Puškin je svoja najvažnija djela napisao u karanteni. Pročitali smo knjigu njegovih pisama koja otkrivaju piščevu intimnu stranu

Rođen 6. lipnja prije 225 godina u Moskvi, preminuo je u poznatom dvoboju s francuskim emigrantom u Sankt Peterburgu 10. veljače 1837. godine. Unutar njegova kratkog života posebno mjesto zauzima jedno jesensko tromjesečje provedeno na imanju njegova oca, Boldinu.

Boldinska jesen

Naime, nakon ponovne prosidbe Natalije Gončarove 1830. koja je ovaj put bila prihvaćena, otputovao je na obiteljsko nižnjenovgorodsko imanje kako bi u vlasništvo primio susjedno selo Kistenjevo, koje je od oca dobio kao svadbeni poklon. U to je doba epidemija kolere zaigrala svoj danse macabre te je Puškin bio prisiljen tri mjeseca provesti u karanteni, ni ne sanjajući da će ona postati njegovo najpoznatije stvaralačko razdoblje – u povijesti književnosti poznato i kao boldinska jesen.

Kolera, donesena iz Azije u Europu 1817., do 1832. godine stigla je i do južnih granica Rusije. Pojavljivala se, i ubijala, gotovo tijekom čitavog 19. stoljeća, a prožela se i u 20. vijek: posljednja pandemija harala je Indonezijom u razdoblju od 1961. do 1975. godine.

Iako je kasnije pisao kako je karantena obustavila gospodarstvo i teretni promet, poništila ugovore, uništila kočijaše, uskratila prihode seljaka i vlastele te skoro izazvala pobune u 16 oblasti, Puškin je, u izolaciji, ipak vidio i prednosti. U karanteni je napisao čitav niz djela, poput “Belkinove pripovijesti”, “Male tragedije”, pa posljednje dijelove “Jevgenija Onjegina”, “Kućicu u Kolumni”, nekoliko skica kritičkih članaka i oko trideset lirskih pjesama.

Puškinova pisma ukoričena

Pisao je tada i nevjerojatno zanimljiva pisma za koje je Turgenjev zamijetio da, zbog iznimnih uvjeta pod kojima su napisana, “bacaju jako svjetlo na sam Puškinov karakter i daju ključ za mnoge događaje njegovog života koji će uslijediti”. Ta pisma, obogaćena kontekstom, donosi knjiga “Puškin u karanteni – kronika samoizolacije 1830”, nastala od preuređenih članaka što ih je ruski novinar, književni kritičar i esejist Mihail Vizelj u začetku pandemije 2020. pisao za ruski književni portal godliteratury.ru.

Naime, Vizelj je u 19 dana napisao 19 članaka utemeljenih na Puškinovim pismima koje je ruski klasik slao tijekom tri mjeseca, od 9. rujna do 9. prosinca 1830. Članke je autor potom dopunio i preradio u knjigu koja je u Hrvatsku došla prošloga mjeseca u izdanju Sandorfa i prijevodu Ive Alebića.

Vizelj objavljuje u svim većim ruskim književnim časopisima i novinama, napisao je više knjiga, a prevodi s engleskog te predaje književno pisanje i književno prevođenje, a uz Puškina je, po vlastitom priznanju i kako to u Rusiji biva, vezan od svojih najranijih čitalačkih koraka.

Blisko današnjem čitatelju

Finalist je ruske nagrade Velika knjiga (Boljšaja knjiga) za najbolje prozno djelo u 2024. godini za knjigu o Antonu Nosiku, prvom blogeru u Rusiji. Glavni je urednik portala godliteratury.ru te živi u Moskvi. Za Puškinova će pisma Vizelj reći da su “jasna i neusiljena” te da pisac sam nikada nije “prelazio granice dobrog ukusa ili pretjerano afektirao”.

Puškin je “pisao ozbiljno, ali nije dosađivao, držao se svojeg pravca te mijenjao registre ovisno o aktualnom zadatku – sve te kvalitete njegovog stila manifestirale su se u tim pismima, od prvog do zadnjeg, u punom opsegu”.

Knjiga je, pored tekstova pisama, koncipirana od raznih tekstualno-vizualnih fragmenata – sadrži fotografije i ilustracije, skenirana pisma, ali i citate iz pisama smještene u dizajnerski dovitljive i ludičke pravokutnike koji jasno aludiraju na sučelje kakve aplikacije za dopisivanje, što Vizelj i autorski opravdava.

Paralele sa suvremenošću

Naime, sve nas vrijeme malo pa malo iz boldinskog 19. stoljeća baca u globalno 21. stoljeće vukući paralele: “Ideja da čovjek sam sebi kroji sudbinu jednako je legitimna i u epohi guščjeg pera, i u epohi Facebooka”, veli autor u knjizi koja predstavljaju iznenađujuće skladni miš-maš znanstvene, književne i publicističke analize.

