U čitavoj svojoj političko-diplomatskoj karijeri, sačinjenoj od nevjerojatnih prevrata i deklasiranja državničkih velikana poput Robespierrea i Napoleona, briljantni varalica Joseph Fouché jedan jedini put doveden je u situaciju da javno, pred biračima i stranačkim prvacima, mora pristupiti artikuliranju vlastita stava.
“Znate, slab mi je glas, što mi stvara poteškoće u javnom govoru”, imao je Fouché navadu govoriti kolegama zastupnicima u francuskom Konventu, lišen osjećaja srama iz domene samoponižavanja, a sve kako bi izbjegao ono od čega je za čitavog života najviše zazirao: suviše čvrsto vezivanje uz bilo koju grupaciju ili politiku.
Ta politika neimanja politika omogućila mu je da 1790. djeluje kao svećenik-učitelj u sjemeništu, pa za dvije godine kao strastveni pljačkaš crkvi, pa uskoro ultraradikalni komunist i revolucionarni egzekutor, popularni “Koljač iz Lyona”, pa onda carev ministar i višestruki milijunaš, sve to unutar desetak godina, jer ako nisi ništa, ili barem ništa dosljedno, računao je Fouché, onda imaš šanse biti sve.
Mračni genij politike
“On poznaje samo jednu stranku kojoj će ostati vjeran do kraja života: onu jaču, majoritet”, analizira austrijski pisac Stefan Zweig u kapitalnoj studiji Josepha Fouchéa. “Za njega je važno samo da uvijek bude uz pobjednika, a nikad uz pobijeđenog. Nikad ne žrtvuje svoju samovolju u korist nečije tuđe stvari”. Ne valja podcijeniti čovjeka kojem čovjekoličje ništa ne predstavlja.
Joseph Fouché, francuski državnik i diplomat, čuveni Napoleonov ministar policije, izumitelj suvremenog aparatusa političke špijunaže i uhođenja građana, u ovom zadnjem nešto poput našeg Miroslava Šeparovića, čovjek kojem se Balzac divio kao “mračnom, dubokom i jedinstvenom geniju politike”, evidentno ne poput našeg Šeparovića, tim besramnim izostankom uvjerenja trijumfirao je nad najvećim personama svog pokoljenja.
Na hridi njegovih izdaja, na klupku njegova laganja, na vulkanu njegova bestiđa nasukali su se ljudi puno važniji od njega, poput Napoleona Bonapartea, koji je Fouchéa dva ili tri puta nogom dao ekskomunicirati s pozicije šefa policije jer ga je ovaj izdao, pa ga iz očaja vraćao u administraciju, sve dok ga ovaj ponovno ne bi izdao, spletkama i kombinatorikama, akviziranim žetončićima i nastranim koalicijama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Proračunati oportunist
Jer samo na jednom oltaru prisezao je Fouché svoju zakletvu; služio je samo jednom gospodaru i vrednovao samo jednu kakvoću; na samo jedno igračko polje bacao je svoju okladu i samo jedan zakon navodio ga je pokoravanju, zakon posjedovanja moći. Čak i kada je javno morao iznijeti stav – 1793. godine glasao je za pogubljenje kralja Luja XVI. – nije se dao prevariti. Pomno je računao, onjušio znoj s pariških ulica, poslušao zvuk kopita ispred Konventa, i zaključio da egzekucija predstavlja volju većinskog zastupničkog korpusa.
A kada se u krhko doba formiranja republike, francuske ili hrvatske, nebitno, ukaže okretni operater suzdržane vanjštine čiji jedini lojalitet predstavlja majoritet; čeljade u stanju proklamirati da je nešto ne-tema kada je evidentno tema, jer da nije, ne bi trebalo govoriti da nije; kojem je umjerenjaštvo odvratno čim ustanovi da je manjinsko, a radikalstvo ugodno kada god je oportuno; u čijem moralnom peljaru nema rukavca kojim se ne bi otisnuo, kao ni bačve ciničnost kojoj ne bi odjenuo ruho hrabrosti; pa ako takav zborovođa još sustavno i smireno grabi svaki instrumentarij izvršne vlasti, predmetne republike onda najčešće uskoro više ne bude.
***
Članak se nastavlja ispod oglasa
Legalna korupcija termin je kao plasiran iz slavne retoričke fabrike državotvorne naše stranke, na policama supermarketa historije smješten uz misao kako “novac nije imovina”, ili recentniju ocjenu da je državna investicija u geodetska snimanja realizirana upravo besprijekorno, iako su majstori-geodeti ostavili pismene dokaznice da se dobar dio porezno infuziranog ulaganja plasirao u njihove vikendice, dnevnice i hotelske okrijepe.
