Ove godine pisao sam kratke tekstove za četiri ili pet monografija o glumcima i režiserima koji više nisu među nama. Samo u ovom mjesecu govorio sam na dvije glumačke komemoracije, u Ljubljani gdje smo odavali počast Racu, Radku Poliču, i u Beogradu, gdje smo se u suzama prisjećali Baneta Bumbara, Branka Cvejića.
To, uza sve ostalo, govori da strašno starim, da ljudi s kojima sam radio, živio i iznad svega prijateljevao, odlaze i da je sve manje svjedoka vremena koje smo zajedno proveli. Nedavno me i Snežana Pavlović, supruga pokojnog Žike Pavlovića, zamolila da napišem nekoliko riječi za monografiju koju o njemu izdaju. Evo kratke bilješke za taj tekst. Našao sam je u unutarnjem džepu crnog sakoa.
Te 1969. imamo sam dvadeset i dvije godine, studirao treću godinu režije na FAMU u Pragu i vjerovao da znam sve o filmu, ali i o životu kao takvom.
Film Zaseda ključno me formirao
Te iste godine Žika Pavlović snimio je “Zasedu”. Kad sam vidio taj meni najdraži Žikin, i vjerojatno jedan od najboljih filmova nekadašnje nam države, kad sam čuo Ivicu Vidovića kako pred smrt izgovara: “Majku vam seljačku, i vi ste revolucija!”, shvatio sam da moje čvrsto uvjerenje da sve znam odjednom blijedi, da se počinjem pitati koji su to svjetovi, koji su to pogledi na život o kojima tako malo znam.
Taj me film natjerao, što je vjerojatno i bilo najvažnije, da počnem sumnjati. Ali ne samo to – načinom na koji je pričan, tom neobaveznom jednostavnošću i kadrovima nakrcanim stvarnim životom, podosta je uzdrmao moj mladenački pogled na film. U strahu da ne počnem ispisivati opće filmsko-kritičarske fraze, stajem i kažem: “Zaseda” je bio jedan od ključnih filmova koji su me oblikovali.
Puno godina kasnije saznao sam da je tu, gotovo istu ili barem smislom, to jest razočaranjem, istu rečenicu koju izgovara Ivica u filmu, rekla i moja majka. Došla je nakon rata u stan iz kojeg su ona i njena majka pobjegli u partizane da traži neke svoje stvari. Čovjek koji joj je otvorio saslušao ju je i rekao da se makne. Dok je zatvarao vrata, mama mu je kazala: “Gori ste od ustaša. Za što sam se ja borila?” Čovjek kojem je to rekla bio je udbaš i ta ju je rečenica koštala tri godine Golog otoka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Razočaranje u državu koja me zabranila
Kad sam čuo ovu priču, a moja je majka, čuvajući sestru i mene od svih zala kroz koja su ona i otac prošli, o tome počela pričati tek onda kad smo već živjeli svoje živote, kad je bila sigurna da nam se ništa ne može dogoditi ako nešto o tome znamo, pomislio sam na Žikinu “Zasedu” i vjerujem da je spoj tih dviju rečenica nekim iracionalnim putem začeo ono što se na kraju pretvorilo u film “Samo jednom se ljubi”.
Junak Pavlovićeve “Zasede” izgubio je iluziju o boljoj budućnosti za koju se borio već pri kraju rata, moja majka godinu dana kasnije, a junak “Samo jednom se ljubi” ranih pedesetih. Da ne govorim o gubljenju iluzija onih koji su bili u zadnjem ovdašnjem ratu i koji su sanjali poštenu i pravednu državu.
Mnogi su, uključujući i Krležu, govorili da je najgore što se sanjarima boljeg svijeta može dogoditi je to da dožive ostvarenju svojih ideala. Pa ipak, usprkos tog mnoštva razočaranja još uvijek mislim da bez velikih snova nema pravog života. Da u to ne vjerujem nikada ne bih radio “Samo jednom se ljubi” koji mi je donio puno veselja, ali i puno razočaranja u državu koja ga je zabranila.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Novo i dopunjeno izdanje hit knjige Rajka Grlića izlazi u nakladi Telegrama, a možete je kupiti ovdje. Za pretplatnike smo osigurali poseban popust.
