Nevio Marasović u novom je filmu okupio glumačku postavu kakva se ne pamti: 'To je priča o životu na sjetan, emotivan način'

U filmu je svoju posljednju ulogu odigrao veliki slovenski glumac Radko Polič, koji predvodi impresivnu glumačku postavu kakva se ne pamti na hrvatskom filmu. Novi Marasovićev film u cijelosti je sniman u restoranu Pri Zvoncu, instituciji zagrebačke restoranske scene, a prati životnu priču starijeg gospodina (Radko Polič) dok sjedi u restoranu i sluša rasprave ljudi za susjednim stolovima. Restoran predstavlja čekaonicu za drugi svijet, a gosti njega i njegovu užu obitelj tijekom bitnih životnih trenutaka koji su ga formirali u čovjeka kakav je na kraju života.

Starac je prisiljen te događaje gledati objektivno, sa strane, kao svojevrsni sudac i porota tragičnog života punog žaljenja, gorčine i krivih odluka. Film od 4. travnja stiže u kina diljem zemlje. Uoči zagrebačke premijere u kinu Kinoteci, 28. ožujka, s Marasovićem, između ostalog, razgovaramo i o novom projektu koji snima, njegovoj filmaškoj prošlosti, te odnosu s glumcem Jankom Popovićem Volarićem, koji je odigrao velike role u više njegovih filmova.

TELEGRAM: Scenarij za film “Pamtim samo sretne dane” opet ste pisali s Gjermundom Gisvoldom, s kojim ste radili i na “Goranu”. Kako je došlo do vaše nove suradnje?

MARASOVIĆ: Prije nekih pet godina, sjedio sam s producenticom filma Ninom Petrović u restoranu Pri Zvoncu i, u nekom pripitom stanju, došao na ideju o filmu koji prati razne ljude za raznim stolovima u restoranu. Kao neka hrpa mini-priča u stilu Jarmuscheva “Coffee and cigarettes”. S tom sam se idejom javio Gjermundu u Norvešku, koji je u jednako opijenom stanju rekao da mu to zvuči zanimljivo, ali da će mi se javiti kroz koji dan. Za par dana se javio i rekao da je koncept dobar, ali da glavni lik mora biti starac koji promatra sve te ljude za raznim stolovima. Kad sam ga upitao čemu taj starac, samo je rekao da je starac mrtav i da svi ljudi u restoranu, zapravo, predstavljaju njega u raznim fazama života, koje on sad promatra u toj “čekaonici” za drugi svijet. Tada sam znao da imamo film.

TELEGRAM: Na filmu ste okupili impresivan cast glumaca svih generacija, kako vam je to pošlo za rukom?

MARASOVIĆ: Imao sam stvarno iznimnu čast da na ovom filmu radim s nekim od najboljih hrvatskih glumaca. Zlatko Burić, Toma Medvešek, Leona Paraminski, Janko Popović Volarić, Ivana Starčević, Goran Bogdan, Tara Thaller, Nina Violić, Alma Prica, Franjo Kuhar, Leon Lučev, Goran Grgić, Jelena Miholjević, Doris Šarić Kukuljica, Živko Anočić… Dodatno sam imao sreće zbog činjenice da se film snimao samo nedjeljama, kad je većina mogla ugurati snimanje u svoj raspored, a budući da je većina njih imala jedan do dva dana snimanja, uvijek smo mogli pronaći neku “slobodnu nedjelju” i prilagoditi se.

TELEGRAM: Zašto ste snimali samo nedjeljama? Neobičan tempo za filmsku ekipu.

MARASOVIĆ: To je bio jedini dan u tjednu kada restoran Pri Zvoncu, u kojem je cijeli film sniman, ne radi.

TELEGRAM: Taj je restoran institucija zagrebačke restoranske scene. Hoćete li ikada moći opet tamo pojesti, a da niste napeti kao da upravo morate snimati?

MARASOVIĆ: Nekidan sam jeo tamo, tako da mislim da tu neće biti nekih problema! Vlasnici Dorotea i Draško Kožarić su divni ljudi i dragi prijatelji koji – zajedno sa svojim konobarima – čine da se svaki gost tamo osjeća kao doma. A kad probaš hranu… mislim da bih uživao i da me netko pritom tuče šibom po leđima!

