Čini vam ste da ste ovo već gledali? O Plenkoviću se i prije pet godina pričalo u Bruxellesu, ali je stvar propala

Mandat (ni)je zajamčen

“Tko ako ne Ursula von der Leyen?” To je ključno pitanje kojim se, posebno intenzivno u proteklih tjedan dana, bave europski mediji. Euronews, Politico, Bloomberg… Kuloarskih priča, spekulacija i alternativnih imena ne nedostaje – tako je, uostalom, bilo i 2019. Neka imena su doista u igri, procjenjuje Politico, a neka tek služe kao pritisak da bi se u pregovorima oko ključnih funkcija iskamčio kakav ustupak.

Do prije koji mjesec činilo se da Ursula von der Leyen, bivša njemačka ministrica koja je proteklih pet godina bila na čelu Europske komisije, nema pravih izazivača. Da joj je novi mandat praktički zagarantiran. No, niz događaja i okolnosti, poput očekivanog izbornog rasta političkih opcija desnijih od pučana, uzdrmali su takva razmišljanja. I to velikim dijelom baš zbog iskustva iz 2019.

“Von der Leyen je u ulozi favorita. Ali prošli put imali smo Spitzenkandidata koji na kraju nije završio kao predsjednik Komisije. Naravno da su onda spekulacije neizbježne. Ona jest favorit, ali je li njezin novi mandat zagarantiran? Nije”, komentirao je u neslužbenom razgovoru za Telegram sugovornik blizak HDZ-u i pučanima. Nesuđeni šef Komisije kojeg spominje je Manfred Weber.

Povijest se ponavlja?

Sada se, dakako, svi pitaju može li se povijest ponoviti: ako EPP bude najjača stranačka grupacija nakon izbora (sudeći po anketama, hoće), ali njihova kandidatkinja (Ursula von der Leyen) ne uspije dobiti potrebnu potporu (ili među čelnicima zemalja članica ili u Europskom parlamentu), logično je zaključiti da se pučani neće odreći mogućnosti (kao što, uostalom, nisu ni prije pet godina) da ipak na top funkciju instaliraju nekog svog. Ne nju, ali nekog svog.

Kroz ta odškrinuta vrata Berlaymonta sada se provlače razna imena, od bivšeg talijanskog premijera Marija Draghija do aktualnog rumunjskog predsjednika Klausa Iohannisa.

Kao i 2019., istaknuto mjesto u kuloarskim pričama ima i Andrej Plenković: dok se šef HDZ-a kod kuće bavi pokušajem sklapanja većine za treći mandat – jer mu je to, tvrde njegovi suradnici, jedina ambicija – inozemni mediji bave se njegovim šansama za top EU funkciju. U jednoj od analiza naziva ga se “outsiderom”, ali u istom kontekstu kao što ga je Financial Times 2019. stavljao u “dark horse” kategoriju.

Intrigantna kandidatura

Kolike su mu doista šanse, naravno da nije moguće u ovom trenutku procijeniti – postizborne kadrovske kombinacije ovisit će o nizu međusobno isprepletenih faktora, od matematičkih izračuna, preko stranačkih i osobnih odnosa, do političkih i državnih interesa.

Ali ono što kod Plenkovića bode u oči, a što su primijetili i inozemni mediji, jest njegova kandidatura za europske izbore: nakon parlamentarnih izbora na kojima nije dobio čistu situaciju (kao 2020.), usred osjetljivih pregovora o formiranju vlade i vladajuće većine, šef HDZ-a sam je sebe ugradio na prvo mjesto HDZ-ove liste za Europski parlament.

Naravno da se svi pitaju zašto. Naravno da je Plenković znao da će se svi pitati zašto. Zato je njegov potez još intrigantniji. Tim više što je teško sjetiti se usporedivog slučaja u ranijim izbornim ciklusima, da se aktivni premijer države članice EU-a, pa čak i ovako, u tehničkom mandatu, kandidirao za Europski parlament.

Besmislena objašnjenja

Bilo je bivših premijera i bivših predsjednika, ali čak se niti sugovornici bliski HDZ-u na naše pitanje zadnjih dana nisu mogli sjetiti nekoga tko je postupio kao Plenković. U kuloarima se tek spominjalo ime Giorgie Meloni, talijanske premijerke, koja je u javnim istupima ostavila otvorenom takvu mogućnost.

U međuvremenu je Meloni i potvrdila kandidaturu, ali njezina pozicija ipak nije ista kao Plenkovićeva. Ona nije upravo odradila parlamentarne izbore i nije usred pregovora o novoj vladi. Argument da bi svojom kandidaturom na biralištima htjela pogurati stranku do što boljeg rezultata i tako testirati kako stoji među biračima, u Italiji možda i ima smisla – ali kakvog to ima smisla u Hrvatskoj gdje su se HDZ i Plenković upravo testirali na biralištima?

