Četiri je puta nominirana za Nobela, ubila se nakon borbe s depresijom. Ovo je priča o 'hrvatskom Andersenu', Ivani Brlić-Mažuranić
Tvrdilo se da se 'ne uklapa' u središnju struju hrvatskog književnog modernizma, smještali su je u simboličku 'provinciju'
"Moja su književna djela malobrojna, a sadržajem i obujmom skromna - moj vanjski svijet pak protekao je mimo, ne izlazeći gotovo nikada iz moje prve i druge obitelji", zapisala je. Skromna po prirodi, nije mogla ni slutiti da će njezini svjetovi postati neizostavan dio svemira svih budućih obitelji na ovim prostorima.
Prva rečenica u književnom je djelu najvažnija, a one najbolje u sjećanju ostaju naizust. Pa ako svi znamo da je Hlapić bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga a dobar kao sunce, onda je posve jasno da je Ivana Brlić-Mažuranić već prvom rečenicom svog romana prvijenca “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”, objavljenog 1913., uspjela ono što mnogi nisu – zauvijek se upisati u srca i umove čitatelja.
Sto i pedeset je godina od njezina rođenja u Ogulinu, od rođenja žene čiji je doprinos našoj književnosti i kulturi nemjerljiv i kroz čija su djela milijuni ulazili u svijet pisane riječi, od rođenja prve žene dopisne članice HAZU-a koja je, uz Mariju Jurić-Zagorku, napravila nemjerljiv posao za žene unutar naše književnosti.
Njezin je obiteljski pedigre bio zavidan – kći je pravnika Vladimira Mažuranića, unuka pjesnika i bana Ivana Mažuranića te Aleksandre Mažuranić, sestre književnika i jezikoslovca Dimitrija Demetera, a nakon udaje za političara Vatroslava Brlića iz Zagreba se seli u Slavonski Brod, u kojem se upravo ovih dana održava njoj posvećena Međunarodna znanstvena konferencija.
Ne uklapa se i iz provincije je
Na konferenciji sudjeluje i Dubravka Zima, izvanredna profesorica na Hrvatskim studijima koja se već desetljećima bavi likom i djelom najznačajnije hrvatske spisateljice za djecu i koja kaže kako, iako je položaj Ivane Brlić-Mažuranić unutar našeg književnog kanona stabilan, taj put nije bio lak, jer se prema njenu stvaralaštvu kroz povijest nismo pravedno odnosili.
Naime, tvrdilo se da se Brlić-Mažuranić “ne uklapa” u središnju struju hrv. književnog modernizma; Ivo Frangeš je, pak, u svojoj povijesti književnosti, smješta u simboličku “provinciju” i to zbog toga što glavninu njezina opusa ocjenjuje kao književnost za djecu. No, kaže Zima, navedene su pretpostavke unutar književno-povijesne i književno-historiografske perspektive ipak u međuvremenu donekle korigirane.
Ivana Brlić-Mažuranić (18. travnja 1874. – 21. rujna 1938.) u književnosti se javila 1902. zbirkom pripovijedaka i pjesama za djecu “Valjani i nevaljani” a, pored opusa koji obuhvaća pjesme, pripovijetke, romane, basne, bajke, eseje i članke, aktivno se bavila i prevodilačkim te redaktorskim radom, i sve to brinući se o obitelji u kojoj je na svijet donijela sedmero djece.
‘Hrvatski Andersen’
U istraživačkom i interpretacijskom smislu, književnost Brlić-Mažuranić danas se čini življom nego ikada prije, dok je bibliografija o njezinu radu, ali i o životu, već prilično obimna. Samo u proteklih deset godina, objavljeno je više desetaka tekstova te nekoliko knjiga posvećenih njezinu književnom opusu, a konferencija u Slavonskom Brodu treća je po redu što je organizirana njoj u čast.
“Njezino je mjesto u kanonu stoga postojano, te se postupno mijenja predodžba o njenom autorskom opusu kao dijelu isključivo dječje književnosti, odnosno, napokon je i dječja književnost ‘dorasla’ do toga da je vrijedna znanstvene i stručne pozornosti”, govori Zima.
