine u Saboru. No od subote je i ta strana oslabljena za jednu zastupnicu Hrvatskih suverenista, pa nijedna strana put do 76 zastupnika ne može ostvariti bez barem pola DP-a.

TELEGRAM: Kako stoje na političkoj burzi dionice Domovinskog pokreta deset dana od izbornih rezultata? Izjavili ste da Domovinski pokret, čim sebe uvjeri da su popravili HDZ, više nema razlog postojanja te da članovi te stranke slobodno mogu odmah uzeti iskaznice HDZ-a. Na čemu temeljite takvu prognozu?

RELKOVIĆ: Svoj “ucjenjivački potencijal”, kako se to kolokvijalno kaže, brzo su istopili. On je najjači ako ne želite uopće doći na sastanak dok izbori barem službeno ne završe i ohlade se prvi postizborni pritisci. A samo dolazak na sastanak i to još u Banske dvore devalvacija je vlastitih zahtjeva.

U hrvatskom društvu ne postoji politička zrelost. Nemate zrelost u pregovaranju ako onome s kim ste se do jučer natjecali u izljevima mržnje trčite skoro pa u jutro nakon izborne noći. U čemu bi bio problem da tjedan dana nije bilo ničega? Trčite dok još nemamo proglašene službene rezultate i time dajete dokaz o nepostojanju potencijala koji tvrdite da imate.

Da biste održali svoj potencijal barem neko vrijeme, trebate održavati situaciju u kojoj nećete panično davati niti jednu javnu percepcijsku poruku. Pokazalo se potpuno nerazumijevanje da je politika dominantno javna igra. Kada javno krivo igrate, sami sebi mijenjate okvir. Javna poruka “nećemo se sastati tjedan dana” jača je od one “otišli smo i utvrdili smo tko će s kim sjediti”. Ma dajte.

Isto tako je pogrešno prvi dan podsjećati javnost s kim ni na koji način nećete sa suprotne svjetonazorske strane, jer time samo pokazujete strah od pregovaračkog spektra. Sužavate se na očekivane i predviđene korake. Pretvarate se u unaprijed “pročitanu knjigu”. Zašto nekom udaljenom trebaš vikati “neću s tobom” kad ti je najžešća predizborna svađa bila s onim tko ti je najbliži?

Najžešće političke borbe događaju se između istih biračkih tijela i istih političkih opcija, ne suprotnih. Ne možete imati jaku borbu između DP-a i Možemo! koliko možete imati između HDZ-a i DP-a. Naprosto, borite se za isto, a ne suprotno biračko tijelo. Da biste narasli unutar vlastitog biračkog tijela koje dijelite, morate ući u najsnažniju borbu s najbližim. Nisu li u finišu kampanje najžešći odnosi bili između DP-a i HDZ-a?

Da biste opravdali daljnje korake, morate to zadržati u odnosu na vlastito biračko tijelo. Kada drugo jutro nakon izbora poručite javnosti da ste se mentalitetom junior partnera dogovorili s HDZ-om i izložili mu na pregovaračkom pladnju svoje mandate, svom ste biračkom tijelu poručili da vas više nema. Zašto bi ti birači i dalje ostali vaši kada dolaze iz zajedničkog bazena, a vi ste se izručili HDZ-u. Pa onda ste izručili i njih.

To se već dogodilo s HDSSB-om. Nismo imali jače napetosti na hrvatskoj političkoj sceni od toga. Gdje je danas HDSSB? Gdje su njihovi načelnici općina? Prešli su dominantno u HDZ. I biračko se tijelo potpuno vratilo. Na koji će način biračko tijelo razlikovati HDZ i DP ako je razlikovanje iz borbe završilo u nagloj suradnji, a da se nisu razriješili argumenti sukoba? Zašto bi onda neki birač nakon toga bio podupiratelj manjinskog dijela u zajedničkoj opciji? Vratit će se većinskom ili otići u razočarane.

TELEGRAM: Prikloni li se DP ideji konstituiranja Sabora s blokom protiv HDZ-a, što će dobiti, koliko će izgubiti?

RELKOVIĆ: Dinamika političkih utakmica je mandatnost. Vi ste četiri godine netko i nešto i ako se dosljednije držite toga, upravo vlastitom biračkom prostoru za četiri se godine na ponovnim izborima predstavljate kao netko tko nije pomiješan s HDZ-om, nakon što ste nastali na otklonu od njega.

