Sinoćnje podizanje posljednjeg segmenta čelične konstrukcije Pelješkog mosta, uz malu pomoć medija, postao je najsenzacionalniji ovostoljetni event u Hrvata, popraćen orgazmičkim naslovnicama u dnevnom tisku. Od one zaneseno romantične, “Ostvaren stoljetni san”, pa sve do blago erotične: “Veličanstveni ljepotan od čelika ostvaruje san mnogih generacija”.
Sve to – s obzirom na to da se radi o stvarno golemom infrastrukturnom projektu, golemog značaja za krajnji jug Hrvatske i simboličkog za cijelu zemlju – ne bi bilo pretjerano neočekivano ili rubnu neukusno da su okolnosti malo drugačije. Nije čak nimalo neočekivano ni to da je spajanje konstrukcije mosta HDZ iskoristio za klasični stranački dernek i to u organizaciji stranke koja ionako na cijelu državu polaže autorska prava. S pripadajućim tantijemama, dakako.
Kozmologija i Pelješac
Ono što je u cijeloj ovoj čudesnoj priči, ostvarenim snovima i veličanstvenim ljepotanima, doista zabrinjavajuće iščašeno, je činjenica da most koji spaja Hrvatsku – nije završen. Da se njime, najmanje do idućeg ljeta, neće moći prolaziti. I da ćemo, na kraju krajeva, sasvim sigurno imati još gotovo identičnih svečanosti, s Pelješkim mostom, spajanjem Hrvatske i ostvarenim snovima generacija. Kvragu, možda čak se dogodi da na neko od otvaranja Andrej Plenković pozove i nekoga tko nije član njegove stranke.
Sve to, zatim, otvara sljedeće pitanje, pomalo atavistički uznemirujuće, poput razmišljanja o beskonačnom broju Svemira koji se pojavljuju u nekim kozmološkim teorijama i proračunima: Koliko ćemo još točno puta ostvariti san mnogih generacija, otvaranjem veličanstvenog ljepotana od čelika? Konzervativna procjena politički neloše informiranog promatrača vrti se oko brojke četiri do pet. S tendencijom rasta.
Crveni gumb
Naime, Pelješki most je dobrih 18 godina teški fetiš HDZ-a. Lideri te stranke su kroz to razdoblje radove na mostu nekoliko puta otvarali, mnogo više puta najavljivali (pred izbore, normalno), postavljali skulpture Stepinčevih “anđela zaštitnika” na obale koje je most trebao spojiti…
Sve to je, međutim, sitni amaterizam za PR mašinu koju je oko mosta pokrenuo aktualni šef HDZ-a Andrej Plenković. Mjesec i pol dana prije preklanjskih europskih izbora, Plenković i njegov kineski kolega, premijer Li Keqiang našli su se na gradilištu kako bi zajedno pritisnuli golemi crveni gumb, čime bi se u more spustio najveći nosivi stup Pelješkog mosta. Golemi crveni gumb koji su premijeri pritisnuli, naravno, nije pokrenuo ništa – radilo se tek o simboličkoj gesti, a stup su u more spustili, hvala Bogu, oni čiji je to posao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poučak barba Luke
Dvije godine kasnije, već u laganoj pretkampanji za lokalne izbore, hrvatski premijer pred gradilištem prikladnom tiskovnom konferencijom obilježio spajanje prvih stupova mosta s kopnom. Sinoć je, pak, podignut posljednji dio čelične konstrukcije mosta, uz sijaset medijskih lajvova, specijalnih emisija i ekstatičnih naslova.
Špranca je, dakle, sasvim predvidiva. Čak i kad se ne uzme u obzir živopisno objašnjenje Luke Bebića, kako je sasvim normalno da se radovi na mostu moraju otvoriti dva puta (to on malo brani i svog prijatelja kojeg se nije odrekao, Ivu Sanadera,). Jer, spajaju se dvije obale, pa je jasno da imamo dva otvaranja.