TELEGRAM: Sjećam se da ste taj film započeli snimati još 2019. godine. Kako se nosite s tako dugim procesom koji obično dolazi s filmom? Čini mi se da su umjetnici često nestrpljivi, žele izbaciti nešto, pokazati, pa da mogu krenuti raditi nešto novo. Kako se nosite s paralelnim procesima, u situacijama kada snimate idući projekt, dok prethodni još nije završen?

MARASOVIĆ: Pa, iskreno, nije mi to bilo lako. Glavni i jedini razlog kašnjenja ovog filma bila je korona. Točno smo ušli snimanjem i postprodukcijom u lockdown, a onda su i festivali stali sljedeće dvije godine. Dok smo se ponovno pokrenuli i sve završili, film je, eto, izašao 2023. godine. S obzirom na to da trenutno završavam novi film, nije mi ni neka fora da ispada da imam film za filmom i da mi svi govore da snimam kao manijak kad je u stvarnosti prošlo šest godina od mog posljednjeg filma.

TELEGRAM: Kad već spominjete novi film, iduće što biste nam trebali predstaviti je “Šlager” s Jankom Popovićem Volarićem i Lanom Barić u glavnim ulogama. U kojoj je to fazi i što nam još možete reći o filmu? Gdje se tu krećete žanrovski?

MARASOVIĆ: “Šlager” je film koji smo tijekom korone producirali i snimili Janko Popović Volarić, Ira Cecić i ja. Od kad smo Janko i ja snimili “Vis-A-Vis”, pokušavamo opet snimiti takav film. Sad nam se ta želja ostvarila, jer se radi o njegovom stilskom i duhovnom nastavku, samo što je ovaj put riječ o ljubavnoj priči. U filmu je samo dvoje glumaca; fenomenalna Lana Barić i Janko Popović Volarić, koji tumače bivše ljubavnike koji se nakon puno godina nalaze u hotelu Toplice na Bledu, kako bi zajedno napisali scenarij o svojoj propaloj vezi.

TELEGRAM: Ako sam dobro shvatio, riječ je o niskobudžetnom uratku. Koji su najveći izazovi snimanja s manje novca?

MARASOVIĆ: “Šlager” nije niskobudžetni uradak, nego je zbog prirode priče u onom doslovnom smislu excel tablice jeftiniji nego klasični filmovi s dvadesetak glumaca i stotinu statista. Upravo zato nije ni bilo nekih produkcijskih izazova na snimanju, baš naprotiv: imali smo rijetku i gotovo neviđenu priliku baviti se do krajnjih detalja likovima, glumačkom interpretacijom i onim najfinijim emocijama za koje obično nema vremena i novca u rasporedu snimanja.

TELEGRAM: Taj film ste pitchali u programu “Film u nastanku” tijekom 69. Pule, u sklopu Industrijskog programa, pred raznim filmskim profesionalcima; prodajnim agentima, konzultantima i delegatima filmskih festivala. Što treba imati dobar filmski pitch, kako osvojiti interes producenata?

MARASOVIĆ: Pa ja se, zapravo, nikad u životu nisam pripremao za pitch, ni sekunde. Uvijek donesem samo jednu stvar: strast, iskrenu emociju i dozu zajebancije koje pokušavam prenijeti opušteno, kao da sam s tim ljudima na cugi. Do sad je funkcioniralo pa tu formulu nisam mijenjao, ali opet, svatko je drugačiji i svatko ima svoj pristup. Većina ljudi razvali pitch za koji su se tjednima pripremali i naučili ga kao nastup. Ja to ne znam i nije u mom stilu, pa uvijek dolazim s tim svojim “pankerskim” pristupom.

TELEGRAM: Dotakli smo se ranije snimanja filmova s malo novca. Vi već imate takvo iskustvo; prvo mi pada na pamet vaš dugometražni prvijenac “The Show Must Go On”, koji je ujedno bio i vaš završni rad na Akademiji. Kako se danas prisjećate rada na tom filmu? Vjerujem da je tu bilo dosta “klepanja”.