Naravno, četiri godine su mandatski maksimum, no to može biti i godinu dana i pola godine. Domovinski pokret na takvim izborima, u kojima nije naprasno završio s HDZ-om neće osvojiti 14 mandata, nego možda 24. Od koga? Neće te glasove oduzeti Možemo! i SDP-u, nego HDZ-u.

Ovdje apstrahiramo od ulaska u bilo koje druge međusobne odnose i sadržaje koji se u kampanjama mogu mijenjati, govorimo iz pozicije ove kampanje koja je završila i ovih pregovora koji na temelju nje traju. DP je iz vlastite perspektive pred teškim izborom. Nema lake odluke kod njih ni u kojem smjeru.

Koalicija s HDZ-om, tehnička elementarna suradnja s lijevo-liberalnim opcijama ili ponovljeni izbori – za njih su to tri gotovo jednako izazovna izlaza ili zamke. A ni unutarnji lom nije bez izgleda kao četvrta opcija. Uvijek su lomovi mogući kada su akteri pred teškim izborom.

Puno veći raskol će se dogoditi ako dio DP-a ili DP ode s HDZ-om, nego ako se priklone drugoj strani. Jer na “drugu stranu”, što im je načelno teži izbor, ne idu voljom, nego nuždom. Odluči li se na toj drugoj strani da se neće raspravljati o “vojsci na granici” ili “vjeronauku u školi” – da simbolički uzmemo te dvije teme – onda ne mora biti pucanja, jer tih tema na stolu niti nema.

Niste iznevjerili birače ako kažete da ćete na pola godine ući u većinu koja će izmijeniti izborni zakon i maknuti lex AP. Tu ni lijeva ni desna strana neće nikoga izdati, jer niste uopće ni ušli koalicijski rješavati sve što želite u državi, nego samo ono što jednako s lijevima ili desnima mislite da jednostavno elementarno morate.

Ali za Domovinski pokret sa svakim danom sada dolazi i pitanje mogu li izdržati zajedno u bilo kojem od tri scenarija: desno, desno-lijevo, ponovljeni izbori. Zato što se sa svakim danom i njima samima svaki scenarij čini pogrešnim. A raste im i pritisak od onog tko ih ionako ne treba sve, nego upravo rascijepljene, jer samo tako može postići prihvatljivu “cijenu”.

Možemo se pitati je li zbog toga došlo do odluke manjinaca da se očituju, budući da bi pucanje DP-a dobro došlo HDZ-u. Kolakušić je rekao da s HDZ-om neće, drugi je samostalni Željko Lacković, pa govorimo o 12 domovinaca. Je li to njihovo moguće pucanje 6:6, 7:5, 8:4? I koja je strana bliža kojem scenariju? Dođe li do pucanja DP-a na za HDZ nezadovoljavajuću kvotu, HDZ će pokušati doći do nekih pojedinačnih zastupnika, odnosno zastupnika manjih liberalnih ili suverenističkih opcija.

TELEGRAM: Sudjelovali ste u prvom nastupu Mosta i kreirali njihov uspjeh. Od senzacije iz 2015. godine, Most je prvi doživio ozbiljan raskol odlaskom bračnog para Raspudić. Koji im je korak bio krivi i kakav im scenarij predviđate?

RELKOVIĆ: Most je u drukčijoj poziciji od DP-a, u nekim elementima njegova budućnost djeluje solidnije. DP može ući u vlast, a oni koji će time zadovoljiti svoju političku svrhu moći će DP-ovu iskaznicu zamijeniti HDZ-ovom. Ili će figurirati kao HDZ-ov trajni satelit poput već nekoliko takvih koji se vrte oko HDZ-a da ovaj ne izgleda kao usamljeni planet.

Most je zadnje parlamentarne izbore preživio na priključivanju tri osobe, na Raspudićima i Marinu Miletiću. Raspudići su dali Mostu akademski, intelektualistički štih, a Miletić je određeni sloj birača privukao influenserski. Most je sad u problemu pokazivanja novih ljudi za novo razdoblje. Treba im novo gorivo preko osoba koje ne smiju biti anonimne. Trebaju biti barem približno onakvi kakvi su bili Raspudići, a mogu li njihov odlazak preživjeti tek ćemo vidjeti.

Za europarlamentarne izbore otišli su u drugom smjeru, prema HSP-u i zapravo DP-ovim obilježjima. Vidjet ćemo kako će to privremeno završiti. Ali veće pitanje od kadrovskog za Most je to dokad će birači Mosta honorirati činjenicu da ne mogu napraviti izvršni korak prema bilo kojoj strani.

