Čini se da nismo još dosegli prag vlastite tolerancije na političko prcanje svih ovih godina. Još uvijek otkrivamo koji su nam sve načini vladanja kojima smo izloženi pretjerano neizdrživi ili ponižavajući za nas kao građane, a ne može se reći da nismo proba(vi)li mnoge.
Korupcija? Pljačka – sve hrabrija i sve većih iznosa utoliko da se Sanader čini kao skromni lopov? Birokratska opterećenost i međusobna neusklađenost tih silnih ureda? Golema, a nedovoljno učinkovita javna uprava? Sustavno uništavano javno zdravstvo? Zatiranje medijskih sloboda? Neravnopravnost žena? Osiromašivanje? Desetak posto građana koji su napustili Hrvatsku? Turudić? Sudstvo i dugogodišnji procesi i za najosnovnije sporove?
Taktika uništavanja građanske moći
Ovo je tek dio dobro osmišljene represije građanskog/političkog u ovom društvu kojom se svakodnevno maltretiraju stanovnici ove zemlje i oduzima povjerenje u postojanje alternative. Iscrpljivanje građana je taktika uništavanja osjećaja građanske moći i odgovornosti nad vlastitom sudbinom.
Ipak, odgovornost za izgled budućnosti koju ćemo imati ne možemo prebacivati na neke “druge”, barem ne beskonačno. Isto je i sa sadašnjošću. Hrvatska kakvu danas živimo je država koju smo sami oblikovali – bilo vlastitim činjenjem, a još više vlastitim nečinjenjem. U 34 godine od osamostaljenja HDZ je njih 26 proveo na vlasti, i čini se sve neizvjesnije hoćemo li tom broju na predstojećim izborima pridodati još četiri i tako zaokružiti vladavinu HDZ-a na punih 30 godina.
Svijeće svakako treba zapaliti za taj rođendan, odnosno za sve bez čega će društvo još ostati ako se to dogodi. Pobjedom na ovim izborima ta bi stranka, jedina u Hrvatskoj osuđena za korupciju, postala stranka koju zaista rijetko kažnjavamo na izborima. Dapače, povijest nam govori da HDZ-u kontinuirano, apstinencijom ili linijom manjeg otpora, upućujemo poziv za još čvršću kontrolu nad nama i dozvoljavamo da još brutalnije testiraju granice kolektivnog mazohizma.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naprosto niste dovoljno dobri za nas
Istovremeno, Hrvatska je zemlja s pregršt temeljnih operativnih i logističkih problema, a naša demokracija je još uvijek mlada da bi se s njima borila ako nema političare s barem minimalnim osjećajem za javnu službu i javno dobro ili intelektualnim kapacitetom za promišljanje i davanje smjera političkoj misli. Spali smo na priglupu populističku desnicu i preplašenu ljevicu. Politološki smo toliko zapušteni da bi prvi zadatak svim pretendentima na ikakve pozicije u javnoj službi trebao biti čitanje Aristotela, Rousseaua i Johna Stuarta Milla.
Još uvijek se čini da živimo simulaciju demokratskog političkog sustava, kao i simulaciju onog ekonomskog temeljenog na nekakvom tržištu. Mi smo zapeli u nekoj paralelnoj stvarnosti, igrici simulacije stvarnog života, i ona traje desetljećima, a svakom godinom koju preživimo podmeću nam se sve zahtjevniji izazovi. Kao društvo se izranjavano dovučemo do iduće razine, pa sve ispočetka.
Imamo priliku 17. travnja zaustaviti ovaj ciklus političkog nasilja kojem smo izloženi i odlučiti da zaslužujemo bolje politike i bolje političare. Imamo priliku jasno reći da premijer i stranka koja postavi 30 ministara u dva mandata te ih smijeni zbog korupcije na ovaj ili onaj način, naprosto nisu dovoljno dobri za nas. Kao građani moramo više poštovati sami sebe, bez obzira što je upravo to samopoštovanje sustavno i namjerno targetirano svih ovih godina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Glas za alternativu i promjenu
Upravo stoga da bi mediokriteti, računajući na našu iscrpljenost i na gubitak osnovnog dostojanstva, isplivali na površinu kao “ozbiljne” opcije i “ozbiljni” igrači. Imamo posla s proračunatim, narcisoidnim i nasilnim obrascem političkog ponašanja koji nas gaslighta uvjeravajući nas da je ono što osjećamo i ono što vidimo vlastitim očima – krivo.
