Ima tako knjiga kojima se naprosto dogodi krivi tajming i onda ih, unatoč tome što je riječ o fascinantnim djelima malo tko i pročita, a oni rijetki koji su i načuli da je objavljena, posve zaborave na nju u doba kada konačno postane aktualna.
Jedna od takvih knjiga, koja umnogome olakšava razumijevanje ovoga što se događa u Ukrajini je davno zaboravljeni naslov Stipe Šuvara ‘Nacionalno pitanje u Sovjetskom savezu’, knjiga objavljena 1971. za kojom sam početkom dvijetisućitih kao student posegnuo na polici zagrebačke knjižnice Bogdana Ogrizovića. Kada sam je otvorio, shvatio sam da je ta, u tom času trideset godina stara knjiga, potpuno očuvana i bez ijednog pečata da je posuđivana. Valjalo bi istražiti koliko je tako iscrpnih studija uzaludno napisano i objavljeno u socijalističkom razdoblju.
Knjiga objavljena u posve pogrešno vrijeme
No, knjiga o kojoj ovdje želim pisati je ‘Crno more’, škotskog novinara, pisca, arheologa i počasnog profesora arheologije na londonskom sveučilištu, Neala Aschersona. Kada bih trebao predložiti tri najbolja naslova u kojima se idealno spajaju povijesno znanje, erudicija, spisateljski talent, putopis i osobno iskustvo, a bave se temama odnosa prošlosti i sadašnjosti, ideologije i demografije u krajevima koji čine kolijevku europske civilizacije, ali su danas prostori periferije, to bi bili ‘Mediteranski brevijar’ Predraga Matvejevića, ‘Dunav’ Claudia Magrisa te ‘Crno more’ Neala Aschersona. Tek s njegovom knjigom sklopila se trilogija o fascinantnim prostorima koji su presudno utjecali jedni na druge.
No dok su i Matvejević i Magris imali savršen tajming, objavivši svoje knjige u drugoj polovici osamdesetih, uoči pada Berlinskog zida i u Europi koja se ujedinjuje i ponovno otkriva Mediteran i Srednju Europu, Ascherson je ‘Crno more’ objavio 1995., u vrijeme iskrenog vjerovanja u koncept ‘kraja povijesti’ i nedostatka bilo kakvog interesa za europski istok koji je promatran tek kroz prizmu novog tržišta i vječne tranzicije.
Što je najgore od svega, i sami su istočni Europljani bili bez interesa za vlastitu prošlost, gledajući isključivo prema budućnosti. Ovo, naravno, ne znači da je ‘Crno more’ imalo posve lošu čitanost, jer nije. Ali ni blizu nije izazvalo toliko uzbuđenje među publikom i intelektualnim svijetom kao Matvejevićeva i Magrisova knjiga.
Kod nas je to temeljito nepročitano djelo
Situacija se nakon napada Rusije na Ukrajinu, još od aneksije Krima, a posebno danas, značajno promijenila i Ascherson kao poznavatelj ratom zahvaćenog prostora ima kolumnu u Guardianu, uz tekstove koje ispisuje u The New York Review of Books. No, kod nas je ‘Crno more’ temeljito nepročitana knjiga, bez obzira na to što je objavljena u dva izdanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad je knjiga izišla u sarajevskom Buybooku 2009. gotovo nitko se nije osvrnuo na nju. Hrvatsko je pak izdanje iz 2018. u Ljevaku dobilo nekakvu recepciju. Autor je imao par intervjua i gostovao je na Vrisku u Rijeci, što i dalje ne garantira da je knjiga zapravo pročitana. A trebala bi biti, ne samo zato što je fascinantna, nego i zbog toga što puno toga govori o prostoru koji danas proživljava rat.
Nudeći rečenice koje je lako zapamtiti
K tome, autor je otvara opisom neuspjelog vojnog puča protiv Gorbačova, čiji je početak dočekao pri arheološkim iskapanjima na Krimu, a njegov krah izravno u Moskvi. Štoviše, na povratku u hotel s iskapanja vidio je gužvu oko Gorbačovljevog ljetnikovca na Krimu. Vrijedi pročitati taj opis stranca koji je uvjeren da bi puč uspio i da bi ga ljudi prihvatili, da su pučisti izdržali samo još par dana i da ih nije uhvatila nervoza pred demonstrantima. Ascherson je zaključio da je građanski bunt hrabrih u Moskvi i Petrogradu spasio reformu, nudeći rečenice koje je lako zapamtiti.