Oni ne mogu s HDZ-om jer se plaše naljepnice da će HDZ treći put dovesti na vlast. Ali oni su zamrznuti i za proaktivnu spremnost izvršne suradnje s liberalnim, a kamoli lijevim opcijama. Kada su završili izbori, Most je trebao biti inicijator okupljanja te druge strane, a ne čak čekati SDP.

Ne postavljati uvjete, ne govoriti da čekaju DP, nego baš gurati okupljanje dovodeći DP do toga da je odluka koliko god teška, toliko i predizborno jasna. Zašto čekaš, koga čekaš? Jer ionako izjavljuješ da nećeš biti na strani HDZ-a, pa ako se ne formira ta druga strana bit ćeš svejedno ta oporba od 68 zastupnika.

U čemu je problem da ti budeš onaj koji je požurivao okupljanje tih 68 ruku? Zašto nisi bio glavni pokretač da se okupi 68 ruku, pa će HDZ sa svojih 61 biti tek onaj koji pregovara s jedinim koji je preostao, dakle DP-om? Ne bi se u tom slučaju moglo tako lako dogoditi ono što su manjinci napravili, jer da postoji 68 zastupnika jasne volje, onda bi SDSS morao objasniti javnosti kako to da čeka dogovor HDZ-a i DP-a u kojem se uvjetuje njihovo izbacivanje iz većine.

Ne bi manjinci mogli ničim opravdati podršku Gordanu Jandrokoviću da na drugoj strani postoji 68 zastupnika koji im ostavljaju otvorena vrata. Most je trebao biti taj inicijator i najveći motor tog okupljanja, a upravo je on bio taj koji je govorio “da, ali…” i kočio formiranje takve prednosti nad HDZ-om. Manje centrističke opcije – ni IDS, ni Posavec, ni Zurovec – nisu to niti mogle. Važno je prepoznati kada moraš biti akter.

Domovinski pokret bi bio akter da je rekao da idu tjedan dana kasnije, a Most bi se nametnuo kao akter da je u noći izbora rekao da nudi rješenje. Ni jedni ni drugi se nisu usudili biti aktivni igrači vlastitih scenarija. Sad se nazire da se DP želi osloboditi prejudiciranog smjera pregovora s HDZ-om, a Most napokon komunicira stvaranje prvog koraka saborske suradnje sa SDP-om. No ispada da je Most na svojoj listi u Sabor unio prvu osobu koja je prešla na HDZ-ovu stranu, suverenisticu Vesnu Vučemilović, pa je učinak smanjen jer je sad svaki mandat presudan.

TELEGRAM: Prepoznajete li taj nedostatak entuzijazma i lošu procjenu tajminga kao zaključak da zapravo nitko nije spreman preuzeti odgovornost i pokazati hrabrost da ne bude više u oporbi?

RELKOVIĆ: Dovoljno kvalitetno je poruke davao Možemo!. Bez obzira što su govorili da će biti brana “crnoj desnici”, dovoljno su ostavljali prostora mogućnosti da će dati potporu formiranju određene antikorupcijske većine kontra HDZ-a. A njima osim toga igra i ponavljanje izbora. Više nego DP-u, Mostu i SDP-u.

Zato su se aktivnije trebali postaviti SDP i Most. Ali Most bez uvjetovanja zaobilaženja Možemo!, jer je to zaustavljalo mogućnost da SDP krene u inicijativu “68”. Most tome nije davao potrebno gorivo. U problemu ste ako ste započeli i zapeli na brojci 57, a mogli ste i još uvijek možete imati 68.

TELEGRAM: Mediji pišu o pukotinama u Domovinskom pokretu, o dvije struje. Istodobno ta stranka u objavama nastoji dokazati da ostaju jedinstveni. Kakva se temperatura može očitati iz javnih nastupa prvaka te stranke?

RELKOVIĆ: O tome se šuškalo pomalo, a sad se to sve više potencira kao mogućnost raskola. Ali ako o nečemu ima javnost pravo sve znati, to su sadašnje i buduće odluke političara. Pa zato vi mediji ta šuškanja “ozvučujete” što više možete. Neki bivši akteri govore da je njihov mobitel privatan te da im je privatnost ugrožena objavljivanjem nekih sadržaja u javnosti.

No, sud je nedavno rekao da su sve poruke koje se tiču zapošljavanja vaših prijatelja i rođaka javne. Mogli ste ih izreći u najvećoj privatnosti, ali ako ste bili ministar ili državna tajnica te su poruke javne i nitko ih nema pravo zatvoriti za javnost. Mobitel može biti i privatni, ali su političke poruke javne. Upravo imamo pitanje koruptivne i klijentelističke države o kojoj je “gle molim te” govorio 2018. Davor Ivo Stier.