Jedina stranka za koju osobno vidim da nudi alternativu i potencijalnu sustavnu promjenu jest Možemo! i oni će dobiti moj glas. Volio bih da je razina naše kolektivne političke educiranosti takva da stranke koje su nas dosad vodile ne bi imale nikakvu šansu voditi ni mjesne odbore, a kamoli da pretendiraju i redovito zaposjedaju najviše političke pozicije u zemlji.
Volio bih da je ljestvica naših zajedničkih očekivanja mnogo viša, ali to ćemo postići samo tako da je sami pomičemo nebiranjem onih koji su nas doveli gdje jesmo. I to su obavili s prijezirom prema ikakvoj ideji javnog dobra, zajedništva i dobrobiti za širi krug građana od samo onih koji su (in)direktno s njihovim vladajućim strukturama povezani.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zvonimir Dobrović je kustos i menadžer u kulturi. Osnivač je udruge Domino te umjetnički direktor Queer Zagreb Festivala
U sadomazo odnosu s HDZ-om dosegnuli smo prag tolerancije. Vrijeme je za safe word
Stranke koje su nas dosad vodile ne bi trebale više voditi ni mjesni odbor. Zato glasam za Možemo
Tu stranku, jedinu u Hrvatskoj osuđenu za korupciju, zaista rijetko kažnjavamo na izborima. Dapače, povijest nam govori da HDZ-u kontinuirano, apstinencijom ili linijom manjeg otpora, upućujemo poziv za još čvršću kontrolu nad nama i dozvoljavamo da još brutalnije testira granice kolektivnog mazohizma
U sadomazohizmu postoji nešto što se zove safe word, radi sigurnosti i povjerenja u slučaju da se s nekom praksom pretjera. U hrvatskim političkim odnosima još uvijek otkrivamo što bi koncept safe worda uopće bio, a kamoli da smo došli do toga da konačno i odaberemo jednu od tih riječi koja prekida političke prakse koje nam ne odgovaraju. Dobar prijedlog te čudesne riječi možda bi bio “izbori”?
Čini se da nismo još dosegli prag vlastite tolerancije na političko prcanje svih ovih godina. Još uvijek otkrivamo koji su nam sve načini vladanja kojima smo izloženi pretjerano neizdrživi ili ponižavajući za nas kao građane, a ne može se reći da nismo proba(vi)li mnoge.
Korupcija? Pljačka – sve hrabrija i sve većih iznosa utoliko da se Sanader čini kao skromni lopov? Birokratska opterećenost i međusobna neusklađenost tih silnih ureda? Golema, a nedovoljno učinkovita javna uprava? Sustavno uništavano javno zdravstvo? Zatiranje medijskih sloboda? Neravnopravnost žena? Osiromašivanje? Desetak posto građana koji su napustili Hrvatsku? Turudić? Sudstvo i dugogodišnji procesi i za najosnovnije sporove?
Taktika uništavanja građanske moći
Ovo je tek dio dobro osmišljene represije građanskog/političkog u ovom društvu kojom se svakodnevno maltretiraju stanovnici ove zemlje i oduzima povjerenje u postojanje alternative. Iscrpljivanje građana je taktika uništavanja osjećaja građanske moći i odgovornosti nad vlastitom sudbinom.