Rajko Grlić: kako mi je majka, zbog jedne filmske rečenice, tri godine robijala na Golom otoku
Rečenica moje majke bila je, barem smislom, ista kao rečenica Ivice Vidovića u Zasedi
Junak Pavlovićeve "Zasede" izgubio je iluziju o boljoj budućnosti za koju se borio već pri kraju rata, moja majka godinu dana kasnije, a junak "Samo jednom se ljubi" ranih pedesetih. Da ne govorim o gubljenju iluzija onih koji su bili u zadnjem ovdašnjem ratu i koji su sanjali poštenu i pravednu državu. Mnogi su, uključujući i Krležu, govorili da je najgore što se sanjarima boljeg svijeta može dogoditi je to da dožive ostvarenju svojih ideala
Ove godine pisao sam kratke tekstove za četiri ili pet monografija o glumcima i režiserima koji više nisu među nama. Samo u ovom mjesecu govorio sam na dvije glumačke komemoracije, u Ljubljani gdje smo odavali počast Racu, Radku Poliču, i u Beogradu, gdje smo se u suzama prisjećali Baneta Bumbara, Branka Cvejića.
To, uza sve ostalo, govori da strašno starim, da ljudi s kojima sam radio, živio i iznad svega prijateljevao, odlaze i da je sve manje svjedoka vremena koje smo zajedno proveli. Nedavno me i Snežana Pavlović, supruga pokojnog Žike Pavlovića, zamolila da napišem nekoliko riječi za monografiju koju o njemu izdaju. Evo kratke bilješke za taj tekst. Našao sam je u unutarnjem džepu crnog sakoa.
Te 1969. imamo sam dvadeset i dvije godine, studirao treću godinu režije na FAMU u Pragu i vjerovao da znam sve o filmu, ali i o životu kao takvom.
Film Zaseda ključno me formirao
Te iste godine Žika Pavlović snimio je “Zasedu”. Kad sam vidio taj meni najdraži Žikin, i vjerojatno jedan od najboljih filmova nekadašnje nam države, kad sam čuo Ivicu Vidovića kako pred smrt izgovara: “Majku vam seljačku, i vi ste revolucija!”, shvatio sam da moje čvrsto uvjerenje da sve znam odjednom blijedi, da se počinjem pitati koji su to svjetovi, koji su to pogledi na život o kojima tako malo znam.
Taj me film natjerao, što je vjerojatno i bilo najvažnije, da počnem sumnjati. Ali ne samo to – načinom na koji je pričan, tom neobaveznom jednostavnošću i kadrovima nakrcanim stvarnim životom, podosta je uzdrmao moj mladenački pogled na film. U strahu da ne počnem ispisivati opće filmsko-kritičarske fraze, stajem i kažem: “Zaseda” je bio jedan od ključnih filmova koji su me oblikovali.
Puno godina kasnije saznao sam da je tu, gotovo istu ili barem smislom, to jest razočaranjem, istu rečenicu koju izgovara Ivica u filmu, rekla i moja majka. Došla je nakon rata u stan iz kojeg su ona i njena majka pobjegli u partizane da traži neke svoje stvari. Čovjek koji joj je otvorio saslušao ju je i rekao da se makne. Dok je zatvarao vrata, mama mu je kazala: “Gori ste od ustaša. Za što sam se ja borila?” Čovjek kojem je to rekla bio je udbaš i ta ju je rečenica koštala tri godine Golog otoka.
Razočaranje u državu koja me zabranila
Kad sam čuo ovu priču, a moja je majka, čuvajući sestru i mene od svih zala kroz koja su ona i otac prošli, o tome počela pričati tek onda kad smo već živjeli svoje živote, kad je bila sigurna da nam se ništa ne može dogoditi ako nešto o tome znamo, pomislio sam na Žikinu “Zasedu” i vjerujem da je spoj tih dviju rečenica nekim iracionalnim putem začeo ono što se na kraju pretvorilo u film “Samo jednom se ljubi”.
Junak Pavlovićeve “Zasede” izgubio je iluziju o boljoj budućnosti za koju se borio već pri kraju rata, moja majka godinu dana kasnije, a junak “Samo jednom se ljubi” ranih pedesetih. Da ne govorim o gubljenju iluzija onih koji su bili u zadnjem ovdašnjem ratu i koji su sanjali poštenu i pravednu državu.
Mnogi su, uključujući i Krležu, govorili da je najgore što se sanjarima boljeg svijeta može dogoditi je to da dožive ostvarenju svojih ideala. Pa ipak, usprkos tog mnoštva razočaranja još uvijek mislim da bez velikih snova nema pravog života. Da u to ne vjerujem nikada ne bih radio “Samo jednom se ljubi” koji mi je donio puno veselja, ali i puno razočaranja u državu koja ga je zabranila.
Novo i dopunjeno izdanje hit knjige Rajka Grlića izlazi u nakladi Telegrama, a možete je kupiti ovdje. Za pretplatnike smo osigurali poseban popust.