No, legalna korupcija ustvari je ozbiljan političko-ekonomski konstrukt. Inaugurirao ju je Daniel Kaufmann, tada vodeći ekonomist Svjetske banke, u oproštajnom govoru 2008. godine, točno 200 godina nakon što je nekadašnji komunist Joseph Fouché dobio titulu francuskog grofa i 10 godina prije nego će premijer Plenković ostati bez prve bliske suradnice, upravo radi sumnji da se posvećeno bavila empirijskim istraživanjem – možda i dokazivanjem – Kaufmannova koncepta, u nas veoma uzualnog.
Specijaliziran za političku korupciju u tranzicijskim zemljama limitiranih demokratskih navada, Daniel Kaufmann objasnio je kako pod terminom korupcija zamišljamo pohlepnog dužnosnika koji prima svežanj novca u zamjenu za kontrauslugu. Dobro, sigurno nije pomislio kako je moguće ravnatelja javnog radiotelevizijskog servisa ukebati dok u vrećici iz Konzuma nosi svežnjeve tadašnjem gradonačelniku glavnog grada, ali nema veze, poanta ostaje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Toksična legalna korupcija
Korupcija nisu samo gotovinske vrećice za partijske trutove, odnosno precizno definirana kaznena djela, kaže Kaufmann, direktno namješteni natječaji i na lažima temeljeni poticaji, masno preplaćene 3D snimke manjkave u sve tri dimenzije; od tog divljezapadnjačkog otuđivanja, u maniri uličnih raubera, bitno je gora korupcija koju stalno osjećaš, ali jedva da je vidiš.
Radi se o pogodovanjima u kojima nije nužno došlo do kaznenog djela ni vrećica mita, već eventualno sukoba interesa iz sfere prekršaja. Recimo, čelnici domaće korporacije propuste osuditi neku vladinu poreznu promjenu, a zauzvrat, bez direktnog quid pro quoa, vlast ih ne zaboravi kod draftanja iduće regulative. Ili, premijer bude viđen na rođendanu bliske mu kompanije, nakon čega patuljci iz birokracije samoinicijativno naštancaju nove porezne olakšice.
Takvim impliciranim dogovorima, piše Kaufmann u znanstvenim radovima, preferiraju se određene firme i grupacije, čime kroz godine dolazi do grubog narušavanja tržišne utakmice i kapilarnog porobljavanja države: ona postaje servis unaprijed odabranih pobjednika, a račun dolazi na stolove poreznih obveznika, kroz više maloprodajne cijene, masne kamate i skrivene naknade. No, vlast sada može monetizirati uloženo, pa joj takve kružne investicije itekako pomažu u očuvanju pozicije: zato je legalna korupcija tako toksična.
Članak se nastavlja ispod oglasa
***
Na ta dva strateška postulata, autentičnoj fouchéovštini i legalnoj korupciji, okretni operater Andrej Plenković dizajnirao je svoj besprijekorno efikasni nosač aviona. Čitav kanconijer legalnih zlodjela ispisala je njegova osmogodišnja kamaraderija, sklapavši pritom veličanstvene saveze s crkvenjacima i sindikatima; alkoholiziranim županima i progresivnim kulturnjacima; kompromitiranim sucima i europskim povjerenicima; redikuloznim alt-right zekanovićima i cijenjenim srpskim učenjacima.
Nema s kim se ne ortači; trguje se frenetično i neprekidno, u kavanama i kockarnicama, po klubovima i konferencijama, već evo osam godina važu se dukati i akviziraju targeti, postavljaju provjereni i smjenjuju misleći, potkupljuju se rektori i zakupljuju mediji, i morali bismo otići valjda dvjestotinjak godina unazad, u eru Josepha Fouchéa, kako bismo pronašli ovakvu volju da se utamniči čitava država. Jer ako nisi ništa, ili barem ništa dosljedno, računa Plenković, onda imaš šanse biti sve.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izostanak načela, deficit ideja i bunar bez sadržaja, to nisu usputne mane, već suštinske odlike: vlast Andreja Plenkovića ne egzistira usprkos svom kreativno-ideološkom deficitu, poput ne odveć nadarenog veznjaka koji se u elitni rang nogometa nekako probija na temelju trke i zalaganja, dakle Ademi, a ne Prosinečki, već je suštinska egzistencija čitave vlasti bazirana upravo na tom, pažljivo njegovanom deficitu.
