Telegram recenzija: 'Sinovi, kćeri', Ivane Bodrožić vanserijsko je djelo koje postaje dokument o preživljavanju
'Ovaj roman nastao je kao isprika svima koji su prisiljeni živjeti u ovom društvu i u ovom svijetu kao nevidljivi'
Smlavljen snagom novog romana Ivane Bodrožić, uzalud se pokušavam skupiti. „Sinovi, kćeri“ mrve sve pred sobom, žestokim kricima iz utrobe istine i slobode. Postoje, naravno, na ovom svijetu umjetnici koji su neljudi i karakterna đubrad a ipak stvaraju djela koja se pamte. Nije ljudskost obavezan alat za umjetnost.
Niti je alibi. Međutim, ja čvrsto vjerujem da se najveća umjetnost, ona koja doseže vasione i otamo zauvijek svjetluca, rađa u onih rijetkih bića u kojima se čovječnost i stvaranje grle najčvršće. Poput blizanaca negdje duboko u majčinom svemiru. Ivana Bodrožić ubraja se u takve izabranike. Možemo samo pokušati zahvaliti što ju imamo i čuvamo na policama naših malih kućnih Aleksandrija. Da nas brani.
Nije slučajno da me bjelina covera (izvrstan dizajn Ivane Pamuković) romana „Sinovi, kćeri“, objavljenog kod zagrebačkog izdavača Hermes, podsjetila na prekretnički „bijeli album“ Beatlesa iz 1968. Jer, novo djelo Ivane Bodrožić artificijelnim i socijalnoangažiranim jedinstvom, zasigurno je jedan od „bijelih albuma“ naše literature.
‘Ovaj roman nastao je kao isprika’
Od one građe prevratničkih kamena međaša, stijena za koju se možemo držati da ne potonemo. Stijena na kojoj, ovako radikalno iscjeljujućoj, možemo graditi svoju budućnost. Za knjigu s iscrtanom siluetom žensko-muškog slomljenog tijela pognute glave, pričvršćena je crna vrpca. Jedna od onih koje služe za obilježavanje stranice na kojoj smo prekinuli čitanje. Ali nije to obična vrpca takve sorte.
Obavija se oko knjige u slojevima, ima u njoj i metar dužine s gustom važnom kaligrafijom, istetoviranom bijelom Ivaninom porukom: „Umjesto zahvale, isprika – Ovaj roman nastao je kao isprika svima koji su prisiljeni živjeti u ovom društvu i u ovom svijetu kao nevidljivi, uvjeravani odmalena da ne zaslužuju ljubav, dostojanstvo, a iznad svega slobodu. Ovaj roman nastao je iz želje da prestanemo biti taoci vlastite i društvene zaključanosti dok još imamo vremena. Ovaj roman ujedno je najdublja isprika svima koji su bili prisiljeni živjeti u Hrvatskoj u vrijeme donošenja Istanbulske konvencije, a posebno onima nad kojima se sustavno vršilo nasilje. Ovaj roman nastao je iz ljubavi.“
Svaka riječ gusto utkana u tu vrpcu (dok čitate knjigu, stalno ste u fizičkom kontaktu s njom, premećete ju po prstima, kao brojanicu utjehe, starozavjetni pojas za spašavanje) zapravo je prapočelo „Sinova, kćeri“. Sve ono što nas čeka unutar stranica hrabre, minuciozne, intimističke autoričine odiseje u poharana srca njezinih heroina i heroja, ispisano je u tami trake koju čvrsto stišćemo na dlanu.
‘Odvažila se zaroniti u nutrinu fragilnih, drukčijih i odbačenih’
Podsjećam da je Ivana Bodrožić onomad veličanstveno zaromančila s nezaboravnom pričom o egzodusu ljudi iz Vukovara („Hotel Zagorje“, 2010.) pa nastavila luzerskim noirom povratka u taj grad („Rupa“, 2016.). Tim jezgrovitim snažnim prozama nepokolebljivo je problematizirala kompleks vukovarskog martirija i nacionalističke eksploatacije njegova užasa nad iskasapljenim živim i neživim dušama.
Napisavši „Sinove, kćeri“ odvažila se bez zadrške zaroniti u nutrinu fragilnih, drukčijih i odbačenih. Onih kojima je arogantno, brutalno, diskriminacijsko društvo oduzelo svaku šansu unutarnje i vanjske slobode. Nepravedno i kukavički im nametnuvši teške zahrđale zasune krivnje, poniženosti, izgubljenog poštovanja, duhovne i tjelesne kastracije, bacanja u okove vladajuće mase.Iznimnom koncentracijom i nadahnućem, bolno i virtuozno, autorica prati svoj noseći pripovjedački trio.
Dubokim osjećanjem i prepoznavanjem vapaja bližnjeg u njima, Bodrožić izvanredno oblikuje egzistenciju Lucije, Doriana i Majke. Raspodjeljujući svakome od njih po jednu dionicu romana, pritom savršeno uspijevajući izmaknuti se bilo kakvom crno-bijelom pojednostavljivanju. Ili nametanju jednostranih odgovora. Svaka vizura njihova svjedočenja ima podjednako iznurene uzroke.
‘Kod nas su se crni dani nasljeđivali uvijek i neizostavno po ženskoj liniji’
Niti jedno od njih troje nije zavrijedilo životariti u transgeneracijskom lancu predrasuda i poživinčenog patrijarhata kakav i dalje caruje, iako smo, navodno, u drugoj dekadi 21. stoljeća. „Kod nas su se crni dani nasljeđivali uvijek i neizostavno po ženskoj liniji“, već u drugom poglavlju trpko emitira Lucija s bolničke postelje.
Nakon pokušaja samoubojstva na pruzi, nepokretna, oduzeta tijela, bez govora i svedena na misaonu bolno svjesnu biljku. Negdje je posustala, umorila se u kletvama autoritarne i predrasudama natopljene matere, poželjela samo načas odahnuti i preispitati kiselinu krivnje koja ju nagriza. Izdala je sebe i ljubav svog života, stisnuvši gas za ništavilo. Transrodni Dorian, muškarac koji je prvih dvadeset godina proživio u tijelu i psihi žene, ljubav je Lucijina života, iznimno taktilno biće, željno odgovora i hrabrenja u paklu nametnutih društvenih stereotipa.
‘Nedjeljom se šuti’
Treća perspektiva svjedočenja je Lucijine majke, demijurga i sakupljačice nasljednih udaraca. Žene poražene iznutra, odavna zagubljenog dostojanstva, zlostavljane u djetinjstvu. Ona izgovara možda i najstrašniju rečenicu romana: „Mi nedjeljom ne idemo na izlete, juha se kuha od ujutro, ručak je rano, nedjeljom se šuti…“ Možemo li pojmiti ohlađeni užas, hladniji od napuštenog nedjeljnog ručka, dok se nad ubogim domom spušta muk, šutnja koja ždere i odumire sve pred sobom.
„Sinovi, kćeri“ Ivane Bodrožić izvanserijsko je djelo koje nadrasta otisak umjetnosti a postaje dokument o preživljavanju. Ostat će nam u naručju i dok budemo plutali u ledenom mraku, a Titanic tonuo u bezdan.