To, na prvu, može zvučati zamorno, ali upravo nestandardno tkanje knjige i sadržajem i formom čini suprotan efekt, a popratni materijali, od kojih se ističu brojni okviri koji ubijaju gusti prored, kao i kalendari/kronologije knjigu čine zabavnom za čitanje.

Puškinova pisma pred nama su, kroz dvadeset poglavlja, na hrvatskom, ali i u originalu – što će reći na ruskom, tj. na francuskom – te autor izvodi interpolaciju, odnosno knjigu obogaćuje i dijelovima iz djela napisanih za boldinske jeseni, ali uvodi i osobni moment dajući zanimljiva promišljanja na polju književne i jezične znanosti, ali i sociologije i filozofije.

Svi su ruski klasici bilingvalni

“Rijetko razmišljamo o tome”, piše Vizelj, “da su gotovo svi ruski klasici bili bilingvalni. Ne samo oni koji su znali ruski i engleski, nego i oni koji su znali ruski i francuski. Ne samo da su savršeno naučili francuski kao što je Gogolj naučio talijanski, nego su odrastali služeći se njime od najmanjih nogu”.

Vizelj je, po prirodi posla, zaokupljen jezikom (otkriva nam neke manje poznate činjenice noviteta što ih je u ruski unio Puškin) – donosi promišljanja o razlici utjecaja engleskog, odnosno francuskog jezika i književnosti na rusku literaturu, te ulazi u razloge zbog kojih je Puškin nekome i neka pisma pisao na ruskom, a nekome i neka na francuskom jeziku.

Mislima u budućnosti

Putešestvija je to kroz puškinovsku karantenu – ujedno podsjećanje i na ovu našu recentnu – ali i kroz dijelove ruske povijesti te sadašnjosti. Uzbudljiva je iz više razloga, ali ponajprije zbog samog “glavnog lika” čiji je način mišljenja, piše Vizelj, kao i sama brzina njegovih misli, uvelike nadmašivala percepciju suvremenika.

“Mislima je u budućnosti”, kaže autor, i tako savršeno pravda Puškinovu aktualnost mameći nas da uronimo u njegov svijet; u njegovu intimu, potrebitost za emocionalnom bliskošću; u njegov suhu (auto)ironiju i izvanredan literarni talent.

Saznajemo da se Puškin oglušio o zahtjev vlasti da se, kao pripadnik aristokracije, uhvati javnih dužnosti, a jednom je pokušao i prekršiti zabranu kretanja da bi došao do Moskve i vidio zaručnicu, no odustao je kada je čuo da je ona evakuirana iz grada.

‘Svi me zovu strikom’

Zaručnici u jednom trenutku piše: “Javljeno mi je da je pet zona odavde do Moskve stavljeno pod karantenu, a u svakoj od njih morat ću provesti po 14 dana. Saberi to sve i zamisli kako sam raspoložen!” Unatoč lošem raspoloženju, pjesnik je to razdoblje iskoristio za – pisanje. “Pitaš me kako živim i jesam li se proljepšao?”, piše Puškin Nataliji Gončarovoj.

“Kao prvo, pustio sam bradu; brkovi i brada – junačina prava; izađem na ulicu, svi me zovu strikom. Kao drugo, budim se u sedam, pijem kavu i ležim do tri sata. Nedavno me krenulo pisanje i već sam napisao gomilu. U tri sata jašem, u pet u kadu i potom ručam krumpir i heljdinu kašu. Do devet sati – čitam. To ti je moj dan, i uvijek isto”, pisao je Puškin.

Ozbiljna analiza

Zanimljivo je i da je mještanima sela te jeseni održao propovijed o koleri: “Kolera vam je poslana, braćo, zato što ne plaćate danak, pijančite. Ako tako nastavite, bičevat će vas. Amen!”, dio je propovijedi koji stoji kao dokaz njegova nemirnog duha, ali i smisla za humor.

Vizelj od pisama gradi kostur za tijelo jedne ozbiljne znanstvene i književne analize koju obogaćuje zanimljivim natruhama iz historiografije. Knjiga je to koja se može čitati poput niza novinskih feljtona – a to i ne čudi, s obzirom na to da je nastala od članaka napisanih za internetski portal.

Utječe li nekako na vaše stvaralaštvo prisilna samoizolacija?, pita se retorički autor ove važne puškinovske studije. Ako u obzir uzmemo boldinsku jesen, ili, primjerice, Boccacciov “Dekameron”, a možda i narativne romane što ih je Shakespeare napisao za haračenja kuge u Londonu u 16. stoljeću, onda je odgovor zasigurno – da.