Već u srijedu navečer znat ćemo poprilično dobro kako su glasali hrvatski birači i tko je dobio koliko mandata. Ono, međutim, što nećemo saznati ni tad – bio rezultat jako u korist jedne ili druge strane ili potpuno podijeljen – koliko je u njemu efekta Milanović. Razlog je jednostavan.
Da bismo izmjerili efekt Milanovića na izbore, morali bismo prije toga znati što bi se dogodilo da se Milanović nije odlučio na ovaj način uključiti u kampanju. Zato se o tome može nagađati već sad, kao što će se, sasvim sigurno, nastaviti nagađati i nakon izbora.
SDP razvija politike i raste
Krenimo od početka. U jednom trenutku činilo se da se oko SDP-a ipak nešto počelo događati. Vidjelo se da su na jednom nizu javnih politika ozbiljno radili i počeli ih prezentirati u javnosti. Pitanje stambene politike sigurno je pokrenuo i nametnuo SDP, a počeli su se, nakon puno vrludanja, ponovo jasno zalagati i za uvođenje poreza na nekretnine.
Na valu slučaja Turudić okupili su najveći dio hrvatskih opozicijskih stranaka i jasno ukazali na sve demokratske deficite Plenkovićeve vladavine. Počeli su s dijelom manjih stranaka ljevice i centra formirati koaliciju. I sve se to dalo osjetiti u istraživanjima javnog mnijenja. SDP je počeo rasti, možda blago, ali vidno.
Presudna odbijenica Možemo!
U jednom trenutku su ipak procijenili da ništa od toga neće biti dovoljno. Bez izborne koalicije s Možemo! sigurno im odlazi barem pet-šest dodatnih mandata, od kojih barem tri-četiri idu HDZ-u. Predsjednik Peđa Grbin osjeća preveliku odgovornost i previše kritike da niti među SDP-ovim biračima ne kotira kao vođa. I što je najvažnije: čak i uz maksimalni rezultat, buduća je vladajuća koalicija jedino moguća kao suradnja lijevih i desnih stranaka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Možda nikad nećemo saznati čija je ideja doista bila, ali ono što je već nazvano Milanovićevim blitzkriegom trebalo je predstavljati rješenje s jednim temeljnim ciljem. Prikazati trenutak kao “biti ili ne biti”, a izbore kao jasan odabir između “njih” i “nas”.
“Njih” predstavlja Plenković, a “nas” predstavlja Milanović, pri čemu nema troška dodatnog objašnjavanja jer smo se svi već zadnje četiri godine jako dobro upoznali s tim što je Plenković, a što Milanović.
Dobar lider, jasna formula
Takav je odabir trebao trenutačno zazvoniti u glavama birača i do izbornog dana ostati njihov najjači motiv za odluku. Definitivno opredijeliti neopredijeljene i, po mogućnosti, aktivirati pasivne. Također, taj je izbor poručio svim opozicijskim strankama da stave sa strane ideologiju, programe i osobne ambicije ili netrpeljivosti i posvete se isključivo jednom cilju – promjeni vlasti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Milanović ima dovoljno liderskih osobina i kredita i lijevo i desno da može obaviti taj zadatak. Na kraju krajeva, zar već godinama lideri svih opozicijskih stranka ne govore da im je cilj skinuti korumpirani HDZ i Plenkovića? Zar nisu opraštali Milanoviću način koji drugima ili u drugim okolnostima nikad ne bi oprostili?
Zar nisu sami nudili računicu po kojoj je HDZ 2020. pobijedio osvojivši 280.000 glasova manje od oporbe. Ponuđena formula bila je jednostavna i potpuno izgledna: u srazu HDZ-a i svih ostalih, pobjeđuju ostali.
Ljevica pravodobno skočila
Problemi su, standardno, počeli s izvedbom. Prvotni pozitivni šok iste se večeri – čim se saznalo da Milanović ne kani dati ostavku – preobratio u niz pitanja i ozbiljnu zabrinutost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Puno prije politički korumpiranog Ustavnoga suda reagirali su lijevi intelektualci, lijevi ustavni pravnici i politolozi, a lijevi novinari to prenosili – Milanović se ne može uključiti u parlamentarne izbore dok ne podnese ostavku. Sjećate li se kad su tako reagirali desni kolege i u sličnoj situaciji – a bilo ih je – napali HDZ?