Ipak, odgovornost za izgled budućnosti koju ćemo imati ne možemo prebacivati na neke “druge”, barem ne beskonačno. Isto je i sa sadašnjošću. Hrvatska kakvu danas živimo je država koju smo sami oblikovali – bilo vlastitim činjenjem, a još više vlastitim nečinjenjem. U 34 godine od osamostaljenja HDZ je njih 26 proveo na vlasti, i čini se sve neizvjesnije hoćemo li tom broju na predstojećim izborima pridodati još četiri i tako zaokružiti vladavinu HDZ-a na punih 30 godina.
Svijeće svakako treba zapaliti za taj rođendan, odnosno za sve bez čega će društvo još ostati ako se to dogodi. Pobjedom na ovim izborima ta bi stranka, jedina u Hrvatskoj osuđena za korupciju, postala stranka koju zaista rijetko kažnjavamo na izborima. Dapače, povijest nam govori da HDZ-u kontinuirano, apstinencijom ili linijom manjeg otpora, upućujemo poziv za još čvršću kontrolu nad nama i dozvoljavamo da još brutalnije testiraju granice kolektivnog mazohizma.
Naprosto niste dovoljno dobri za nas
Istovremeno, Hrvatska je zemlja s pregršt temeljnih operativnih i logističkih problema, a naša demokracija je još uvijek mlada da bi se s njima borila ako nema političare s barem minimalnim osjećajem za javnu službu i javno dobro ili intelektualnim kapacitetom za promišljanje i davanje smjera političkoj misli. Spali smo na priglupu populističku desnicu i preplašenu ljevicu. Politološki smo toliko zapušteni da bi prvi zadatak svim pretendentima na ikakve pozicije u javnoj službi trebao biti čitanje Aristotela, Rousseaua i Johna Stuarta Milla.
Još uvijek se čini da živimo simulaciju demokratskog političkog sustava, kao i simulaciju onog ekonomskog temeljenog na nekakvom tržištu. Mi smo zapeli u nekoj paralelnoj stvarnosti, igrici simulacije stvarnog života, i ona traje desetljećima, a svakom godinom koju preživimo podmeću nam se sve zahtjevniji izazovi. Kao društvo se izranjavano dovučemo do iduće razine, pa sve ispočetka.
Imamo priliku 17. travnja zaustaviti ovaj ciklus političkog nasilja kojem smo izloženi i odlučiti da zaslužujemo bolje politike i bolje političare. Imamo priliku jasno reći da premijer i stranka koja postavi 30 ministara u dva mandata te ih smijeni zbog korupcije na ovaj ili onaj način, naprosto nisu dovoljno dobri za nas. Kao građani moramo više poštovati sami sebe, bez obzira što je upravo to samopoštovanje sustavno i namjerno targetirano svih ovih godina.
Glas za alternativu i promjenu
Upravo stoga da bi mediokriteti, računajući na našu iscrpljenost i na gubitak osnovnog dostojanstva, isplivali na površinu kao “ozbiljne” opcije i “ozbiljni” igrači. Imamo posla s proračunatim, narcisoidnim i nasilnim obrascem političkog ponašanja koji nas gaslighta uvjeravajući nas da je ono što osjećamo i ono što vidimo vlastitim očima – krivo.
Jedina stranka za koju osobno vidim da nudi alternativu i potencijalnu sustavnu promjenu jest Možemo! i oni će dobiti moj glas. Volio bih da je razina naše kolektivne političke educiranosti takva da stranke koje su nas dosad vodile ne bi imale nikakvu šansu voditi ni mjesne odbore, a kamoli da pretendiraju i redovito zaposjedaju najviše političke pozicije u zemlji.
Volio bih da je ljestvica naših zajedničkih očekivanja mnogo viša, ali to ćemo postići samo tako da je sami pomičemo nebiranjem onih koji su nas doveli gdje jesmo. I to su obavili s prijezirom prema ikakvoj ideji javnog dobra, zajedništva i dobrobiti za širi krug građana od samo onih koji su (in)direktno s njihovim vladajućim strukturama povezani.
Zvonimir Dobrović je kustos i menadžer u kulturi. Osnivač je udruge Domino te umjetnički direktor Queer Zagreb Festivala