MARASOVIĆ: Naravno da je bilo “klepanja”, mislim da je svaki korak u tom filmu bio “klepanje”. Ipak je snimljen prije 16 godina, u nekom potpuno drugom vremenu, kad je sve bilo tehnički sto puta teže nego danas. “SMGO” je zapravo bio prvi hrvatski film snimljen digitalnom tehnikom, a i dalje je hrvatski film s najviše vizualnih efekata. Moram priznati da ga nisam gledao od tada, ali s odmakom mi nije jasno kako je hrpa klinaca u ranim dvadesetima snimila znanstveno fantastični film koji je otvarao Pulu i osvojio nekoliko Arena. Kako smo to uspjeli? Evo, ne znam.

TELEGRAM: Kad smo već kod budžeta i “klepanja”, jeste li ikada snimali s upravo onoliko novca koliko vam je trebalo da ostvarite sve ono što ste zamislili, ili je uvijek neka borba?

MARASOVIĆ: Haha, mislim da ne postoji niti jedan redatelj na svijetu koji će reći da je imao za film točno onoliko novca koliko je trebao!

TELEGRAM: U filmu “Pamtim samo sretne dane” svoju posljednju ulogu odigrao je veliki slovenski glumac Radko Polič. Kako je bilo raditi s njim?

MARASOVIĆ: S Radkom je bilo uistinu čudesno raditi. Odisao je iskustvom, mudrošću, ponosom i žaljenjem, upravo kao što je to slučaj i kod glavnog lika kojega tumači. Bila mi je velika čast raditi s takvom glumačkom legendom, jer Radko je bio prvi i zadnji izbor za naslovnu ulogu. Kad smo ga kontaktirali, rekao je da dođemo do njega u Ljubljanu i impresioniramo ga, pa će onda možda pristati – ako mu se baš jako svidi scenarij. To su bile te poznate Racove fore.

Producentica Nina Petrović, glumac Stjepan Perić, koji mu u filmu tumači sina, i ja potom smo sjeli u auto i otišli do njega u Ljubljanu. Dan nakon što je pročitao scenarij nazvao me i rekao da je oduševljen pričom i da pristaje. Mislim da je, zapravo, vidio i sebe u tom liku; kao što je to bio slučaj i s mnogo gledatelja koji su ga do sada vidjeli na tom filmu. Kad smo se prvi puta našli u Ljubljani oko filma, već je bio slabijega zdravlja, no sreća je bila da smo snimali samo nedjeljama pa je morao dolaziti iz Ljubljane samo jedan dan u tjednu.

TELEGRAM: Glumac je, nažalost, preminuo prije premijere u Puli, no znamo da ste mu uspjeli pokazati film prije nego je otišao. Što nam možete reći o tom susretu?

MARASOVIĆ: Nije, nažalost, vidio cijeli film jer je preminuo prije nego što je bio dovršen. Utjeha mi je da je vidio njegov zadnji dio, koji smo imali izmontiran na zadnjem danu snimanja, a Radko upravo u tom dijelu blista u punom sjaju. Vidio sam mu u očima i pogledu da je zadovoljan svojim nastupom i time kako film izgleda. Da nije vidio ništa od filma, žalio bih to do kraja života.

TELEGRAM: Zanimljiva je i simbolička bliskost stvarnog Poliča i njegovog lika, budući da u vašem filmu on igra “umornog starca koji sjedi u restoranu”, dok taj restoran, zapravo, “predstavlja čekaonicu za drugi svijet”…

MARASOVIĆ: Siguran sam da je Rac vidio sebe u glavnome liku, iako to nikad nije na taj način izgovorio. Ipak je tijekom cijelog snimanja pričao slične stvari kao i glavni lik filma… o svom životu, dobrim stvarima, lošim stvarima. Stvarima na koje se ponosi, stvarima zbog kojih žali. Ne znam je li to bila njegova metoda rada na ulozi ili iskrena emocija, ali svakako je bio svjestan da mu je to posljednji film, s obzirom na to da je već tada bio lošeg zdravlja.

Ali bitno je reći još jednu stvar vezanu uz “Pamtim”; uz brojne simbolike i reference na Arsena, život, križni put, Bacha i ostalo, glavna simbolika je što glavni lik Hrvoje, zapravo, predstavlja Hrvatsku i njen “život” od raspada Jugoslavije do danas. To je nešto što je do neki dan samo meni bilo fora, a sada je naglo postalo jako aktualno. Postoji čak scena političkog govora, koji je gotovo istovjetan govoru Zorana Milanovića od neki dan, iako je film sniman prije četiri godine, a napisao ga je Norvežanin! Mislim da je u nepolitičkom smislu ispalo zanimljivo da film izlazi nekoliko dana prije izbora, upravo kad su sve te stvari iz filma aktualne i u fokusu javnosti.