“Hrvatski Andersen”, nadimak po kojemu je mnogi prepoznaju, nastao je, zanimljivo, van granica Hrvatske: njime je, naime, Ivanu Brlić-Mažuranić “krstila” kritičarka engleskog izdanja zbirke “Priče iz davnine” 1924. godine, a Zima ističe kako joj on itekako pristaje, “promatramo li ga u kontekstu Andersenove inovativnosti u svjetskoj dječjoj književnosti”. “I to zbog originalnog, autorskog i samosvjesnog preispisivanja oblika bajke, a i zbog njezinog središnjeg kanonskog statusa u hrvatskoj (dječjoj) književnosti”.
Čitamo je i cijenimo
Čitamo li je, pak, dovoljno nije pitanje na koje je jednostavno odgovoriti. “U trećem razredu osnovne škole njezin je roman ‘Čudnovate zgode šegrta Hlapića’ na popisu lektire, a u prve četiri obrazovne godine djeca u hrvatskim školama moraju pročitati i neke od bajki iz ‘Priča iz davnine”, naglašava Zima.
S druge strane, povremene ankete o čitateljskim preferencijama osnovnoškolaca pokazuju da je “Šegrt Hlapić” visoko pri vrhu najomiljenijih knjiga, a “Priče iz davnine” godinama se nalaze na vrhu najčitanijih naslova u zagrebačkim knjižnicama. “Uglavnom, u obrazovnom je kontekstu njezina književnost nesumnjivo adekvatno zastupljena, i učenički odgovor na nju je uglavnom pozitivan. Moje profesorsko iskustvo pokazuje, također, da se njezinim bajkama, pa i romanu, vraćamo i kao odrasli (ili odrasliji) čitatelji”.
Dva najpoznatija djela Brlić-Mažuranić posebno čitamo i cijenimo: “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” i zbirka bajki “Priče iz davnine” dva su djela u vrhu hrvatske, pa i svjetske dječje književnosti, dio su nedječjeg hrvatskog književnog kanona, prevedena na velik broj jezika i zahvaljujući njima četiri je puta bila nominirana za Nobelovu nagradu za književnost.
Puno toga još neobjavljeno
Ivana Brlić-Mažuranić napisala je još nekoliko bajki, a neke pripovijetke i dokumentarni zapisi, osobito oni tematski usmjereni na njezinu obitelj, visoke su književne vrijednosti.
“Cijeli je njezin opus, međutim, nastajao u kontekstu idealizma i estetske osjetilnosti, i svaki je svoj tekst pisala pomno i entuzijastično”, govori Zima. Napominje kako taj opus “nije osobito opsežan” – dio je napisanog ostao neobjavljen za njezina života, a jedan je broj pripovijedaka i pjesama objavila samo u periodici. No, od 2010. do 2013. u izdanju Matice hrvatske Slavonski Brod objavljena su četiri sveska njezinih sabranih djela u kritičkom izdanju i uredništvu Vinka Brešića.
“Riječ je o uzorno odrađenom projektu koji je kompetentno i kritički obrađeno predstavio sve što je Ivana Brlić-Mažuranić za života objavila. Objavljena su i dva sveska iz rukopisne ostavštine te se na tome radi i dalje, a s ambicijom da se objavi sve što za života nije objavila, uključujući i vrlo obimnu korespondenciju, privatnu i poslovnu”.
Ubila se nakon borbe s depresijom
Unatoč tome, postoji još mnogo toga što je javnosti nepoznato i istraživački neobrađeno, no Zima vjeruje da će se to promijeniti s novim svescima u nizu sabranih djela. Smatra i da nepravedno zanemarujemo rane radove, dječje pripovijetke i pjesme Ivane Brlić-Mažuranić. “Tim me više raduje da upravo u izdanju Naklade Ljevak izlazi slikovnica s njezinom pričom ‘Menažerija’ iz prve objavljene knjige ‘Škola i praznici’ (1905.) s ilustracijama Vendi Vernić“.
Ivana Brlić-Mažuranić oduzela si je život 1938., u dobi od 64 godine, nakon višegodišnje borbe s depresijom. Nažalost, smatra Zima, duhovitost koju je književnica ispoljavala, napose u privatnim tekstovima, pismima i zapisima, ostala je široj javnosti posve nepoznata.
“Moja su književna djela”, zapisala je Brlić-Mažuranić, “malobrojna, a sadržajem i obujmom skromna – moj vanjski svijet pak protekao je mimo, ne izlazeći gotovo nikada iz moje prve i druge obitelji”. Skromna po prirodi, nije mogla ni slutiti da će njezini svjetovi postati neizostavan dio svemira svih budućih obitelji na ovim prostorima.