On je rekao da su građani HDZ-u poslali jasnu poruku da žele borbu protiv klijentelizma na prvom mjestu – ili HDZ odlazi u ropotarnicu prošlosti. Privatno je kada izvjesna državna tajnica u porukama sa svojom obitelji dogovara u kojem će restoranu ručati, ali ako se u restoranu dogovara “duvanje vjetra”, to više nije njezina privatna poruka.

Zato je danas potpuno legitimno javno pitanje koji se sve politički i manje politički interesi mogu naći na pregovaračkom stolu DP-a s HDZ-om. Javnost ne zanimaju samo ministarstva. Postoje li doista i drugi interesi koje HDZ može lakše ispuniti od radikalnih programskih skretanja koje DP nameće HDZ-u?

Postoje li ne dvije struje u DP-u – jer broj struja je njihova stvar i njihov problem – nego dvije “cijene” o kojima HDZ pregovara. Tko će platiti koju od te dvije “cijene”? Javnost ima pravo i pitati se i znati. Kad god netko iz poduzetničkog svijeta uđe u politiku, legitimno je postaviti pitanje koliko je u tome altruizma i ponude vlastitog znanja i iskustva svojoj državi – što je izvrsno – a koliko je tu ostalo mogućih poslovnih sukoba interesa, što je nužno deklarirati.

TELEGRAM: Puno krupnije pitanje od deklaracija u imovinskim karticama, složimo li se da su po brojnosti afera klijentelizam i korupcija od šest godina stare Stierove izjave narasli na entu, tko će to kontrolirati ako je glavni državni odvjetnik doveden na mišiće…

RELKOVIĆ: Uvijek uspijeva javni pritisak koji otvore mediji jer vladajuća opcija, ma koliko se osjećala moćno, važe svoje poteze osjeti li da je došlo do kritične točke. Evo, sada smo čuli i tehničkog premijera da o izboru Ivana Turudića pušta poruke tipa “da sam znao, možda bih drukčije”.

Problem je što nemamo hrabru i javno glasnu akademsku i intelektualnu elitu koja bi takve situacije komentirala i isticala, jer vam ne trebaju uvijek i za sve državne poluge ako imate jaku i samosvjesnu intelektualnu elitu koja glasno pokazuje svoje viđenje nekog suspektnog stanja u društvu.

No, svedete li se na hrabrost komentara desetak osoba u javnosti – što je naš slučaj – onda je to jadno i nedovoljno za ono što bi akademska zajednica trebala biti u jednom nedovoljno izgrađenom društvu. Istodobno, imamo glavnog državnog odvjetnika koji je nametnut iz nekog “dišpeta”, a imamo i glavnog državnog inspektora, imamo šefove porezne i carinske uprave koji su redom stranačke osobe. To nije adekvatan okvir ni jasan signal za spremnost na gromoglasno javno društvo.

TELEGRAM: Nakon utakmice u kojoj nitko nije pobijedio, koja stranka mora hitno na remont?

RELKOVIĆ: Neke trebaju manje tehničke zahvate, neki generalku, netko mora popraviti žmigavac, a netko mora i ovjes i sve što je trulo u tom automobilu. A koje će ići na remont ovisi o ishodu formiranja većine. Ako HDZ ne formira većinu, njezin remont će biti najdramatičniji.

Ne pobijedi li, jer još pobijedili nisu, možda će im na tehničkom pregledu trebati onaj Stierov priručnik o klijentelizmu i njegovim posljedicama. I sve druge stranke će na određeni servis, ali nijedna s ishodom kakav čeka HDZ. Jedino Domovinski pokret, osim korekcija u svim ishodima, može imati i HDSSB-ov ishod.

Najmanje zahvata imat će na sebi Možemo! Ali to je odgovor samo na pitanje vezano uz efekt ovih izbora, ne i daljnju budućnost. Za duge staze teško je sada bilo što prognozirati.

TELEGRAM: Kako HDZ pokazuje sklonost dekapitacije svojih lidera nakon izbornih neuspjeha, kakva je moguća sudbina Andreja Plenkovića ne sastavi li većinu?

RELKOVIĆ: Prvi put će se dogoditi da će vijest o sudbini predsjednika HDZ-a biti sporedna u odnosu na sudbinu HDZ-a samog. Andrej Plenković nije više predsjednik HDZ-a, pa što?! Problem je tko će se usuditi biti novi. U slučaju da se ne pronađe rješenje s DP-om, na koji će se način sve afere koje nisu procesuirane završiti?