Dvaput je dvaput. Pa još dvaput
Bebićevom logikom i dosadašnjom Plenkovićevom praksom, sasvim je jasno da ćemo još nekoliko puta u sljedećim godinama imati priliku gledati razna otvaranja Pelješkog mosta. Uz, je li, sijaset medijskih lajvova, specijalnih emisija i ekstatičnih naslova. Naime, kad most doista bude dovršen, valjat će obilježiti kraj radova. A red je, obzirom da spada dvije obale, da se dovršetak mosta obilježi dvaput – jednom s jedne, drugi put s druge strane Malostonskog zaljeva. Baš onako kako je radove otvarao Ivo Sanader.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon što most bude gotov, valjat će otvarati i pristupne ceste. Jer, da bi Hrvatska doista bila spojena, bez obzira na to što vam danas govorile naslovnice, do mosta će morati voditi i neke ceste. Po jedna sa svake strane – što daje solidnu perspektivu za još dvije zasebne svečanosti otvaranja mosta i ostvarenja stoljetnih snova hrvatskog naroda.
Most u kockicama
Kako je ipak dosta izgledno da će svi ti radovi biti gotovi najkasnije do 2023. godine, to ostavlja vrlo nezgodnu rupu u kalendaru u super izbornoj, 2024. godini (u kojoj po rasporedu dolaze europski, parlamentarni i predsjednički izbori). Teško je, obzirom na dosadašnja iskustva, posumnjati u to da HDZ u kampanju 2024. godine neće ugurati još neki event vezan za Pelješki most, neko otvaranje koje bi moglo, kao sinoć, nadimati prsa nacionalnim ponosom radi, naučili smo, ostvarenja stoljetnog sna.
Može se, recimo, završiti bojanje mosta u crveno-bijele kockice. Organizirati svečana promocija novog imena mosta o kojem se odlučivalo nacionalnom anketom. Može se i Karamarkove kipove Stepinčevih “anđela zaštitnika” s obala svečano premjestiti na sami most, jer tamo mogu bolje bdjeti nad sigurnošću putnika. Mogućnosti su, zapravo, gotovo neograničene.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stvarno, koliko nam, nakon ovotjednog 'ostvarenja sna', svečanih otvaranja Pelješkog mosta još slijedi?
Konzervativna procjena politički neloše informiranog promatrača vrti se oko brojke četiri do pet. S tendencijom rasta
Ono što je u cijeloj ovoj čudesnoj priči, ostvarenim snovima i veličanstvenim ljepotanima, doista zabrinjavajuće iščašeno je činjenica da most koji spaja Hrvatsku - nije završen. I da ćemo sasvim sigurno imati još gotovo identičnih svečanosti, s Pelješkim mostom, spajanjem Hrvatske i ostvarenim snovima generacija
Sinoćnje podizanje posljednjeg segmenta čelične konstrukcije Pelješkog mosta, uz malu pomoć medija, postao je najsenzacionalniji ovostoljetni event u Hrvata, popraćen orgazmičkim naslovnicama u dnevnom tisku. Od one zaneseno romantične, “Ostvaren stoljetni san”, pa sve do blago erotične: “Veličanstveni ljepotan od čelika ostvaruje san mnogih generacija”.
Sve to – s obzirom na to da se radi o stvarno golemom infrastrukturnom projektu, golemog značaja za krajnji jug Hrvatske i simboličkog za cijelu zemlju – ne bi bilo pretjerano neočekivano ili rubnu neukusno da su okolnosti malo drugačije. Nije čak nimalo neočekivano ni to da je spajanje konstrukcije mosta HDZ iskoristio za klasični stranački dernek i to u organizaciji stranke koja ionako na cijelu državu polaže autorska prava. S pripadajućim tantijemama, dakako.
Kozmologija i Pelješac
Ono što je u cijeloj ovoj čudesnoj priči, ostvarenim snovima i veličanstvenim ljepotanima, doista zabrinjavajuće iščašeno, je činjenica da most koji spaja Hrvatsku – nije završen. Da se njime, najmanje do idućeg ljeta, neće moći prolaziti. I da ćemo, na kraju krajeva, sasvim sigurno imati još gotovo identičnih svečanosti, s Pelješkim mostom, spajanjem Hrvatske i ostvarenim snovima generacija. Kvragu, možda čak se dogodi da na neko od otvaranja Andrej Plenković pozove i nekoga tko nije član njegove stranke.