TELEGRAM: Učinilo mi se da ste na Pula Film Festivalu bili “zgurani” u INK, niste bili prikazani u Areni, a na koncu su vam izmakle sve nagrade, mada vas voli i kritika i publika.

MARASOVIĆ: Nismo bili “zgurani” u INK, nego je bila moja osobna želja da film igra baš tamo. Smatram da nije svaki film pogodan za Arenu, a stil i ton ovog filma fantastično se uklopio u kazališnu dvoranu. Ima tu i neke meni drage simbolike; Rac je bio kazališna legenda i lijepo mi je bilo da se njegov posljednji film prikazuje upravo u kazalištu. Što se tiče nagrada, jedino mi je žao da nisu Radku dali neku postumnu nagradu, jer mislim da ju je u kontekstu svega zaslužio.

TELEGRAM: Kad smo već kod Pule, Veliku Zlatnu arenu za najbolji film lani je po prvi puta u povijesti osvojio čisti dokumentarni film, “Veće od traume”, dok je Zlatnu Arenu za najbolju hrvatsku manjinsku koprodukciju također dobio dokumentarac, i to “Dosje Labudović: Nesvrstani”. Kako gledate na tu “dominaciju” dokumentaraca?

MARASOVIĆ: Iako se mnogi ne slažu s time, ja sam izričito protiv toga da dokumentarni i igrani filmovi konkuriraju za iste nagrade. To su dvije različite forme, za čiji nastanak vrijede potpuno druga pravila. Za igrani film trebaš glumce, kostime, scenografiju i niz drugih stvari, dok u dokumentarnom filmu portretiraš stvarne ljude i događaje. To ne znači da umanjujem vrijednost dokumentaraca, dapače, veliki sam ljubitelj dokumentarne forme. Samo smatram da je to isto kao da na slikarskom festivalu nagradu osvoji kip.

TELEGRAM: Spomenuo sam ranije kritiku, koja je dobro dočekala “Pamtim samo sretne dane”; uz “Vis-a-vis”, ocijenjen je kao najbolji film u vašoj karijeri. Osjećate li i sami tako?

MARASOVIĆ: Teško mi je biti objektivan oko mojih filmova i zadnji sam koji mogu iznositi mišljenje o njima, ali mogu reći da je “Pamtim” bio najteži redateljski zadatak i najveći rizik koji sam ikada napravio. S obzirom na to da se svidio i publici i kritici, izgleda da je rizik uspio.

TELEGRAM: Koliki je bio dramaturški i scenaristički izazov isplesti priču koja se čitava odvija u jednom restoranu?

MARASOVIĆ: Scenaristički je Gjermund to divno napisao i svi koji su čitali su se zaljubili u scenarij, ali ja zapravo nisam mogao sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da će to sve držati vodu kad se stavi na film i u jedan prostor restorana. Pogotovo jer nisam imao nikakav sličan predložak, s obzirom na to da je ova ideja relativno originalna, barem meni. Na sreću, ispalo je da scenarij funkcionira jednako i na filmu, barem mi tako ljudi govore.

TELEGRAM: Na predstavljanju filma u Puli rekli ste da ste njime htjeli “maknuti sve trendove” i snimiti “nešto iz srca”. Koji vas trendovi najviše smetaju na filmu danas? Što ste htjeli izbjeći?

MARASOVIĆ: Smeta me politikantstvo i propovijedanje modernih političko-socijalnih ideja u filmu, pogotovo američkom. Filmovi, naravno, mogu – a nekad i moraju – imati političku poruku, ali to se onda radi vješto i pametno. I svakako ne baš u svakom filmu. Današnji holivudski filmovi samo moraju zadovoljiti kriterije i kalupe interesnih skupina, fokus grupa, dioničara i trenutno modernih ideologija. Mene to ne zanima i takve fabricirane filmove ne mogu i ne želim gledati.

TELEGRAM: Film je naslovljen po pjesmi Gabi Novak, prema stihovima Arsena Dedića, a otvara se sjetnim Dedićevim klasikom “Sve što znaš o meni”. Što vam znači ta glazba, autori?