Kako će se završiti ne bude li Ivan Turudić glavni državni odvjetnik? Tko će iz HDZ-a uopće moći reći da sve afere ministara nisu njihove? Nitko se neće moći opravdavati argumentom kako se sve loše dogodilo kad je tamo bio Ivo Sanader. Ključno je, dakle, kako će završiti HDZ, a ne više samo njegov predsjednik.

Otišao Ivo Sanader, ostao Gordan Jandroković. Otišao Tomislav Karamarko, ostao Gordan Jandroković. Otišao Andrej Plenković, ostao Gordan Jandroković, e mislim da tako više neće biti. A što ako bude morao ostati Davor Ivo Stier?

Hoće li priručnik o klijentelizmu morati biti po prvi put primijenjen na vlastitom članstvu da bi se sačuvala stranka od “ropotarnice prošlosti”? Hoće li pred vratima HDZ-a prvi put biti veći red za ispisnice nego pristupnice?

Nadalje, ne bude li HDZ dohvatio većinu, na jednoj će strani biti DP koji je ispunio taj dio obećanja svojim biračima da neće s onima koji su po njima “izdali” Hrvatsku, a s druge strane će biti HDZ-ovo raspušteno biračko tijelo koje bi moglo honorirati takav DP.

Tek tada ćemo na prvim sljedećim izborima, ponovljenim parlamentarnim ili redovnim lokalnim, vidjeti ima li HDZ biračko tijelo koje ne samo da oprašta korupcijske afere, nego i koje može izdržati puno neizvjesniju utakmicu za isto biračko tijelo.

Ne sastavi li vlast Andrej Plenković, nego se dogodi suprotna većina, HDZ po prvi put čeka trostruki set izbora u oporbenom statusu: europarlamentarni (već ovi koji su pred nama!), predsjednički i lokalni. Svi loši scenariji događaju im se u samo godinu dana.

TELEGRAM: Da se morate kladiti, na koji scenarij biste stavili najveći ulog: HDZ uz DP ima Vladu, konstituira se Sabor s antihadezeovskom većinom ili novi izbori?

RELKOVIĆ: Nijedan od scenarija nije u ovom trenutku prekrižen, ma kako bio manji od drugih, ali nedostaje četvrti scenarij na kojem se možda najviše radi, barem od strane Andreja Plenkovića: HDZ formira vlast s manjinskim zastupnicima, dijelovima DP-a i na kraju onim pojedincima koji će izabrati “stabilnost” umjesto novih izbora, kao što to sad može biti Vesna Vučemilović.

Takav “rastrgani scenarij” najbolja je opcija za Andreja Plenkovića. To je jedini scenarij u kojem se doslovno ništa ne mijenja u odnosu na njegove prethodne dvije Vlade.

TELEGRAM: Što će se tada događati s drugim političkim opcijama?

RELKOVIĆ: SDP može opet padati, može danas biti na 22 posto, sljedeći mjesec na 20 posto, a za pola godine opet na 15. SDP će s neuspjehom tonuti polako, ali ništa mu se neće dramatično događati sa ili bez promjene predsjednika stranke.

Domovinskog pokreta uglavnom neće biti, jer onaj dio koji ostane uz HDZ neće imati razlog postojanja, a onaj dio koji ne podrži HDZ neće imati opravdanje postojanja, posebno dođe li do konačnog Mostova zahvata u taj dio birača.

Most će tražiti novi prostor za politički život na ostacima Domovinskog pokreta, ali će njihov glas u sljedećem sazivu Sabora biti oslabljen ne za Raspudiće, nego za vjerodostojnost narativa upravo Nikole Grmoje.

Grmoji, više no ikome u Mostu, treba rezultat formiranja vlasti naspram HDZ-a. Možemo! može rasti, ali mu se može i dogoditi svijest javnosti da nikad neće biti dio pobjedničke nacionalne opcije, da će završiti kao “lijevi Most”. Kad dovoljno narastu na štetu SDP-a, njihov samostalni rast i SDP-ov samostalni pad će generirati manju zajedničku snagu njihova ukupnog zbroja sa SDP-om.

Zato i njima danas igra na ponavljanje izbora ili čak gubitak, nije dobar ulog u budućnost. I njima zbog budućnosti treba barem jedan dokaz da mogu biti dio nacionalne većine. Makar i privremene. Manje stranke, posebno one oko centra, čekaju uvijek najveći izazovi rasta u najtežem i najzahtjevnijem ne-populističkom okruženju. Mislim da izbori pokazuju da stare definitivno odlaze u nebitnost, a nove još nisu dovoljno zrele za bitnost.

