Pretvorio je Dumasove mušketire u lutke. Darijan Mihajlović za Telegram: 'Ni ljudima ni likovima nije dobro ako se ne mijenjaju'

MIHAJLOVIĆ: Da, taj Bergmanov savjet redateljima iz njegove biografije – da se ne treba čvrsto vezivati za teatarske kuće – nisam poslušao, jer se vraćam Zagrebačkom kazalištu lutaka i njegovom predivnom ansamblu. Moram reći da sam u karijeri radio sate i sate programa za djecu, radio s lutkama i bez njih, ali mi je ZKL ono mjesto gdje mi je sve lako. Mislim da je naš posao najljepši kad se možeš i igrati, a meni se to sad u tom teatru svaki put desi.

TELEGRAM: Prije četiri godine radili ste spektakularne “Mušketire” u autorskoj adaptaciji Aleksandre Glovacki u produkciji novosadskog Pozorišta mladih. Kad ste poželjeli iskušati tu legendarnu priču u mediju lutkarskog teatra?

MIHAJLOVIĆ: Da, ta predstava još igra i pravljena je da prenese suštinu mušketirskog kreda, a to je da je svaka bitka vrijedna borbe ako u njoj sudjeluju i tvoji prijatelji. Dumasovi mušketiri u svojoj esenciji nose pojam empatije, baš zato što se ona od njih ne očekuje; oni su naime već umorni od tog posla koji se zove rat. Drugo, oni u potpunosti shvaćaju da to što im se govori kao razlog za rat, ili casus belli, predstavlja – laž.

Ratovi se uvijek vode zbog ljudske pohlepe. Lutke su našle svoj put do moje režije kada smo razmišljali o tome kako zapravo i nema lutkarskih predstava koje pričaju mušketirsku priču. Bio je to izazov jer se zaista nismo imali na što nasloniti, ali mislim da je adaptacija Ane Tonković izvrsna, ostavlja nam puno prostora.

TELEGRAM: Što će to lutke nadograditi, gdje će promijeniti perspektivu?

MIHAJLOVIĆ: “Tri mušketira” je zapravo priča o četvrtom mušketiru – D’Artagnanu. Priča o njegovom odrastanju i sazrijevanju u odraslu osobu. To je očiti bildungsroman ili coming of age koji se lako da prebaciti u svijet lutaka. Tu je jedan mali, nezreli, neodgojeni protagonist koji hita u zagrljaj velikoga grada, i polako svojim izborima postaje dobro ljudsko biće.

Ima u lutkama uvijek nešto potpuno nevino i naivno, što onda našeg D’Artagnana čini još čistijim i naivnijim. Lutke nepogrešivo opisuju nevinost i djeca će ovoga lutka gledati kao Pinokija, dječaka koji je krenuo u nepoznato i pronašao avanturu koja ga je promijenila: Pinokija iz lutka u dječaka, a D’Artagnana iz dječaka u mušketira.

TELEGRAM: Neminovno je da se vaša percepcija tog romana mijenjala od djetinjstva do zrelosti. Nego, zanima me, u kojem smjeru?

MIHAJLOVIĆ: U toj ranoj percepciji “Mušketira” nisam primijetio da su oni duboko razočarani u sistem, da se bore protiv mašine i da na kraju njihova žrtva državi postane uzrok temeljnog razočaranja, jer su oni ljudi bez obitelji. Taj motiv sukoba obaveze prema državi i obaveze prema osobnom čest je otkad u klasicizmu država u drami zamjenjuje božansko, te se uvijek na kraju pojavi rex ex machina i odredi svakome sudbinu.

Taj je moment nemoguće prepoznati u najranijem dobu, ali postane jasno da je mušketirski put, put spoznaje obaveza prema vlastitoj individualnosti i posebnosti. Ima tih mjesta u romanu koji se tiču bivšeg života trojice mušketira, tako da svatko može pronaći djelić sebe. Meni su kao malom bile, naravno, najzanimljivije borbe. Prije svega zato što su prije ovih akcijskih Marvelovih heroja mušketiri skakali po stolovima, pentrali se uz zidove… Kako vrijeme ide, sad više mislim o njima kao o divovima misli, a ne kao o ljudima od akcije.

TELEGRAM: Čast, pravda, poštenje, bitke za slabije… sve su to vrline koje zrače iz mušketira. Zvuče li one danas anakrono i poraženo? Hoće li ih djeca memorirati ili će ih zaboraviti kad izađu s predstave?

MIHAJLOVIĆ: Kad bismo sad morali naći najprikladniji idiom za njihov kredo u kome je ‘jedan za sve, a svi su za jednoga’, morali bismo reći da je to vrlina koja se tek s iskustvom nauči. Tim koji pobjeđuje je tim koji igra zbog samog tima, ne zbog pobjede. Mi se uvijek divimo velikim postignućima u znanosti i umjetnosti, ali i sam znam da kada se radi na nečemu velikom, sve to može samo tim. To djeca trebaju ponijeti sa sobom.

