Naravno, na tu pozadinsku buku nitko od nas troje nije obraćao pažnju jer smo bili svatko u svojem svijetu. Ordan je slikao u drugoj sobi zvanoj “atelje”, ali i tamo su uvijek bila otvorena vrata. Biserka je tada slikala u takozvanoj djevojačkoj sobici koja je bila toliko mala da je morala preokrenuti dalekozor kako bi sagledala vlastito ulje na platnu iz daljine.

Unajmljena radna soba

Tako sam, silom prilika, razvila čudovišnu koncentraciju: pokraj mene dok pišem mogu pucati “Topovi Navaronea”, mogu trčati djeca i kućni ljubimci, može se razgovarati i pjevati, slučajnici mi se mogu preko ramena navirivati u papir i ekran kompjutera. Ipak, ima jedna stvar koja me smeta: iza mojih leđa se ne smije biti bolestan i tužan. Čak i najtišu tugu odmah čujem.

Ali evo, sad se ukazala jedna od rijetkih prilika kad mogu reći da imam svoju radnu sobu. Samo što moja soba nije moja – jer živimo u unajmljenom stanu!

Baš mi je ugodna. Imam i lijep radni stol, ali ne znam koliko dugo će trajati ta idila između mene i moje-tuđe sobe. Nadam se produženju ugovora o najmu. A ako ne – tada slijedi već iskušana muka pakiranja knjiga i papira, prijenos Davidovog klavira, umatanje i ručno prenošenje slika bez kojih ne možemo zamisliti život.

Krenulo je s crnim Triumph Adlerom

Stoga je možda najbolje reći da je moja “radna soba” – moj radni stol. Zapravo i to nije sasvim točna definicija, jer ni stol nije uvijek radni stol nego može biti stolić, komoda, daska za valjanje tijesta, tvrdo ukoričena knjiga velikog formata na koju mogu staviti papir ili čak laptop. Pišem i po kavanama.

Pisala sam u vlaku dok sam još svakoga drugog tjedna putovala između Zagreba i Münchena. Pisala sam u zamračenim klubovima, u tuđem vrtu, u gradskim parkovima, na stanicama metroa po raznim gradovima.

Moj prvi susret s pisaćim strojem bio je crni Triumph Adler s kraja 30-ih godina na kojem je moj djed, kad više nije radio kao činovnik u odvjetničkom uredu, i dalje vrlo uspješno pisao žalbe i molbe sirotinji jer je “birokraciju znao u dušu”, a zaplete građanskih parnica rješavao spretnije od odvjetnika.

Muke po piscima

Pisao je na toj mašini – na tankom, gotovo prozirnom papiru – i čitao mi svoje amaterske komične igrokaze poput “Dogodovština Đeda Kerebečka”. Ako ikada taj izgubljeni rukopis pronađem, dovršit ću ga i supotpisati s pokojnim djedom Leonardom Baretićem. Rado sam lupala po tom stroju – doslovce lupala – jer se trebalo svako slovo udariti čvrsto i s visine.

Sljedeći stroj – na kojem sam pisala pjesme i književne kritike, na kojem sam prevela i sastavila čitavu antologiju američke poezije i napisala knjigu “Teorijska sistematizacija Branka Gavelle” – bila je stara Biserica.

Nisam ju voljela. Prljala je slova i nikad ništa nije izgledalo lijepo na papiru, da ne kažem da nisam voljela unositi ispravke rukom, pa sam trošila ogromne količine papira i pokraj mene je bila hrpa bombica zgužvanog papira kao u starim američkim filmovima o frustriranim piscima.

Trauma na čarobnom brijegu

Ogromnu Brother Daisy Wheel električnu pisaću mašinu koja se nosila u kutiji od čvrste plastike, za koju nemam ljepše riječi nego da je bila teška k’o sam vrag, dobila sam od obitelji i na njoj se pisalo lako i uredno, a imala je i funkcije automatskog umetanja papira, korigiranja čitave riječi i dijela rečenice, mogućnost izbora razmaka između slova, funkciju podcrtavanja i pisanja velikih slova. Činila mi se tada kao “čudo tehnike”.

Moj prvi PC imao je ogromno katodno kućište i sitnu memoriju, a kupila sam ga kompletnim iznosom godišnje nagrade “Vladimir Nazor” koju sam dobila za knjigu poezije “Sto aleksandrijskih epigrama”.

Moj prvi laptop izdao me kad mi je bio najteže. Bilo je to na “čarobnom brijegu” blizu jezera Starnberg gdje se nalazi Villa Waldberta, rezidencija za književnike okružena prirodom, na osami. Laptop mi je tamo nepovratno “pojeo” pola romana, a tada još nisam znala za “backup” varijante.

Koraci u snijegu i novi početak

Nikad nisam uspjela rekonstruirati ono što je nestalo – nisam ni htjela – napisala sam prozni dio “Koreografije patnje” ponovno, zapravo potpuno drukčije. Dobro je bilo i ono otprije što je titralo u sjećanju, ali sudbina me naučila da je ponekad potrebno otpustiti spone sa starim i krenuti u novu avanturu.

Bila je noć kad je sve nestalo: debeli snijeg i u kući još nije bilo drugih pisaca. Škripila je drvenina pod stopama zločestih duhova, čelo mi se osulo alergijskim prištevima, a David Gazarov, koji će uskoro postati moj suprug, telefonom mi je predložio da dođe i “nekako pomogne”. Odlučno sam odbila loše skrivajući suze: “Ne dolazi. Drž’ se dalje od gubitnika. Gubitništvo je zarazno!”

Sišla sam u golemu, praznu trpezariju i napravila si večeru kao da ne hranim sebe nego nekog svečanog gosta, pronašla sam vino u kuhinji i natočila u kristalnu čašu. Utješila sam se slavljenjem neuspjeha, a sutra ujutro – škrip, škrip, škrip – koraci u snijegu. To je David nosio novi latop i prijenosni printer. Kupio ga je za mene svojim posljednjim novcem. Bio je sretan i zaljubljen: punog srca i praznih džepova.

Oni mi čuvaju leđa dok pišem

Jednom mi je slavni profesor s američkog sveučilišta, rumunjski emigrant Matei Calinescu, rekao da ne smijem dok pišem sjediti leđima okrenuta prema vratima. Mislio je očito na tajnu policiju svojeg prostor-vremena, ali to mene nikad nije smetalo. Zanimljivo – na istu stvar me upozorio i meksički pisac Homero Aridjis.

Između devedesetih godina dvadesetog stoljeća i početka novog milenija kad sam kao tadašnja predsjednica Hrvatskog PEN centra bila izložena političkim prijetnjama, neki primitivci, koji su sebi umislili da su domoljubi, ubacivali su mi u poštanski sandučić novinsku fotografiju s crnim florom, kao da sam već pokojna. Tada mi je prišao pjesnik i negdašnji emigrant Boris Maruna i rekao da me je “skinuo s liste za odstrjel”.

Potresla me ta bizarna informacija, ali brzo sam se vratila starim nepromišljenim običajima: ako nešto ružno treba doći s leđa, bolje da gledam ispred sebe – u vlastiti tekst na ekranu kompjutera, ili u bolju budućnost, svejedno. A uz sve ostalo, uvjerena sam da će uvijek biti ljudi koji me vole i cijene i koji su spremni čuvati mi leđa dok pišem. Oni su nosivi zid moje radne sobe.