TELEGRAM: Koji su mogući scenariji u sljedećem razdoblju i koji su rokovi definirani slovom zakona?

RELKOVIĆ: Znamo da se u roku od 20 dana od službenog proglašenja rezultata izbora treba konstituirati Sabor, a onda imamo na djelu nejasan Ustav. Naime, Ustav predviđa da priliku od po dva mjeseca dobiju dva moguća mandatara. Ali ništa ne stoji kad treba prestati čekati da se uopće pojavi netko kao prvi mandatar, za što mu treba 76 potpisa.

Ako u roku od 20 dana ne budemo imali konstituiran Sabor niti ikoga tko je skupio 76 mandata, tada će biti važno utvrditi jesu li pregovori zapeli u nekoj slijepoj ulici bez šansi za bilo koji pozitivan ishod. Ako su pregovori aktivni, trebalo bi dati šansu još neko vrijeme koje procijeni predsjednik Republike, a ako mu ne dolaze nikakvi signali da se pregovori uopće događaju i miču s neke moguće mrtve točke, ako on to utvrdi i na konzultacijama sa svim akterima, onda slijedi scenarij privremene Vlade predsjednika Republike i raspisivanje novih izbora.

TELEGRAM: Što će predsjednik Zoran Milanović poduzeti?

RELKOVIĆ: On je sada u situaciji da neće biti mandatar ili predsjednik neke buduće Vlade, a rekao je da će bez pritiska čekati nekog tko ima dokaz o 76 mandata. Moguće je i da se prije toga formira i sam Sabor bez jasne većine za izvršnu vlast, ali s dovoljnom većinom za izbor svojeg predsjednika i samo konstituiranje.

Ne mora se nužno u istom trenutku formirati i Vlada. I takav pokušaj formiranja Sabora saziva predsjednik Republike. Ako se Sabor čak i formira, on i dalje ima obvezu iznjedriti prvog, pa ako taj ne uspije sastaviti većinu, drugog mandatara. To su oni isti rokovi dva puta trideset plus trideset dana.

Ako se Sabor ne uspije formirati, a ne pojavi se niti potencijalni prvi mandatar s dokazom da ima 76 ruku, onda slijedi Vlada predsjednika Republike i novi izbori. Ako se Sabor formira, ali se ni u tom slučaju nitko (u razumnom roku, koji bi mogao biti jednak onih prvih 30 dana za prvog mandatara) ne pojavi pred predsjednikom Republike sa 76 mandata, tada predsjednik Republike raspušta Sabor, raspisuje nove izbore i imenuje svoju privremenu Vladu. To je okvir kojeg se treba držati predsjednik Republike.

TELEGRAM: U brzoj inventuri nakon izbora, čini li vam se da ste bili preoptimistični u svojim prognozama tijekom kampanje? Gdje mislite da ste pogriješili u procjeni i koje su bile kardinalne greške oporbe?

RELKOVIĆ: Dva su ključna predizborna trenutka. Prvi je prosvjed na Markovu trgu protiv imenovanja Ivana Turudića, koji je iznjedrio šansu okupljanja tadašnje oporbe. Do tada to nije bilo moguće. Tada se stvorila nužna percepcija da SDP napokon ima koaliciju za borbu s HDZ-om.

Rezultat izbora uostalom pokazuje da su stranke koje su bile na prosvjedu, a koji je HDZ ismijavao, ostvarile gotovo identičan rezultat u odnosu na HDZ (bez “dijaspore”). Rijeke pravde osvojile su 42 mandata, Možemo 10, IDS 2, a Fokus 1. To je 55 mandata, dok je HDZ sa svim svojim partnerima osvojio 58 mandata. To je izjednačeni rezultat. Izjednačen rezultat je pokazivala i anketa koju je napravio Fokus prije uključenja Milanovića. HDZ u odnosu na taj trenutak nije dobio nikakav bolji rezultat. Ali nije ni koalicija Rijeke pravde.

Ulaskom Zorana Milanovića lijevo-centristički blok je skočio i stao istodobno. Najveću korist je na temelju određenih istupa i poteza Zorana Milanovića imao Domovinski pokret, i to je HDZ koštalo mogućnosti ikakvog rasta u odnosu na prošle izbore.

