U pripremi su čak dvije produkcije 'Mačke na vrućem limenom krovu'. Slavna Williamsova drama zaživjet će u Splitu i Varaždinu
Ikonička 'mačka' gotovo istodobno premijerno će zaigrati na pozornicama hrvatskih narodnih kazališta Split (4. travnja) i Varaždin (10. travnja)
Donekle 'umivena' filmska verzija Richarda Brooksa iz 1958., s Elizabeth Taylor i Paulom Newmanom u glavnim ulogama, usprkos svemu, snažno se ubilježila u popkulturne mitove, masovno populariziravši Williamsovo oporo remek-djelo, a na budžetu od 2,3 milijuna dolara zarada je bila 17,6 milijuna dolara.
“Glavni motivi ove drame zasigurno su novac i moć. U pripremi za rad na ovom tekstu inspirirala me serija ‘Succession’, koja na sličan način progovara o obiteljskim odnosima narušenima pitanjem nasljeđivanja ogromnog kapitala i društvenog utjecaja”, govori Paolo Tišljarić, koji u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu postavlja “Mačku na vrućem limenom krovu” Tennesseeja Williamsa.
Članovi ove obitelji beskrupulozno teže za zgrtanjem čim veće količine novca i moći, jer je za njih siromaštvo nezamisliv oblik ljudske egzistencije. Jedino Brick u svojevrsnom bježanju od života, alkoholizmu, nalazi skrovište za svoje idealističke svjetonazore. Za njega je laž sustav u kojem živi, a jedini izlaz su alkohol ili smrt. “U tom mračnom paklu ljudskih odnosa naša predstava pokušava pronaći tračak svjetla – istinu koja je jedini lijek”, otkriva dalje svoju viziju ovaj redatelj senzibilnog i višeslojnog rukopisa.
Na pragu smo 70. godišnjice nastanka jednog od temeljnih građevnih dramskih materijala naše suvremenosti. “Mačka na vrućem limenom krovu” (Cat on a Hot Tin Roof) korijene nosi u Williamsovoj kratkoj priči “Three Players of a Summer Game”, objavljenoj u New Yorkeru u prvom broju studenoga 1952. U sljedeće tri godine, Williams je motive proze transformirao i ubrizgavao u moćni, gusti, provokativni, strastveni dramski krvotok, kojim je zaslužio svog drugog Pulitzera (prvog je osvojio dramom “Tramvaj zvan čežnja”).
Strelovit put do Hollywooda
Praizvedba ove drame dogodila se 24. ožujka 1955. na Broadwayu, u Morosco Theateru. Režirao je proslavljeni Elia Kazan, a noseći cast su činili Barbara Bel Geddes (Maggie), Ben Gazzara (Brick), Burl Ives (Big Daddy), Mildred Dunnock (Big Mama), Pat Hingle (Gooper) i Madeleine Sherwood (Mae).
Kazan i Williams prilično su se natezali oko završnog teksta, naročito oko trećeg čina. Redatelj je tražio od pisca da ublaži razorni obračun sina i oca, inzistirao je da potkreše pandže beskompromisne Maggie, jedine fajterice u toj urušavajućoj obitelji, tako da bi bila pristupačnija puritanskoj publici… Williams je naposljetku nevoljko pristao na ustupke, ali je u prvom publiciranju (New Directions Publishing, New York, 1955.) objavio i brodvejsku i izvornu verziju drame, pozvavši čitatelje da izaberu.
Nakon sjajne percepcije publike (originalna postava odigrala je skoro 700 izvedbi!) i stručnih ocjena (četiri nominacije za nagradu Tony: drama, glavna ženska uloga, režija, scenografija), moćni MGM brzo je stavio šape na filmske kapacitete Williamsovog predloška, ponudivši režiju Richardu Brooksu, koji je s Jamesom Poeom napisao i scenarij.
Nastanak mita
Za ulogu Maggie pozvana je Elizabeth Taylor, ikonički ušavši u globalnu memoriju u onom bijelom svilenom kombineu (kasnije je dobila i nominaciju za Oscara) a kao Brick je, nakon što je Gazzara odbio rolu, izabran Paul Newman i također priskrbio oskarovsku nominaciju. Burl Ives i Madeleine Sherwood prenijeli su na film svoje kreacije s pozornice. Mamu Pollit igrala je Judith Anderson a Goopera Jack Carson.
Producentima i Brooksu nije se dalo gnjaviti s moralističkim cenzorima zloglasnog Hays Codea, tako da su sve homoseksualne nijanse zbrisane, Maggie je postala još glamuroznija, a brutalni learovski ponori (američki kritičar David A. Davis u izvrsnom eseju “Make the Lie True: The Tragic Family in ‘Cat on a Hot Tin Roof’ and ‘King Lear'” nalazi paralele Shakespeareove i Williamsove drame) između oca i sina uglavnom su zakopani.