Lideri drugih lijevih stranaka počeli su govoriti da bi oni ipak dali ostavku, a dio SDP-ove koalicije napustio je pregovore o podjeli mjesta na listama. Proceduralna briga za demokratski poredak bila je jača od svih političkih ciljeva, koliko god ovi bili smatrani opravdanima.
Sve je bila samo improvizacija
Rasprava je u idućim danima, a posebno nakon upozorenja Ustavnoga suda, potpuno prekrila politički efekt Milanovićeva poteza i oduzela mu dobar dio početne snage. Dvije brzopotezne ankete koje su uspjele uhvatiti te trenutke svjedočile su, u rasponu od nekoliko dana, prvo ogromnom rastu SDP-a, a odmah zatim i brzom povratku nazad.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon toga slijedilo je nekoliko intervjua predsjednika Republike Milanovića u kojima je nastojao objasniti svoje viđenje institucionalno poštene Hrvatske, sazdane na bitno novim osnovama koju je nazvao Trećom Republikom. Umjesto da na simboličkoj potki slučaja Turudić ponudi nekoliko krupnih i potpuno domišljenih reformskih zahvata u institucionalni poredak koji bi trebali osigurati bitno drukčiju Hrvatsku, Treća Republika se svela na plan osvetničkih akcija i brojenje litara mlijeka koje umirovljenik može kupiti za svoju penziju.
Svima je postalo jasno da je riječ o improvizaciji, pa su se manje stranke, upravo one na koje je Milanović apelirao, požurile vratiti svojim planovima kampanja, jačem isticanju svojih ideoloških zahtjeva, ali i svojih namjerno preuzetno sročenih uvjeta za Vladu nacionalnog spasa. Pošto-poto su, sve osim SDP-a, nastojale izaći iz Milanovićeve sjene i iskoristiti od kampanje što se još dâ.
Milova sakrila Radost
HDZ je jako dobro podnio udar. Plenković je odmah dao do znanja da se posebno ne zabrinjava zbog cirkusa koji je nametnuo Milanović. Čak više, pružena mu je mogućnost da ga sasvim slobodno i opetovano poziva na sučeljavanja, znajući da ovaj to, kao predsjednik RH, ne može prihvatiti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U isto vrijeme, stranačkom vertikalom naložena je potpuna mobilizacija za izbore, s naznakom da je sad sve dopušteno. Ministar Butković je, u samoj završnici, potpuno zaposjeo ionako već razasutog Milanovića, a usput je svoju ljudsku prisnost s kravicom Milovom uspio prezentirati važnijom od svoje prisnosti s Josipom Rimac.
Što je onda od svega ostalo za srijedu? Vrlo malo. Hrvatski su birači ostavljeni u navlas istoj situaciji u kojoj su bili na svim izborima dosad. Podržati ponovo stranku koja ipak nešto isporuči bez obzira koliko se od nas pritom naplati ili, kao i u dva navrata dosad, prepustiti nakratko Hrvatsku opoziciji, čisto da se popravi šteta i isprave krive Drine, a da ih onda možemo napadati kako ništa, pobogu, nisu napravili za životni standard običnih građana.
Temeljni odabir u srijedu
Jer ako bolje pogledamo, taj se izbor nije mijenjao još od 1990-ih. Čak i isporučivanje dugo sanjane hrvatske samostalnosti svom voljenom hrvatskom narodu, HDZ nije mogao odraditi bez da se, kroz pretvorbu i privatizaciju, masno naplati, u realnom vremenu, dok su drugi još ginuli.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ta je naplata uvijek nužno podrazumijevala i manje ili više ozbiljna podrivanja same demokracije i funkcioniranja demokratskih institucija. I kako bijaše u početku, tako i sada.
Istina, dvaput se HDZ u 35 godina, 2000. i 2011., uvijek s malim zakašnjenjem, popeo hrvatskom narodu navrh glave. S Milanovićem ili bez njega, temeljni odabir je uvijek isto strukturiran: da ih otkantamo već sad ili, budući da smo tek dobili povišicu, pričekamo još malo.
Što je od Milanovićeva blitzkriega ostalo za srijedu? Vrlo malo, birači su ostavljeni u istoj situaciji kao na svim izborima dosad
Ako bolje pogledamo, taj se izbor nije mijenjao još od 1990-ih
Puno prije politički korumpiranog Ustavnoga suda reagirali su lijevi intelektualci, lijevi ustavni pravnici i politolozi, a lijevi novinari to prenosili – Milanović se ne može uključiti u parlamentarne izbore dok ne podnese ostavku. Sjećate li se kad su tako reagirali desni kolege i u sličnoj situaciji – a bilo ih je – napali HDZ?