Sve to, zatim, otvara sljedeće pitanje, pomalo atavistički uznemirujuće, poput razmišljanja o beskonačnom broju Svemira koji se pojavljuju u nekim kozmološkim teorijama i proračunima: Koliko ćemo još točno puta ostvariti san mnogih generacija, otvaranjem veličanstvenog ljepotana od čelika? Konzervativna procjena politički neloše informiranog promatrača vrti se oko brojke četiri do pet. S tendencijom rasta.
Crveni gumb
Naime, Pelješki most je dobrih 18 godina teški fetiš HDZ-a. Lideri te stranke su kroz to razdoblje radove na mostu nekoliko puta otvarali, mnogo više puta najavljivali (pred izbore, normalno), postavljali skulpture Stepinčevih “anđela zaštitnika” na obale koje je most trebao spojiti…
Sve to je, međutim, sitni amaterizam za PR mašinu koju je oko mosta pokrenuo aktualni šef HDZ-a Andrej Plenković. Mjesec i pol dana prije preklanjskih europskih izbora, Plenković i njegov kineski kolega, premijer Li Keqiang našli su se na gradilištu kako bi zajedno pritisnuli golemi crveni gumb, čime bi se u more spustio najveći nosivi stup Pelješkog mosta. Golemi crveni gumb koji su premijeri pritisnuli, naravno, nije pokrenuo ništa – radilo se tek o simboličkoj gesti, a stup su u more spustili, hvala Bogu, oni čiji je to posao.
Poučak barba Luke
Dvije godine kasnije, već u laganoj pretkampanji za lokalne izbore, hrvatski premijer pred gradilištem prikladnom tiskovnom konferencijom obilježio spajanje prvih stupova mosta s kopnom. Sinoć je, pak, podignut posljednji dio čelične konstrukcije mosta, uz sijaset medijskih lajvova, specijalnih emisija i ekstatičnih naslova.
Špranca je, dakle, sasvim predvidiva. Čak i kad se ne uzme u obzir živopisno objašnjenje Luke Bebića, kako je sasvim normalno da se radovi na mostu moraju otvoriti dva puta (to on malo brani i svog prijatelja kojeg se nije odrekao, Ivu Sanadera,). Jer, spajaju se dvije obale, pa je jasno da imamo dva otvaranja.
Dvaput je dvaput. Pa još dvaput
Bebićevom logikom i dosadašnjom Plenkovićevom praksom, sasvim je jasno da ćemo još nekoliko puta u sljedećim godinama imati priliku gledati razna otvaranja Pelješkog mosta. Uz, je li, sijaset medijskih lajvova, specijalnih emisija i ekstatičnih naslova. Naime, kad most doista bude dovršen, valjat će obilježiti kraj radova. A red je, obzirom da spada dvije obale, da se dovršetak mosta obilježi dvaput – jednom s jedne, drugi put s druge strane Malostonskog zaljeva. Baš onako kako je radove otvarao Ivo Sanader.
Nakon što most bude gotov, valjat će otvarati i pristupne ceste. Jer, da bi Hrvatska doista bila spojena, bez obzira na to što vam danas govorile naslovnice, do mosta će morati voditi i neke ceste. Po jedna sa svake strane – što daje solidnu perspektivu za još dvije zasebne svečanosti otvaranja mosta i ostvarenja stoljetnih snova hrvatskog naroda.
Most u kockicama
Kako je ipak dosta izgledno da će svi ti radovi biti gotovi najkasnije do 2023. godine, to ostavlja vrlo nezgodnu rupu u kalendaru u super izbornoj, 2024. godini (u kojoj po rasporedu dolaze europski, parlamentarni i predsjednički izbori). Teško je, obzirom na dosadašnja iskustva, posumnjati u to da HDZ u kampanju 2024. godine neće ugurati još neki event vezan za Pelješki most, neko otvaranje koje bi moglo, kao sinoć, nadimati prsa nacionalnim ponosom radi, naučili smo, ostvarenja stoljetnog sna.
Može se, recimo, završiti bojanje mosta u crveno-bijele kockice. Organizirati svečana promocija novog imena mosta o kojem se odlučivalo nacionalnom anketom. Može se i Karamarkove kipove Stepinčevih “anđela zaštitnika” s obala svečano premjestiti na sami most, jer tamo mogu bolje bdjeti nad sigurnošću putnika. Mogućnosti su, zapravo, gotovo neograničene.