Kerempuh slavi 60. rođendan. Doajenka teatra u Ilici Elizabeta Kukić za Telegram: 'Znali smo igrati dvaput u istom danu. Bilo je krcato'
Prošlo je točno šezdeset godina otkako je Fadil Hadžić 25. ožujka 1964. otvorio vrata Satiričkog kabareta Jazavac, današnjeg Kerempuha
Za imati stalno punu dvoranu potrebne su sezone i sezone odličnih predstava. Za potjerati publiku dovoljno je četiri do pet loših predstava. Svom matičnom kazalištu želim jednostavno da - ostane kazalište. Tko se odluči za taj poziv, taj i ta bit će čuvari ovog kazališta.
Prošlo je točno šezdeset godina otkako je Fadil Hadžić u Medulićevoj ulici br. 2, u kavani Bled, otvorio vrata Satiričkog kabareta Jazavac, koji će trideset godina kasnije, 1994., promijeniti ime u ono po kojemu ga danas znamo – Satiričko kazalište Kerempuh. Tog 25. ožujka 1964. Jazavac je utemeljen, zapisao je Hadžić, kao slobodna teatarska grupa u kojoj su jedino glumci i jedan organizator, inspicijent, minimalno honorirani, dok su pisci tekstova, većina drugih suradnika i on sam bili – volonteri.
“Administracija nije postojala, a obradu prihoda i rashoda vršilo je ugostiteljsko poduzeće”. Bila su to vremena, po Hadžićevim riječima, kada su ugostitelji, iako su živjeli u režimu stroge ekonomske računice, pokazivali više dobre volje za satiru nego neki drugi gradski arbitri za kulturu. Tako su udareni temelji do danas jedinog kazališta u Hrvatskoj specijaliziranog za satiru.
U svoju današnju dvoranu s petsto sjedala preuređenog bivšeg kina Apolo, sagrađenog 1912., Jazavac se iz Medulićeve seli 1971., a već deset godina kasnije dobiva u Draškovićevoj ulici 80 svoju drugu scenu, Vidru. Gotovo istodobno, u predvorju dvorane u Ilici pokrenuta je i Noćna scena. Tu od 1976. organizira i svoj festival, “Dani satire Fadila Hadžića”, na kojem predstavlja najbolja komediografska i satirička djela iz hrvatske i inozemstva.
‘Kao da je bilo jučer’
Od tog ožujka 1964. pa do danas, Kerempuh je, unatoč mnogim turbulentnim trenucima, opstao kao jedino kazalište sa satiričkim predznakom u Hrvatskoj, a Hadžić je smatrao da je upravo ta specijaliziranost najveća prednost teatra koji se danas nalazi u prolazu imenovanom upravo po njemu, njegovu osnivaču.
Elizabeta Kukić, glumačka prvakinja Kerempuha, supruga njegova osnivača, i jedna od rijetkih preostalih svjedokinja njegovih najranijih godina trenutno tamo priprema svoju najnoviju ulogu, u predstavi “Pljuska” čija će premijera biti 7. travnja. “Kako se ne bih sjećala… kao da je bilo jučer”, opisuje Kukić svoj prvi dolazak u tadašnji Jazavac, u kojem je prvi put zaigrala na prijelazu iz 1979. u 1980. Bila je studentica akademije i u Jazavac je, kaže, došla zaraditi honorar.
“Međutim, ekipa je bila zgodna, posao zahtjevan i izazovan i, zanimljivo, ovdje sam se po prvi put susrela s velikim auditorijem, s punom dvoranom koja reagira i sve prati”. To ju je u tolikoj mjeri zaintrigiralo da je i dandanas upravo na takav način ovisna o publici. “Sretna sam što sam mogla provesti gotovo čitav glumački vijek pred punom dvoranom. To je velika stvar”.
Komedija je najgrublja forma
U doba njenog dolaska, Kerempuh je imao vrlo mali ansambl. “U to je vrijeme kod nas – a čini mi se da se to promijenilo – vladalo mišljenje da je komedija lakša forma, pa su je i glumci izbjegavali. Dapače, komedija je najteža i najgrublja forma jer, kad igrate dramski tekst – samo ako je tišina i ako nitko ne odmota bombon i ne telefonira – dobijete dojam da je sve prošlo OK. Naprotiv, kad igrate komediju, ako u prve tri minute ne dobijete reakciju, jasno vam je odmah da ste nešto fulali”, govori Kukić.
Ona za primjer uzima svog kolegu, legendarnog Mladena Crnobrnju Gumbeka. “On je vrlo, vrlo ozbiljno radio svoje uloge. Nije to bilo ‘samo tako’, a kada je izgledalo kao da je, onda je to bila prava stvar iza koje su, vjerujte, stajali i veliki posao i veliko znanje”. Mnogi od glumaca što su činili nukleus Kerempuhova, odnosno Jazavčeva repertoara, danas su nepravedno zaboravljeni. Ali to je, jednostavno, priroda kazališnog posla, kaže doajenka ovoga teatra.