MARASOVIĆ: Naslov filma zapravo reflektira stanje glavnog lika – on pamti samo sretne dane. Sve dok više nije tako. Film je posveta i Arsenu Dediću, i na neki način smatram da bi se i on vidio u glavnom junaku. Čak se i žena glavnog lika zove Ines, po Arsenovoj pjesmi “Ne daj se Ines”. Glazba mi je općenito bitna; moji filmovi su možda i najpoznatiji po glazbi koju “izvlačim” za svaki od njih. Arsen je jako značajna figura za moj život i umjetnost – njegova mi glazba rezonira u svakom smislu. Gjermund, koji je Norvežanin, nije znao za Arsena, niti ga može razumjeti u potpunosti, ali u radu na filmu nakon scenarija, sva ta doza sjete, nostalgije, tuge i sreće u njegovim pjesmama, sve me to odvelo k Arsenu.

TELEGRAM: Janko Popović Volarić igrao je velike role u više vaših filmova. Zašto je baš on “vaš čovjek”?

MARASOVIĆ: Janko i ja smo najbolji prijatelji od kad smo zajedno snimili “Vis-A-Vis”. Naša daljnja suradnja uvijek je bila spontana, proizašla bi iz neke igre, zajebancije i trenutka. To je najljepše što jedno prijateljstvo može nositi – zabavu i druženje uz kreativan rad i umjetnost.

TELEGRAM: Iz vašeg rada jasno je da se želite okušati u raznim filmskim estetikama i žanrovima. Kako tumačite tu širinu kojom baratate? Od distopijskog SF-a s kojim ste započeli, preko metafilmskog uratka kao što je bio “Vis-a-vis”, zatim nekakve parafraze scandi-noira koju ste učinili s “Goranom”, pa sve do komedije “Comic Sans” i posljednje drame koju ste nam isporučili.

MARASOVIĆ: Filmove uvijek snimam po intuiciji i iz srca, bez previše razmišljanja. Ispalo je da me osjećaj odveo u razne žanrove jer se tako igram, učim i istražujem.

TELEGRAM: Kojim žanrom se još niste bavili, a htjeli biste se okušati u njemu?

MARASOVIĆ: Volio bih snimiti pravi horor. A bome i povijesni film, jer je povijest moja najveća strast. Ali, to će se teško dogoditi u našim skromnim uvjetima.

TELEGRAM: Uz kakve ste filmove stekli vlastiti ukus i filmski senzibilitet?

MARASOVIĆ: Kako sam odrastao, tako su mi se uzori mijenjali. Kad sam bio klinac, furao sam se na Roberta Rodrigueza koji je kao “klinac” snimao kul filmove bez budžeta i opreme. S obzirom na to da sam ja bio u istoj poziciji, on mi je bio apsolutni bog i moram priznati da sam naučio užasno puno o tome kako se snima film iz njegovih kratkih filmića o snimanju bez budžeta i opreme. Kasnije su mi glavni uzori postali Woody Allen, Alfonso Cuarón, Ruben Östlund, Thomas Vinterbeg i Alexander Payne.

TELEGRAM: Znamo da – kada ne snimate filmove – snimate reklame. Ima li i tu prostora za eksperiment, inovaciju?

MARASOVIĆ: Puno se stvari promijenilo od kad sam prije dvadesetak godina počeo raditi reklame. Tada su TV reklame i novinski oglasi bili jedino sredstvo kreativnog izražaja u marketingu, dok danas postoji cijeli niz novih medija, internet formata, digitalnih billboarda, virtualnog oglašavanja i slično. Reklamna industrija se raspršila po tim novim platformama koje prate mladi ljudi i onda ljudi dobiju dojam da su TV reklame “ukočenije”, dok su se zapravo pravila oglašavanja kroz godine promijenila.

TELEGRAM: Uskoro nas očekuje zagrebačka premijera filma, a onda i kino-distribucija. Kako biste pozvali ljude da dođu vidjeti film?

MARASOVIĆ: To je film koji govori o životu na jedan univerzalan, emotivan i sjetan način, u kojem se svatko može prepoznati. “Pamtim” je film koji će svakoga potaknuti da promisli o vlastitom životu i životu svojih roditelja, baka i djedova, pogotovo onih kojih više nema. Taj film je, naposljetku, i jedna misao o životu i smrti, u kojoj se radnja odvija između tih dviju krajnosti.