Moral nije alat za život, ali vjera u timski rad jest. Ako djeca izađu s predstave sa spoznajom da nisu sama, da imaju prijatelje i obitelj na koje se mogu osloniti i čija im je pomoć potrebna, moći će sigurno koračati kroz odrastanje, jer saznanje da nikad nisi sam i da se možeš osloniti na drugo ljudsko biće temelj je humanosti. Naš je zadatak samo jedan – da pronađemo humanost i da onda sve bude temeljeno na njoj.

TELEGRAM: S obzirom na alarmantno snižene granice na kojima se djeca sreću s nasiljem i izostankom društvene empatije, da li je još više porasla društvena odgovornost teatara za tu osjetljivu publiku?

MIHAJLOVIĆ: Mislim da je djeci najvažnije ispričati dobru priču, a da na nasilje zaborave. Ima u ljudskoj psihi upravo ono što Viktor Frankl u svojoj knjizi “U potrazi za smislom” opisuje kroz slučaj geta, u kojem njegovi zatočenici, dan prije nego što će ih odvesti u najstrašnije mjesto na svijetu, provale u – biblioteku! Nasilje je sveprisutno, i može se pobijediti samo divnom pričom.

TELEGRAM: U Njemačkoj ste radili predstavu po Grimmovim bajkama za odrasle. Mračne slojeve bajke ne bismo smjeli skrivati pred djecom?

MIHAJLOVIĆ: Da, radio sam u kazalištu Märchenhütte u Berlinu bajke koje su bile za odrasle. Mislim da te mračne slojeve nismo prikazivali djeci. Oni jednostavno imaju odraslu publiku koja gleda bajke, a radili smo i verzije za djecu. Činjenica je da postoji ogromna publika za bajke za odrasle. Te mračne slojeve psihe ljudi pokušavaju izraziti kroz povijest.

Nekad su bajke i služile da bi govorile i ostale kao zapis o velikoj gladi, o pandemijama, o ratovima, o izgnanstvu i svim onim teškim trenutcima u kojima su se ljudi mogli naći. Kao i na vaše prethodno pitanje o nasilju, reći ću da je ljudski rod svoje najljepše priče ispričao onda kada je nasilje i nesreću pretvarao u bajke. Da se zaboravi i da se ne zaboravi.

TELEGRAM: Volite se baviti žanrovima u teatru? Vaša predstava po slavnom romanu Agathe Christie “Ubojstvo u Orient expressu” u Beogradu obara sve rekorde.

MIHAJLOVIĆ: Da, predstava igra već dvije godine na kartu više. Gostovala je po cijeloj regiji, sad ide u Beč na gostovanje… Jako bih volio da posjeti i Zagreb, zbog maestralne uloge Andrije Miloševića kao Herculea Poirota, ali i cijelog ansambla Pozorišta Boško Buha. Agatha Christie je klasik koji smješta priču u vlak koji predstavlja Europu.

Ona govori o jednom europskom duhu, o europskoj zajedničkoj duši. Onda sve to smjesti na Balkan i eto razloga da se bavimo ne samo time tko je ubojica, već i time kako možemo graditi nešto zajedno. O tome je Agathin roman, a sve je sažeto u posljednjem Poirotovom monologu u kojem kaže da ćemo Europu morati uvijek graditi, makar i iz pepela.

TELEGRAM: Kazalište, dakle, još uvijek nije izgubilo svoje adute?

MIHAJLOVIĆ: Kazalište nikada neće izgubiti svoje adute, jer iako film gubi od digitalnih streaming platformi, ljudska je potreba da prisustvuje svojevrsnoj agori, koja od one originalne na Akropoli služi tome da čujemo živu riječ živoga čovjeka, da čujemo jedni druge. Kazalište je mjesto vrhunskog poštovanja drugoga i zato će uvijek postojati kao način da sebe unaprijedimo i usavršimo. Kazalište je ritual od kojeg se neće odustati, jer ritual nema zamjenu. Još uvijek bismo svi najviše voljeli oko vatre slušati nečiju priču, i to nam do danas predstavlja ono atavistično, što je u nama čim se rodimo. Kako Aristotel kaže – priče su oprema za život.

TELEGRAM: “Umjetnost nikad ne pada na suštini, nekad pada na formi, ali politika svaki put pada na suštini”, rekli ste u nedavnom intervjuu za NIN. Zašto je ipak nekim umjetnicima tako drag đavolji pakt s političarima?

MIHAJLOVIĆ: Nije politika odvojena od kazališta i od života, kao što ni kazalište to nije. Kad politika pomisli da je umjetnost dobro propagandno sredstvo, onda je na umjetnosti da odgovori. Nažalost, način da nešto kao umjetnik uopće kažete, često ovisi o volji politike. Zato sam i rekao da umjetnost ne pada na suštini, jer umjetnost teatra već četiri tisuće godina govori o ljudskom biću kao o dinamizmu.

Mi se mijenjamo; mislimo jedno, pa mislimo drugo, želimo mijenjati i mijenjati se, a onda nam politika kaže da je promjena loša jer nam je sada baš dobro. Nije nam dobro ako se ne mijenjamo. Ni jednom ljudskom biću nije dobro, kao ni dramskom liku, ako ne prolazi kroz promjenu. Zato se rijetko slože umjetnost i politika.