“Prije sam na to gledala tragično, ali što duže živim, vidim da je to normalna stvar i da to vjerojatno rade sve generacije. A kad čovjek ostari – ako ima sreće ostarjeti – malo drugačije počinje gledati na stvari”, govori Kukić i počinje s nabrajanjem nekih od svojih kolegica i kolega: Frane Pejković, Sabrija Biser, Nevenka Stazić, Ivo Rogulja, Božena Czund, Zoran Ćirić, Ivan Lovriček…
‘Halo’ predstave
“Još jedna prednost naših brojnih produkcija”, dodaje glumica, “jest i ta što smo za svaku predstavu zvali po jednog gostujućeg glumca”. Tako su u Kerempuhovim produkcijama često igrali Pero Kvrgić, Semka Sokolović-Bertok, Vjera Žagar Nardelli, Boris Buzančić, Zlatko Crnković, Zdenka Heršak, Mustafa Nadarević, Špiro Guberina, Đuro Utješanović, Vlatko Dulić, Kiki Kapor, Ivica Vidović i Marija Kohn, koja je čak jedno vrijeme bila i članica ansambla.
Repertoar je tih godina bio raznovrstan, a to je izazovno za mladog glumca. “Ako se želiš baviti kazališnom glumom, ta je raznovrsnost fantastična jer se od samog starta možeš okušati u različitim formama”, objašnjava Kukić. Tako su se redovito petkom i subotom igrali cabareti u foajeu teatra, u kombinaciji s predstavama iz pera živućih autora i, naravno, klasika koji su se uvijek trudili čitati na drugačiji način.
Jedna od tih, kako to u Kerempuhu vole reći, “halo” predstava iz klasične riznice bila je i Gogoljeva “Ženidba”, odigrana puno puta i za koju su dobili mnoštvo nagrada te s njome gostovali u Moskvi, Peterburgu, Kijevu, Krakovu, Beču…
150 uloga na dvije scene
Kukić se iz odigranih 150 naslova koliko ih je skupila u svom portfelju, rado sjeća i “Gospode i drugova”, “Čaruge”, “Balkanskog špijuna”, “Roka i Cicibele”… Tu su i “Pišem ti pismo” i “Izlaz iz situacije” – dvije cabaretske predstave osmišljene za noćnu scenu u vrlo skromnim uvjetima.
“Sjećam se da su izazvale veliki interes pa smo rekli – hajmo ih probati odigrati u 23 sata na velikoj sceni. Zamislite, sve je bilo krcato”, prepričava glumica. “Radilo se jako puno, na granici nehumanog. Redovno smo imali jutarnje probe koje su – barem meni – puno zahtjevnije od repriznog igranja predstava. Predstave u 20 sati, petkom i subotom u 23 sata, u nedjelju u podne smo igrali predstave za Muzičku omladinu, a ponedjeljkom išli na gostovanja”.
1980-e su bile prekretnica
Tako se znalo dogoditi da je nekoliko puta imala više predstava u sezoni negoli dana u godini. Uz to je, paralelno s glavnom, funkcionirala i scena Vidra, u kojoj su znali odigrati predstavu u 20 sati, da bi ih vozač potom odvezao u Kerempuh, u kojem bi predstava počinjala u 23 sata. “Zezali smo se da radimo u kinu”, prisjeća se Kukić kroz smijeh.
Od 1985. nadalje ovo je kazalište, govori prvakinja, imalo lijepu uzlaznu putanju. “Ovdje su dolazili ozbiljni redatelji, glumci su bili zahtjevni sami prema sebi, dobro se radilo, vladala je poticajna atmosfera, a bilo nas je jako malo, što je, naravno, otežavajuća okolnost”.
Tako se znalo događati da glumci igraju uloge koje im nisu odgovarale ni po godinama, ni po senzibilitetu ali, kaže Kukić, netko je i to morao. “Tako smo učili zanat. Glumački posao prvenstveno jest to – zanat; sve izvedbene umjetnosti baziraju se na zanatu. Ako jako dobro poznaješ zanat, onda se dogodi da se iz njega izrodi i umjetnost”.
Borba oko imena
Kod Kerempuha je Kukić, govori, uvijek voljela i to što je, čak i tri godine unaprijed, znala repertoar koji će igrati pa između ostalog i zbog toga nikada nije napustila ovo kazalište. “Meni se radilo. Imala sam puno sreće – ne bih rekla da sam u tim godinama bila jako pametna – što sam došla ovdje, jer je Kerempuh bio savršeno mjesto za onoga koga je interesirala kazališna gluma i kazalište”.
Kada dođemo do devedesetih – nemirnog razdoblja Kerempuhove povijesti u kojem je i promijenio ime – Kukić odmahuje rukom. “Samo bih rekla ono što su već mnogi prije mene rekli: politici nije mjesto u kazalištu. Politika je ta koja bi trebala osigurati da ljudi dobro žive i da se mogu baviti umjetnošću, odnosno, svojim zanatom”.
Kukić za primjer uzima velike zemlje koje, govori, u najgorim danima povećavaju budžet za kulturu. “Država – a tada se država borila za opstanak – trebala je stati iza kulture, a ne ići protiv nje. Kultura je jedino po čemu smo prepoznatljivi a, nažalost, nisu nas zaobišli sitni, prljavi obračuni kojima u kazalištu nije mjesto”.
Glumci su čuvari kazališta
Teatar, napominje glumica iza koje je više od 45 godina karijere, nije estrada. “Kazalište ne treba transparentno govoriti stvari, niti ono predstavlja plakatiranje problema, i ljudi to prepoznaju. Znate, za imati stalno punu dvoranu potrebne su sezone i sezone odličnih predstava. Za potjerati publiku dovoljno je četiri do pet loših predstava”, upozorava.
Svom matičnom kazalištu, šezdesetogodišnjem Kerempuhu, Elizabeta Kukić želi jednostavno da – ostane kazalište. “Na mladim je generacijama da to gaje. Tko se odluči za taj poziv, taj i ta bit će čuvari ovog kazališta”.