Milanovićeva prepirka s Olegom Butkovićem nije mogla koristiti Rijekama pravde, ali ni HDZ-u, nego samo DP-u. Nije nebitno i što su medijima bile atraktivnije prepirke o kravicama, nego programske teme, jer je prava kampanja nestala, vjerojatno i zbog zbunjenosti aktera kako je uopće voditi u okolnostima upozorenja Ustavnog suda.

Kad se već dobila “opomena” Ustavnog suda, trebala se inovativnije voditi kampanja same koalicije, a ne očekivati automatizam glasova zbog Zorana Milanovića. Mislim da je koalicija trebala predstaviti obris buduće Vlade, uz ostavljanje mjesta za postizborne uloge sa strane, uključujući i one koje bi unio i Zoran Milanović. Da, Rijeke pravde su trebale i mogle više, barem do 50 mandata kao koalicija.

TELEGRAM: Kako bi mogao izgledati politički pejzaž u scenariju s Andrejem Plenkovićem u trećem mandatu?

RELKOVIĆ: On upravo kompromitira svoj put prema tom trećem mandatu. Ne samo da se obrušava na medije i političke protivnike – to je znao raditi i dosad – on gubi potrebu da ostane racionalan, kakvim se dosad trudio biti, barem percepcijski. On pod pritiskom korupcijskih i antikorupcijskih tema kao okosnica jedne ili druge većine počinje otvoreno bez ikakvih rukavica banalizirati korupciju na razinu uvrijeđenog osnovnoškolca.

Najavljuje većinu iz “dišpeta” jer mu očito ponestaje karata za većinu iz njegove dosadašnje agende “stabilnosti”. No, ako je ipak formira, mislim da će se oporba trebati u mnogo čemu resetirati. U određenim će problemima biti svi oni koji misle djelovati u Saboru kao “stara” oporba koja viče i galami.

Neće više biti honorirano puko vikanje da HDZ ne valja ni ponude drukčije Hrvatske na bazi predizbornih letaka ili dnevnopolitičkih dosjetki. Ne vjerujem da će politički bodovi dolaziti samo zato što će netko biti najglasniji i kontra HDZ-a. Otvorit će se pitanja racionalnih politika koje će trebati kreirati i plasirati permanentno i na duge pruge, a ne prvoloptaški. Ali takav se pristup puno teže probija u medijski “prime time” prostor, jer ne skuplja lajkove.

Volimo konstatirati da dosadašnja oporba nema jake ljude, da ne možemo zamisliti tko bi činio tu Vladu, za razliku od HDZ-a koji “krade”, ali i “radi”. No, koga HDZ s tolikom silom članstva u zadnjim rotacijama imenuje za ministre? Koji su to kapitalci dosad nepoznati gradonačelnici malih gradova ili “semafor” ministri?

Neki poduzetnici s čudnom prošlošću i još javnosti nepoznatijom budućnošću? A osim anonimnosti zadnje se garniture HDZ-ovih ministara natječu i u tome tko će pod ingerenciju DORH-a, a tko EPPO-a. O kojim to onda HDZ-ovim kapacitetima govorimo? I HDZ i oporba, formira li vlast Andrej Plenković, imat će zajednički problem – zainteresirati ikoga relevantnog više za aktivni angažman u politici.

TELEGRAM: Bili su ovo izbori s najmanje dva nova i vrlo aktivna aktera – predsjednikom države i Ustavnim sudom. Koje je lekcije javnost naučila?

RELKOVIĆ: U ovoj su kampanji građani prilično upoznati s pojmom kršenja Ustava. No, mislim da mi u Hrvatskoj imamo tri razine suspektnog odnosa prema Ustavu. To je kršenje Ustava kao što smo imali u slučaju htijenja Zorana Milanovića da u vrijeme dok je predsjednik Republike sudjeluje i u izborima za parlament s ciljem poslijeizbornog kandidiranja za mandatara, odnosno budućeg predsjednika Vlade.

No nitko od ustavnih ili moralnih autoriteta uopće ne primjećuje, a još manje s pozicije rušenja ustavnih okvira i pravnog poretka, nešto što ću nazvati gaženjem Ustava. Svaki ministar priseže na Ustav, priseže da će se držati Ustava i poštovati pravni poredak. Prisega je tako kratka da ću je izreći, kao što ju je prigodom preuzimanja dužnosti izrekao svaki ministar: “Prisežem da ću dužnost člana Vlade savjesno i časno obnašati, poštivati Ustav, zakone i pravni poredak te se zalagati za svekoliki napredak Republike Hrvatske”.