* Prof. dr. sc. Goran Čular izvanredni je profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu
_________________________________________________________
Već u srijedu navečer znat ćemo poprilično dobro kako su glasali hrvatski birači i tko je dobio koliko mandata. Ono, međutim, što nećemo saznati ni tad – bio rezultat jako u korist jedne ili druge strane ili potpuno podijeljen – koliko je u njemu efekta Milanović. Razlog je jednostavan.
Da bismo izmjerili efekt Milanovića na izbore, morali bismo prije toga znati što bi se dogodilo da se Milanović nije odlučio na ovaj način uključiti u kampanju. Zato se o tome može nagađati već sad, kao što će se, sasvim sigurno, nastaviti nagađati i nakon izbora.
SDP razvija politike i raste
Krenimo od početka. U jednom trenutku činilo se da se oko SDP-a ipak nešto počelo događati. Vidjelo se da su na jednom nizu javnih politika ozbiljno radili i počeli ih prezentirati u javnosti. Pitanje stambene politike sigurno je pokrenuo i nametnuo SDP, a počeli su se, nakon puno vrludanja, ponovo jasno zalagati i za uvođenje poreza na nekretnine.
Na valu slučaja Turudić okupili su najveći dio hrvatskih opozicijskih stranaka i jasno ukazali na sve demokratske deficite Plenkovićeve vladavine. Počeli su s dijelom manjih stranaka ljevice i centra formirati koaliciju. I sve se to dalo osjetiti u istraživanjima javnog mnijenja. SDP je počeo rasti, možda blago, ali vidno.
Presudna odbijenica Možemo!
U jednom trenutku su ipak procijenili da ništa od toga neće biti dovoljno. Bez izborne koalicije s Možemo! sigurno im odlazi barem pet-šest dodatnih mandata, od kojih barem tri-četiri idu HDZ-u. Predsjednik Peđa Grbin osjeća preveliku odgovornost i previše kritike da niti među SDP-ovim biračima ne kotira kao vođa. I što je najvažnije: čak i uz maksimalni rezultat, buduća je vladajuća koalicija jedino moguća kao suradnja lijevih i desnih stranaka.
Možda nikad nećemo saznati čija je ideja doista bila, ali ono što je već nazvano Milanovićevim blitzkriegom trebalo je predstavljati rješenje s jednim temeljnim ciljem. Prikazati trenutak kao “biti ili ne biti”, a izbore kao jasan odabir između “njih” i “nas”.
“Njih” predstavlja Plenković, a “nas” predstavlja Milanović, pri čemu nema troška dodatnog objašnjavanja jer smo se svi već zadnje četiri godine jako dobro upoznali s tim što je Plenković, a što Milanović.
Dobar lider, jasna formula
Takav je odabir trebao trenutačno zazvoniti u glavama birača i do izbornog dana ostati njihov najjači motiv za odluku. Definitivno opredijeliti neopredijeljene i, po mogućnosti, aktivirati pasivne. Također, taj je izbor poručio svim opozicijskim strankama da stave sa strane ideologiju, programe i osobne ambicije ili netrpeljivosti i posvete se isključivo jednom cilju – promjeni vlasti.
Milanović ima dovoljno liderskih osobina i kredita i lijevo i desno da može obaviti taj zadatak. Na kraju krajeva, zar već godinama lideri svih opozicijskih stranka ne govore da im je cilj skinuti korumpirani HDZ i Plenkovića? Zar nisu opraštali Milanoviću način koji drugima ili u drugim okolnostima nikad ne bi oprostili?
Zar nisu sami nudili računicu po kojoj je HDZ 2020. pobijedio osvojivši 280.000 glasova manje od oporbe. Ponuđena formula bila je jednostavna i potpuno izgledna: u srazu HDZ-a i svih ostalih, pobjeđuju ostali.
Ljevica pravodobno skočila
Problemi su, standardno, počeli s izvedbom. Prvotni pozitivni šok iste se večeri – čim se saznalo da Milanović ne kani dati ostavku – preobratio u niz pitanja i ozbiljnu zabrinutost.
