Ložili smo roštilj, betonirali se lagano pivom i rakijom a ladimirevački atari tonuli su u suton. Karašica je lijeno tekla, ne obazirući se na svijet. Pun nekakvih zgužvanih papirića ispisanih rukom, Saša Anočić mi je užareno objašnjavao kako vidi moj Badnjak u garaži, priču o slamovskoj čamotinji i predatorima.
Bilo je ljeto 1999. a njegova mantra o montipajtonovskoj pljusci koju želi razvaliti diktatorima pohlepe, zaista je djelovala omamljujuće. I ulijevala mi nadu da ćemo u jesen, s male garažerske scene osječkog Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, uspjeti u naumu – da iz dječje perspektive progovorimo o nekim posve odraslim mukama. “Znaš, sve je u djetinjstvu zapisano, sve smiješno i sve tužno…“, rekao mi je Sale te noći, u ono nedoba kad padaju ograde. Iskreno opisujući što ga nadahnjuje, kako u glumačkoj ekspresiji, tako i u prvim koracima redateljstvovanja.
Anočićeva vječna vodilja
U novembru te godine divni drčni glumci u Saletovoj su neorealističkoj viziji izgovarali i neke ozbiljne riječi o gladi, odbačenosti i bezdušju, a sve naoko šeretski i dječje gegovski… Kad je vidjela predstavu, legendarna redateljica i pedagoginja Kosovka Kužat Spaić izjavila je da je to najpolitičnija predstava u Hrvatskoj koja staje u obranu potlačenih. Crpiti cijeli svoj životni i artistički svjetonazor i pogon iz rezervoara djetinjstva, stripova i vesterna, to je bila Anočićeva vječna vodilja. Pogon koji nije stajao, sve do ovog posljednjeg jutra u kojem nas je smlavila istina da se zaustavio.
Zabrinutost za sudbine luzera, otpadnika i marginalaca, druga je pritoka kojom je kolala Anočićeva bluzerska rijeka. Sva njegova ostavština okuplja ljude s ruba, nemoćnike i iznevjerene. Njima se, tim desperadosima i gubitašima krajputašima, Anočić bavio inatom posvećenja, nježan i tvrdoglav. Vječno oborenih očiju, zagledanih u raspršene zabilješke koje je uporno slagao na rubove scena kojima je tragao. „Evo, sad sam se naježio“, izgovarao je tihim glasom, nekad i nad najbeznačajnijom sitnicom u tekstu ili glumačkoj gesti, koja bi nama nestrpljivim smrtnicima promakla a njemu otvarala nove i nove vizije. Treća rječica njegove delte oplakuje obale Smrti. Smrću se bavio u cijelom svom magično jednostavnom opusu, promatrajući je gardom djeteta koji joj mrsi kockice gdje god stigne.
Istinski autsajder, nesiguran i ranjiv
U najsnažnijoj trilogiji koju je proizveo („Alaska Jack“ u HNK Osijek, „Smisao života gospodina Lojtrice“, KNAP i „Kauboji“ Teatar EXIT) upravo je najuzbudljivije varirao to sveto trojstvo svoje (ne)željene misije. Unatoč gomilama nagrada i blistavoj karijeri, Sale je ostao istinski autsajder, nesiguran i ranjiv, kao i oni o kojima je pričao priče. On je valjda bio posljednji čovjek na svijetu koji tekstove žvrlja rukom, po hartijama koje gubi i pronalazi na neočekivanim mjestima. Tehnologije i platforme su hujale mimo njega, jer on se bavio minijaturnim epovima ljudskog smisla. Bio je jedan od posljednjih redatelja vesterna u našoj dimenziji.
U paklenim uvjetima zaprškom zagušenog Studentskog centra u Osijeku, odvažio se u srpnju 1998. režirati Godinu dobre berbe. Bila je to Saletova prva profesionalna režija, a moja druga drama u životu. Usrani obojica kao grlice. Publika nas je obožavala dok im se šminka topila od suza i tropske vrućine. Filozof teatra, pokojni Dalibor Foretić, prorekao mu je tada da će postati veliki redatelj, ali da mora završiti predstavu, da Berba jednostavno ima nekoliko krajeva… Da, i to je bila tvrdokorna stavka Anočićeva rukopisa: ni jedna njegova predstava nema the end, nego traje i dan-danas.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na ranču u Ladimirevcima
Saleta sam posljednji put vidio onog varljivog ljeta 2018. dok su Vatreni zabijali golove na Mundijalu u Rusiji, Potemkinova sela nicala po Hrvatskoj, a navijački pokliči gušili ambijentalni teatar. Kao autor adaptacije proze Branka Kostelnika Osječki long, long play radio sam s Anočićem. Svađali smo se na pasja kola. Ja sam reducirao tekst, on je nemilice ubacivao…
Znao me je zvati iza ponoći da naruči scenu koja mu još treba, a onda bi u svom vječnom laboratoriju tražio još i još. Jer, tada se Huck Finn vratio kući, u grad rođenja i dječarenja. I nije, naravno, htio završiti priču. Ranč u Ladimirevcima i dalje ga čeka. Vjerujem da tamo već šutljivo peca, ribar duša i mali od korala. Adios, lutalico. Ostavio si nam puno dobrih berbi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pogled u svijet genijalnog Saše Anočića; ostao je istinski autsajder, ranjiv kao i oni o kojima je pričao priče
Telegramov kolumnist o velikom glumcu i redatelju koji nas je noćas napustio
Crpiti cijeli svoj životni i artistički svjetonazor i pogon iz rezervoara djetinjstva, stripova i vesterna, to je bila njegova vječna vodilja. Pogon koji nije stajao, sve do ovog posljednjeg jutra u kojem nas je smlavila istina da se zaustavio.