Unatoč tome, izvori iz HDZ-a inzistiraju na službenoj liniji da nije riječ ni o kakvom planu za bijeg u Bruxelles, već da će Plenkovićeva kandidatura “pobjedničkoj listi” – kako je naziva sam Plenković – dati “dodatnu političku težinu”. To nas, doduše, vraća na početno pitanje, čemu služi ta dodatna težina, ali odgovor ćemo možda doznati tek nakon europskih izbora.

Lista mogućih izazivača

Kao, uostalom, i na pitanje “tko ako ne Ursula von der Leyen?”. Iako je, dakle, aktualna predsjednica Komisije i dalje uvjerljivi favorit za novi mandat, lista mogućih izazivača već sada ima desetak imena. Tu je, kako smo već spomenuli, rumunjski predsjednik koji je, međutim, zainteresiran i za poziciju glavnog tajnika NATO-a (izvjesnije je da će je dobiti Mark Rutte, nizozemski tehnički premijer u odlasku).

Licitira se, nadalje, imenom Roberte Metsole. Ako Ursula von der Leyen iz nekog razloga ispadne iz utrke, a EPP se ne bude htio odreći da imenuje nekoga iz svojih redova, karte bi se mogle poklopiti malteškoj političarki koja je bila predsjednica Europskog parlamenta. No, briselski dopisnici napominju da nema iskustva u izvršnoj vlasti što bi za Europsko vijeće, koje formalno predlaže EU parlamentu kandidata za Komisiju, mogao biti ozbiljan problem.

Prednost i nedostatak

Druga žena o kojoj spekuliraju mediji je Christine Lagarde, čelnica Europske središnje banke (ECB), kojoj Politico kao pro i kontra bilježi to što je Francuskinja. Francuski predsjednik Emmanuel Macron možda bi rado na visoku briselsku funkciju instalirao nekoga iz Francuske, ali s druge strane to bi značilo da je Njemačka pristala odreći se njemačke kandidatkinje (Ursule von der Leyen) za tu istu dužnost.

No, Macronu mediji pripisuju i drugačiji plan. Manje od dva mjeseca do EU izbora, francuski predsjednik, prema informacijama Bloomberga, pokušava nagovoriti europske kolege da na top poziciju u Komisiji nominiraju tehnokratskog čelnika, poput Draghija, bivšeg talijanskog premijera i bivšeg šefa ECB-a, za kojeg se smatra da je čuvenom rečenicom “whatever it takes” 2012. spasio euro.

Prepoznatljiv obrazac

Draghi ima itekakvog iskustva – i u turbulentnim vremenima – ali nema jasan stranački background, upozorava Politico, što može biti značajan nedostatak u kompliciranim pregovorima o popunjavanju ključnih pozicija. U sklapanju političkih dealova jedan od važnih faktora je snaga stranačkih grupacija izražena u broju mandata u Europskom parlamentu i broju premijera u Europskom vijeću. Tko će se te poluge htjeti odreći, pristajući na tehnokratskog kandidata?

Draghija se, doduše, dosad povremeno spominjalo za drugu visoku dužnost, predsjednika Europskog vijeća, na kojoj je trenutno bivši belgijski premijer Charles Michel. Obrazac je tu prepoznatljiv: u briselskim kadrovskim kombinacijama gotovo se uvijek radi o bivšim visoko rangiranim političarima (to posebno vrijedi za poziciju koju drži Michel; teško da će aktualni premijeri i predsjednici dopustiti da “njihovu” instituciju vodi netko tko nema i njihovo iskustvo).

Bloomberg, međutim, napominje da dužnosnici u Bruxellesu nisu sigurni traži li doista Macron alternativnog kandidata za čelnu poziciju ili tek na ovaj način, posredno, radi pritisak nadajući se da će kasnije moći dobiti nešto zauzvrat ako Pariz na kraju podrži Ursulu von der Leyen za novi mandat. Ne odlučuje se, uostalom, samo o jednoj visokoj dužnosti u EU institucijama; ima toga još što ishod pregovora i čini manje predvidljivim.

Sve je isto kao nekad…

Kao, na primjer, 2019. Kao i ovih dana, licitiralo se imenima i nagađalo tko je zainteresiran. “Tko ako ne Weber”, bilo je pitanje koje je intrigiralo medije, političare i diplomate. Radile su se liste i rangiralo alternativne kandidate ovisno o njihovim šansama da se lansiraju u Bruxelles. Na jednom takvom popisu, malo nakon izbora za Europski parlament, našlo se čak dvoje hrvatskih političara, Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović.

Ali tko u konklavu uđe kao papa, izađe kao kardinal – a možda i obrnuto? U tom izvještaju, u kojem je bio niz mogućih kandidata od Francuske do Poljske, u jednoj usputnoj napomeni, doslovno u zagradama, bila je spomenuta i tadašnja njemačka ministrica obrane. Uz objašnjenje da se o njoj ipak ne govori previše. Tjedan dana kasnije njemačka ministrica obrane izašla je s EU samita kao nova šefica Europske komisije.