Naravno, Tennessee Williams bio je nesretan zbog umivene filmske verzije, pa je dolazio pred kina i publici naguranoj u redovima dobacivao: “Ovaj će film vratiti filmsku industriju pedeset godina unazad! Idite kući!” Usprkos svemu, film se snažno ubilježio u popkulturne mitove, masovno populariziravši Williamsovo oporo remek-djelo, a na budžetu od 2,3 milijuna dolara zarada je bila 17,6 milijuna dolara!
Dvije premijere
Tjeskobna i slojevita priča koja se događa jedne apokaliptične ljetne večeri pune znoja, poniženja, netrpeljivosti, terora, čežnje, samoće, laži i alkohola, s pravom se otvara današnjim reinterpretacijama. I predstavlja moćan zalogaj teatra nabijenog strašću i egzistencijalnim krikovima.
Nakon što se prije šest godina ovom dramom znalački bavio Paolo Magelli u zagrebačkom HNK-u, ove sezone “Mačka na vrućem limenom krovu” gotovo će se istodobno premijerno otvoriti na pozornicama Hrvatskog narodnog kazališta Split (4. travnja) i Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu (10. travnja).
Splitski ansambl na usijani je put poveo mladi redatelj Jug Đorđević, jedno od najzanimljivijih imena recentnog srpskog teatra. Svoje viđenje ikoničkoga komada Đorđević opisuje kao pokušaj odgovora na pitanje “da li se i u kojoj mjeri društvo promijenilo u odnosu na 1955. godinu, kad je ova drama napisana”.
Suvremene paralele
“Čini se da univerzalne postulate kapitalizma do danas nismo uspjeli obuzdati, već je taj kapitalizam avansirao u novom ruhu neoliberalnog, i s novim intenzitetom nastavio proždirati svoju djecu, isto kao što je to radio i prije sedamdeset godina” govori redatelj.
“Ideja nam je ispitati do koje mjere su individualne tragedije koje je Tenneesee Williams upisao u svoje likove danas moguće, i na koji način. Da li globalno danas svi živimo taj bogato opisani jug u njegovim dramama, to okrutno mjesto za pojedince, ili je taj jug danas okrutniji nego što je Williams ikada mogao i zamisliti?”, otkriva Đorđević neka od pitanja koja će postavljati u splitskoj predstavi.
Adaptacije i dramaturgije poduhvatila se Tijana Grumić, izvrsna mlada dramatičarka iz Srbije. Katarina Romac (Margaret) i Goran Marković (Brick) predvode ansambl u kojem su Trpimir Jurkić (Veliki Tata Pollitt), Tajana Jovanović (Mama Pollitt), Nikša Arčanin (Gooper), Monika Vuco Carev (Mae), Stipe Jelaska (Velečasni Tooker) i Elvis Bošnjak (Dr Baugh).
Sjajna glumačka ekipa
Varždinska intendantica Senka Bulić režiju je povjerila Paolu Tišljariću, koji je napravio i adaptaciju teksta. Noseći duo u ovoj su produkciji Hana Hegedušić (Margaret) i Karlo Mrkša (Brick).
Maggie je svojom seksualnošću i snagom očito trn u lakirovki ove obitelji. Uvijek sam u određenoj dilemi jesu li je ipak na kraju u neku ruku slomili, na što Tišljarić gorljivo komentira: “Za mene je ‘mačka Maggie’ apsolutna pobjednica ovog bespoštednog natjecanja. Ona se beskrupulozno bori i borit će se do smrti. Pretvorit će istinu u laž, makar je to koštalo osobne sreće. Sjajna glumačka ekipa HNK-a Varaždin sigurno neće biti slomljena, kao ni Williamsova ‘mačka Maggie'”.
Robert Plemić je kućni faraon Dida Pollitt, Sunčana Zelenika Konjević je Baka Pollitt, Goopera nosi Marko Cindrić a Mae je Elizabeta Brodić. U varaždinskoj će se predstavi pojaviti i Skipper, Brickova autonasilno i nesretno potisnuta ljubav (lice koje se u drami samo spominje), u igri Roberta Španića.
Istina, laž i ljubav
“Gay problematika sastavni je dio tkiva ovog komada, međutim ovaj se komad prije svega bavi odnosom istine i laži, sukobom individualnosti i društvenih normi, ne osuđujući ni jednu ljubav, kakva god ona bila”, govori Tišljarić.
Skipper kao lice u njegovoj predstavi utjelovljuje ideal ljubavi, nijemog promatrača “kotača povijesti koji se uvijek okreće u istom smjeru, donoseći ljudskom rodu patnju, dok se bogoliko biće – čovjek, ne može suočiti s vlastitom smrtnošću”.
Genijalne Williamsove rečenice potvrđuju: “Ništa ne proleti tako brzo kao vrijeme. Smrt dolazi prerano, prije nego što se upoznaš sa životom, susrećeš se već s ovim drugim. Mi se moramo voljeti i ostati zajedno, svi mi, bliski što više možemo, pogotovo sada, kada se pojavila ova tama i uselila u našu kuću bez poziva”.