Jednu od njih ispisuje opisujući atmosferu u autobusu mladih znanstvenika, kada Đenovljani pitaju ima li kakvih vijesti, a jedna od Ruskinja mu odgovori: “Nema novosti. Na radiju puštaju samo vražje Labuđe jezero”. Dakle ta izolacija od stvarnosti nije ništa novo za javnost u Rusiju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ono što je Ascherson tada vidio kao bitnu novost, a što je očito bila pogrešna procjena i danak vremenu nastanka knjige, može se iščitati iz sljedeće rečenice: “No na jedan važan način poraz Janajevog puča 1991. godine bio je definitivan. Seljaci, industrijski radnici, vojnici, svi su se bunili u prošlosti. Ali tada je prvi put u ruskoj povijesti na ulica izašla liberalna manjina srednjeg staleža, izgradila vlastite barikade i prkosila cijevima u ime slobode”.
Povijest jednog prostora koji se suočava s užasom
Puno je divnih i zanimljivih detalja u ovoj knjizi, poput sjećanja njegovog oca koji je bio jedan od mornara na britanskom brodu ‘Emperor of India’ koji je u ožujku 1920. ukrcao razbijenu Denjikinovu bijelu gardu i par stotina civila u posljednjem brodu koji je izvršio evakuaciju iz Novorosijska.
Priča je tu i o kozačkom vođi Krasnovu koji je evakuiran tim brodom, da bi zatim otišao u Pariz, postao poznati pisac i kasnije pristupio Hitleru da bi ratovanje na strani nacista mnogih od tada izbjeglih ljudi bilo okončano u zaleđu Trsta i s idejom da se predaju Britancima u Austriji, računajući na stari tretman i na to da će ostati na zapadu. Da bi ih Britanci u Austriji izručili Sovjetima, nakon čega su završili u gulazima ili pogubljeni. Zvuči poznato?
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Crnom moru, koje otvara poglavlje o Krimu, suočit ćemo se s pričama o Karaitima, odmetnutim krimskim Židovima, o Gotima i njihovoj višestoljetnoj državi u planinskim dijelovima Krima, o nacističkoj okupaciji i sovjetskoj odmazdi nad Tatarima, o Periklu, Herodotu i grčkim kolonijama te počecima izvoza ukrajinske pšenice na Mediteran i na zapad, o drevnoj Olbiji nasuprot Mikolaiva, o tragediji Grka koji su ostali u SSSR-u, o Hazarima i brojnim drugim narodima i državama, o poljskoj mitologiji i državnoj Staljinovoj historiografiji. Ukratko, o fascinantnoj povijesti jednog prostora koji se po tko zna koji put suočava s užasom, zbog čega ‘Crno more’ treba čitati ako već niste.
Kako zbilja razumjeti što se događa s Ukrajinom? Knjiga Crno more može biti doista korisna
Neal Ascherson je opisao fascinantnu povijest jednog prostora koji se po tko zna koji put suočava s užasom
Ima tako knjiga kojima se naprosto dogodi krivi tajming i onda ih, unatoč tome što je riječ o fascinantnim djelima malo tko i pročita, a oni rijetki koji su i načuli da je objavljena, posve zaborave na nju u doba kada konačno postane aktualna.
Jedna od takvih knjiga, koja umnogome olakšava razumijevanje ovoga što se događa u Ukrajini je davno zaboravljeni naslov Stipe Šuvara ‘Nacionalno pitanje u Sovjetskom savezu’, knjiga objavljena 1971. za kojom sam početkom dvijetisućitih kao student posegnuo na polici zagrebačke knjižnice Bogdana Ogrizovića. Kada sam je otvorio, shvatio sam da je ta, u tom času trideset godina stara knjiga, potpuno očuvana i bez ijednog pečata da je posuđivana. Valjalo bi istražiti koliko je tako iscrpnih studija uzaludno napisano i objavljeno u socijalističkom razdoblju.
Knjiga objavljena u posve pogrešno vrijeme
No, knjiga o kojoj ovdje želim pisati je ‘Crno more’, škotskog novinara, pisca, arheologa i počasnog profesora arheologije na londonskom sveučilištu, Neala Aschersona. Kada bih trebao predložiti tri najbolja naslova u kojima se idealno spajaju povijesno znanje, erudicija, spisateljski talent, putopis i osobno iskustvo, a bave se temama odnosa prošlosti i sadašnjosti, ideologije i demografije u krajevima koji čine kolijevku europske civilizacije, ali su danas prostori periferije, to bi bili ‘Mediteranski brevijar’ Predraga Matvejevića, ‘Dunav’ Claudia Magrisa te ‘Crno more’ Neala Aschersona. Tek s njegovom knjigom sklopila se trilogija o fascinantnim prostorima koji su presudno utjecali jedni na druge.
No dok su i Matvejević i Magris imali savršen tajming, objavivši svoje knjige u drugoj polovici osamdesetih, uoči pada Berlinskog zida i u Europi koja se ujedinjuje i ponovno otkriva Mediteran i Srednju Europu, Ascherson je ‘Crno more’ objavio 1995., u vrijeme iskrenog vjerovanja u koncept ‘kraja povijesti’ i nedostatka bilo kakvog interesa za europski istok koji je promatran tek kroz prizmu novog tržišta i vječne tranzicije.