Zamislite sad nakon ovakve prisege na Ustav, poruke bivše ministrice Gabrijele Žalac iz onog porukama bogatog mobitela: “Treba njima niz dlaku gladiti… I radit kurvanjski posao”. I onda joj nakon prisege s neba padne Mercedes u dvorište, pa posebni tretman s legalizacijom vozačke dozvole nakon što je ozlijedila djevojčicu, pa afera sa softverom, pa poruke ismijavanja svega što je država.

Pa na sličan način svoju prisegu pogazi Lovro Kuščević, pa Tomislav Tolušić, pa Darko Horvat, pa… E, to vam nije kršenje nekog konkretnog članka, pa čak ni neke posebne glave Ustava. To je gaženje Ustava kao takvog. I to nije učinio jedan ministar iz dviju Vlada Andreja Plenkovića.

I to nije stalo “samo” na ministrima. I on sada banalizira i zapravo ismijava korupciju. Prozivam Ustavni sud što nije učinio baš ništa zbog niza ministara i drugih dužnosnika koji su adresu Banskih dvora privremeno zamijenili Remetincem.

Prozivam ustavne i moralne autoritete za šutnju nad gaženjem Ustava. A i kao građani smo na gaženje Ustava reagirali ne samo propustom, nego i još gore. Afere prolaze, rejting ostaje.

Treća vrsta žalosnog odnosa prema Ustavu je njegovo ismijavanje. To se događa kada Ivan Turudić nekoliko puta laže u oči cijeloj javnosti, pa onda kad to čini i pred saborskim odborom u formi nazvanoj “reduciranim mišljenjem”, kako je laž eufemizirao Plenković.

Glavni državni odvjetnik mora biti po stručnosti jedan od najizvrsnijih koje Hrvatska ima, ali treba biti i jedan od najmoralnijih. Toliko je jak autoritet glavnog državnog odvjetnika da mora biti gotovo pa besprijekoran u moralnom smislu. Pred saborskim zastupnicima ima potrebu za “reduciranim izričajem”, a nakon toga dolazi pred predsjednika Sabora i priseže na poštivanje Ustava, pravnog poretka i časti državnog odvjetništva.

I ta je prisega kratka, pa i nju navodim: “Prisežem da ću se u obnašanju svoje dužnosti pridržavati Ustava Republike Hrvatske, međunarodnih ugovora i zakona, skrbiti o zaštiti ljudskih prava i jednakosti svih pred zakonom, promicati vladavinu prava i ugled državnog odvjetništva te štititi jedinstvenost, suverenitet i pravni poredak Republike Hrvatske”.

Kako ćete prisegnuti na čast ako ste dva dana prije imali “reducirani izričaj”, ako ste s državnom tajnicom izmjenjivali onakve poruke, ako ste se družili s osobom pod određenim mjerama, a onda pred očima javnosti lagali da se mjesecima niste vidjeli – a vidjeli ste se istoga dana, kako bez ijedne isprike javnosti kao takav možeš prisegnuti na Ustav!?

Zar to nije izrugivanje i prisezi i Ustavu? I sutra ćeš u ime Republike Hrvatske s punim autoritetom i čašću nekoga privoditi!? Ustavni suci nisu došli na prisegu, ali to je kukavičko neizricanje stava. Ustavni i moralni autoriteti su odšutjeli.

Milanović je kršio određene norme i ideje duha Ustava, pa je sad čak i sankcioniran, ali neki su ministri gaženjem Ustava pokazali da im Ustav ne znači ama baš ništa, dok se kod izrugivanja može reći da pokazujete da vas se Ustav uopće ne (do)tiče.

Nisam čuo da su tu drugu i treću kategoriju ustavni suci primijetili i da su je javnosti i akterima “protumačili”. Ustavni sud bi trebao biti iznimno osjetljiv na ove primjere. Nisu reagirali na desetke ministara koji su otišli prema Remetincu ili završili u ozbiljnim aferama. Nisu se zapitali što se događa s takvom Vladom.

Je li ona uopće ustavno održiva ako tri, ako četiri, ako pet… ministara završi u pritvoru? Koliko ministara iz jedne Vlade treba završiti u pritvoru, pa da ista bude ustavno onemogućena da i dalje bude Vlada, makar imala i “stabilnu” većinu u Saboru? Treba li Vlada automatski pasti nakon, recimo, trećeg pritvorenog ministra, a Sabor koji ima takvu većinu koja to podržava biti raspušten? Mislim da je bilo važnije da to reguliramo Ustavom, nego da pobjednik na predsjedničkim izborima simbolički smiješno “vraća stranačku iskaznicu” i o tome šalje potvrdu Saboru.