Puno prije politički korumpiranog Ustavnoga suda reagirali su lijevi intelektualci, lijevi ustavni pravnici i politolozi, a lijevi novinari to prenosili – Milanović se ne može uključiti u parlamentarne izbore dok ne podnese ostavku. Sjećate li se kad su tako reagirali desni kolege i u sličnoj situaciji – a bilo ih je – napali HDZ?
Lideri drugih lijevih stranaka počeli su govoriti da bi oni ipak dali ostavku, a dio SDP-ove koalicije napustio je pregovore o podjeli mjesta na listama. Proceduralna briga za demokratski poredak bila je jača od svih političkih ciljeva, koliko god ovi bili smatrani opravdanima.
Sve je bila samo improvizacija
Rasprava je u idućim danima, a posebno nakon upozorenja Ustavnoga suda, potpuno prekrila politički efekt Milanovićeva poteza i oduzela mu dobar dio početne snage. Dvije brzopotezne ankete koje su uspjele uhvatiti te trenutke svjedočile su, u rasponu od nekoliko dana, prvo ogromnom rastu SDP-a, a odmah zatim i brzom povratku nazad.
Nakon toga slijedilo je nekoliko intervjua predsjednika Republike Milanovića u kojima je nastojao objasniti svoje viđenje institucionalno poštene Hrvatske, sazdane na bitno novim osnovama koju je nazvao Trećom Republikom. Umjesto da na simboličkoj potki slučaja Turudić ponudi nekoliko krupnih i potpuno domišljenih reformskih zahvata u institucionalni poredak koji bi trebali osigurati bitno drukčiju Hrvatsku, Treća Republika se svela na plan osvetničkih akcija i brojenje litara mlijeka koje umirovljenik može kupiti za svoju penziju.
Svima je postalo jasno da je riječ o improvizaciji, pa su se manje stranke, upravo one na koje je Milanović apelirao, požurile vratiti svojim planovima kampanja, jačem isticanju svojih ideoloških zahtjeva, ali i svojih namjerno preuzetno sročenih uvjeta za Vladu nacionalnog spasa. Pošto-poto su, sve osim SDP-a, nastojale izaći iz Milanovićeve sjene i iskoristiti od kampanje što se još dâ.
Milova sakrila Radost
HDZ je jako dobro podnio udar. Plenković je odmah dao do znanja da se posebno ne zabrinjava zbog cirkusa koji je nametnuo Milanović. Čak više, pružena mu je mogućnost da ga sasvim slobodno i opetovano poziva na sučeljavanja, znajući da ovaj to, kao predsjednik RH, ne može prihvatiti.
U isto vrijeme, stranačkom vertikalom naložena je potpuna mobilizacija za izbore, s naznakom da je sad sve dopušteno. Ministar Butković je, u samoj završnici, potpuno zaposjeo ionako već razasutog Milanovića, a usput je svoju ljudsku prisnost s kravicom Milovom uspio prezentirati važnijom od svoje prisnosti s Josipom Rimac.
Što je onda od svega ostalo za srijedu? Vrlo malo. Hrvatski su birači ostavljeni u navlas istoj situaciji u kojoj su bili na svim izborima dosad. Podržati ponovo stranku koja ipak nešto isporuči bez obzira koliko se od nas pritom naplati ili, kao i u dva navrata dosad, prepustiti nakratko Hrvatsku opoziciji, čisto da se popravi šteta i isprave krive Drine, a da ih onda možemo napadati kako ništa, pobogu, nisu napravili za životni standard običnih građana.
Temeljni odabir u srijedu
Jer ako bolje pogledamo, taj se izbor nije mijenjao još od 1990-ih. Čak i isporučivanje dugo sanjane hrvatske samostalnosti svom voljenom hrvatskom narodu, HDZ nije mogao odraditi bez da se, kroz pretvorbu i privatizaciju, masno naplati, u realnom vremenu, dok su drugi još ginuli.
Ta je naplata uvijek nužno podrazumijevala i manje ili više ozbiljna podrivanja same demokracije i funkcioniranja demokratskih institucija. I kako bijaše u početku, tako i sada.
Istina, dvaput se HDZ u 35 godina, 2000. i 2011., uvijek s malim zakašnjenjem, popeo hrvatskom narodu navrh glave. S Milanovićem ili bez njega, temeljni odabir je uvijek isto strukturiran: da ih otkantamo već sad ili, budući da smo tek dobili povišicu, pričekamo još malo.