Što je najgore od svega, i sami su istočni Europljani bili bez interesa za vlastitu prošlost, gledajući isključivo prema budućnosti. Ovo, naravno, ne znači da je ‘Crno more’ imalo posve lošu čitanost, jer nije. Ali ni blizu nije izazvalo toliko uzbuđenje među publikom i intelektualnim svijetom kao Matvejevićeva i Magrisova knjiga.
Kod nas je to temeljito nepročitano djelo
Situacija se nakon napada Rusije na Ukrajinu, još od aneksije Krima, a posebno danas, značajno promijenila i Ascherson kao poznavatelj ratom zahvaćenog prostora ima kolumnu u Guardianu, uz tekstove koje ispisuje u The New York Review of Books. No, kod nas je ‘Crno more’ temeljito nepročitana knjiga, bez obzira na to što je objavljena u dva izdanja.
Kad je knjiga izišla u sarajevskom Buybooku 2009. gotovo nitko se nije osvrnuo na nju. Hrvatsko je pak izdanje iz 2018. u Ljevaku dobilo nekakvu recepciju. Autor je imao par intervjua i gostovao je na Vrisku u Rijeci, što i dalje ne garantira da je knjiga zapravo pročitana. A trebala bi biti, ne samo zato što je fascinantna, nego i zbog toga što puno toga govori o prostoru koji danas proživljava rat.
Nudeći rečenice koje je lako zapamtiti
K tome, autor je otvara opisom neuspjelog vojnog puča protiv Gorbačova, čiji je početak dočekao pri arheološkim iskapanjima na Krimu, a njegov krah izravno u Moskvi. Štoviše, na povratku u hotel s iskapanja vidio je gužvu oko Gorbačovljevog ljetnikovca na Krimu. Vrijedi pročitati taj opis stranca koji je uvjeren da bi puč uspio i da bi ga ljudi prihvatili, da su pučisti izdržali samo još par dana i da ih nije uhvatila nervoza pred demonstrantima. Ascherson je zaključio da je građanski bunt hrabrih u Moskvi i Petrogradu spasio reformu, nudeći rečenice koje je lako zapamtiti.
Jednu od njih ispisuje opisujući atmosferu u autobusu mladih znanstvenika, kada Đenovljani pitaju ima li kakvih vijesti, a jedna od Ruskinja mu odgovori: “Nema novosti. Na radiju puštaju samo vražje Labuđe jezero”. Dakle ta izolacija od stvarnosti nije ništa novo za javnost u Rusiju.
Ono što je Ascherson tada vidio kao bitnu novost, a što je očito bila pogrešna procjena i danak vremenu nastanka knjige, može se iščitati iz sljedeće rečenice: “No na jedan važan način poraz Janajevog puča 1991. godine bio je definitivan. Seljaci, industrijski radnici, vojnici, svi su se bunili u prošlosti. Ali tada je prvi put u ruskoj povijesti na ulica izašla liberalna manjina srednjeg staleža, izgradila vlastite barikade i prkosila cijevima u ime slobode”.
Povijest jednog prostora koji se suočava s užasom
Puno je divnih i zanimljivih detalja u ovoj knjizi, poput sjećanja njegovog oca koji je bio jedan od mornara na britanskom brodu ‘Emperor of India’ koji je u ožujku 1920. ukrcao razbijenu Denjikinovu bijelu gardu i par stotina civila u posljednjem brodu koji je izvršio evakuaciju iz Novorosijska.
Priča je tu i o kozačkom vođi Krasnovu koji je evakuiran tim brodom, da bi zatim otišao u Pariz, postao poznati pisac i kasnije pristupio Hitleru da bi ratovanje na strani nacista mnogih od tada izbjeglih ljudi bilo okončano u zaleđu Trsta i s idejom da se predaju Britancima u Austriji, računajući na stari tretman i na to da će ostati na zapadu. Da bi ih Britanci u Austriji izručili Sovjetima, nakon čega su završili u gulazima ili pogubljeni. Zvuči poznato?
U Crnom moru, koje otvara poglavlje o Krimu, suočit ćemo se s pričama o Karaitima, odmetnutim krimskim Židovima, o Gotima i njihovoj višestoljetnoj državi u planinskim dijelovima Krima, o nacističkoj okupaciji i sovjetskoj odmazdi nad Tatarima, o Periklu, Herodotu i grčkim kolonijama te počecima izvoza ukrajinske pšenice na Mediteran i na zapad, o drevnoj Olbiji nasuprot Mikolaiva, o tragediji Grka koji su ostali u SSSR-u, o Hazarima i brojnim drugim narodima i državama, o poljskoj mitologiji i državnoj Staljinovoj historiografiji. Ukratko, o fascinantnoj povijesti jednog prostora koji se po tko zna koji put suočava s užasom, zbog čega ‘Crno more’ treba čitati ako već niste.