Ložili smo roštilj, betonirali se lagano pivom i rakijom a ladimirevački atari tonuli su u suton. Karašica je lijeno tekla, ne obazirući se na svijet. Pun nekakvih zgužvanih papirića ispisanih rukom, Saša Anočić mi je užareno objašnjavao kako vidi moj Badnjak u garaži, priču o slamovskoj čamotinji i predatorima.
Bilo je ljeto 1999. a njegova mantra o montipajtonovskoj pljusci koju želi razvaliti diktatorima pohlepe, zaista je djelovala omamljujuće. I ulijevala mi nadu da ćemo u jesen, s male garažerske scene osječkog Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, uspjeti u naumu – da iz dječje perspektive progovorimo o nekim posve odraslim mukama. “Znaš, sve je u djetinjstvu zapisano, sve smiješno i sve tužno…“, rekao mi je Sale te noći, u ono nedoba kad padaju ograde. Iskreno opisujući što ga nadahnjuje, kako u glumačkoj ekspresiji, tako i u prvim koracima redateljstvovanja.
Anočićeva vječna vodilja
U novembru te godine divni drčni glumci u Saletovoj su neorealističkoj viziji izgovarali i neke ozbiljne riječi o gladi, odbačenosti i bezdušju, a sve naoko šeretski i dječje gegovski… Kad je vidjela predstavu, legendarna redateljica i pedagoginja Kosovka Kužat Spaić izjavila je da je to najpolitičnija predstava u Hrvatskoj koja staje u obranu potlačenih. Crpiti cijeli svoj životni i artistički svjetonazor i pogon iz rezervoara djetinjstva, stripova i vesterna, to je bila Anočićeva vječna vodilja. Pogon koji nije stajao, sve do ovog posljednjeg jutra u kojem nas je smlavila istina da se zaustavio.
Zabrinutost za sudbine luzera, otpadnika i marginalaca, druga je pritoka kojom je kolala Anočićeva bluzerska rijeka. Sva njegova ostavština okuplja ljude s ruba, nemoćnike i iznevjerene. Njima se, tim desperadosima i gubitašima krajputašima, Anočić bavio inatom posvećenja, nježan i tvrdoglav. Vječno oborenih očiju, zagledanih u raspršene zabilješke koje je uporno slagao na rubove scena kojima je tragao. „Evo, sad sam se naježio“, izgovarao je tihim glasom, nekad i nad najbeznačajnijom sitnicom u tekstu ili glumačkoj gesti, koja bi nama nestrpljivim smrtnicima promakla a njemu otvarala nove i nove vizije. Treća rječica njegove delte oplakuje obale Smrti. Smrću se bavio u cijelom svom magično jednostavnom opusu, promatrajući je gardom djeteta koji joj mrsi kockice gdje god stigne.
Istinski autsajder, nesiguran i ranjiv
U najsnažnijoj trilogiji koju je proizveo („Alaska Jack“ u HNK Osijek, „Smisao života gospodina Lojtrice“, KNAP i „Kauboji“ Teatar EXIT) upravo je najuzbudljivije varirao to sveto trojstvo svoje (ne)željene misije. Unatoč gomilama nagrada i blistavoj karijeri, Sale je ostao istinski autsajder, nesiguran i ranjiv, kao i oni o kojima je pričao priče. On je valjda bio posljednji čovjek na svijetu koji tekstove žvrlja rukom, po hartijama koje gubi i pronalazi na neočekivanim mjestima. Tehnologije i platforme su hujale mimo njega, jer on se bavio minijaturnim epovima ljudskog smisla. Bio je jedan od posljednjih redatelja vesterna u našoj dimenziji.
U paklenim uvjetima zaprškom zagušenog Studentskog centra u Osijeku, odvažio se u srpnju 1998. režirati Godinu dobre berbe. Bila je to Saletova prva profesionalna režija, a moja druga drama u životu. Usrani obojica kao grlice. Publika nas je obožavala dok im se šminka topila od suza i tropske vrućine. Filozof teatra, pokojni Dalibor Foretić, prorekao mu je tada da će postati veliki redatelj, ali da mora završiti predstavu, da Berba jednostavno ima nekoliko krajeva… Da, i to je bila tvrdokorna stavka Anočićeva rukopisa: ni jedna njegova predstava nema the end, nego traje i dan-danas.
Na ranču u Ladimirevcima
Saleta sam posljednji put vidio onog varljivog ljeta 2018. dok su Vatreni zabijali golove na Mundijalu u Rusiji, Potemkinova sela nicala po Hrvatskoj, a navijački pokliči gušili ambijentalni teatar. Kao autor adaptacije proze Branka Kostelnika Osječki long, long play radio sam s Anočićem. Svađali smo se na pasja kola. Ja sam reducirao tekst, on je nemilice ubacivao…
Znao me je zvati iza ponoći da naruči scenu koja mu još treba, a onda bi u svom vječnom laboratoriju tražio još i još. Jer, tada se Huck Finn vratio kući, u grad rođenja i dječarenja. I nije, naravno, htio završiti priču. Ranč u Ladimirevcima i dalje ga čeka. Vjerujem da tamo već šutljivo peca, ribar duša i mali od korala. Adios, lutalico. Ostavio si nam puno dobrih berbi.