Brod uigranih raubera
Što manje vrijednosti, manje i problema; što manje ideja, manje idejnih nesporazuma. Tamo gdje nema čvrstih stavova, nema ni čvrstih konflikta, a načelno govoreći, što manje argumentacije, manje propuštenih prilika iz domene eksploatacije. Najveći smo europejci u povijesti, sve dok organima ujedinjene Europe ne sijevne istraživati ljude naše pripadnosti. Za neovisnost smo državnog odvjetnika, dokle god nas ne dira. Radikalnog Karamarka zauvijek smo defenestrirali, sve dok ga nismo bili prisiljeni ponovno pozdraviti.
Vlast Andreja Plenkovića stoga funkcionira kao vrlo dobro posloženi brod uigranih raubera, putem sastavljeni mersenarij častohleplja sačinjen od lakomih kaputaša, oportunih posilnika i iskrenih erotokratosa, onih bijednika iz partijskih nomenklatura nepopravljivo zaluđenih erosom svakog kratosa, pažljivo selektiranih po jednom jedinom kriteriju: da ih ne odlikuju pretjerano izbrušena personalna uvjerenja. Dobro, i da znaju čitati didaskalije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jer samo na jednom oltaru priseže Plenković svoju zakletvu; služi samo jednom gospodaru i vrednuje samo jednu kakvoću; na samo jedno igračko polje baca svoju okladu i samo jedan zakon navodi ga pokoravanju, zakon posjedovanja moći. Čak i kada je javno morao pokazati stav – 2017. godine naložio je izbacivanje Mosta iz Vlade – nije se dao prevariti. Pomno je računao, onjušio znoj zagrebačkih ulica, poslušao zvuk kopita ispred Sabora, i zaključio da svejedno zadržava naklonost većinskog zastupničkog korpusa.
Mučno porobljavanje institucija
Banalno bi bilo otpisati to kao feler, ugrađenu grešku nužnu prisutnu u organizmu vlasti u rukama oktroiranog vladara. A ne, to je smisleno građena pozicija, pedantno usvajana i višestruko obranjena, eliksir mladosti kojim se stvar uspješno regenerira, kako bi mogla podnijeti teret čestih mijena i maštovitih radnji koje bi svakako zainteresirale fini akademski njuh Daniela Kaufmanna.
A vlast kojoj je jedina svrha imati vlast, nesputana uvijek neugodnim balastom vrijednosti i načela, prirodno se može baviti samo jednim poslom: ekspanzijom prostora svoje vlasti. Kroz orkansku paljbu stranačkih armada padaju muzeji i njihovi ravnatelji; sveučilišta i njihovi profesori; izdavači i njihovi mediji; tužitelji i njihovi slučajevi, sve dok im i posljednji bankar ili domar, svejedno, ne bude na raspolaganju kroz dvije-tri WhatsApp poruke.
***
A kako uopće funkcionira politika kojoj je temeljna politika neimanje politika? Kako održati pozitivne tenzije i osigurati lojalnost svih aktivnih dionika i prešutnih partnera? Tu na scenu dolazi tajni sastojak iz podrumske kuhinje, skriveni mikroprocesor u utrobi mašinerije, preporučeni paket iz skrivene kapije, na kojem se čitava operacija bazira: gotovo pa besplatna lova iz europskih izvorišta.
Najednom shvativši kako im je sudba dala nevjerojatnu, upravo povijesnu priliku da rukovode plasmanom senzacionalne količine europskih milijardi, vinovnici Hrvatske demokratske zajednice instalirali su se na mjesta fondovskih mistika, ostrašćeno njegujući nimbus svemoći i nepobjedivosti, do granica fanatizma ponavljajući kako su oni ti koji odlučuju o raspačavanju.
Poput svećenika srednjeg vijeka kojima je dodijeljen ovozemaljski monopol tumačenja svetih zapisa, vlast je sada ta koja jedina stoji između vlastitih građana i financijskog grala. Između onih koji primaju i onih koji primitka nisu dostojni stoji pravorijek samo jedne kabale, uzdignut do razine tvorbene mitomanije, panično skrivajući činjenicu kako bismo dobar dio novca dobili i da nam je premijer bio Penava.
Korupcija ugrađena u sustav
Ako bismo, dakle, eru Andreja Plenkovića bili prisiljeni opisati jednom riječju, ta riječ bila bi redistribucija. Svaku politiku koju provodi i svaku polugu koju koristi, redistributivne je naravi. Redistribuira se opsesivno, ali ciljano, financijskim kartelima, sindikalnim povjerenicima, izdavačkim kućama, energetskim lobijima, supersportskim lancima, neprofitnim udrugama, kamenjarskim portalima i sportskim organizacijama, a netom prije izbora, neku sitnu paru pošalje se i penzionerima.
Legalna je to korupcija na mlazni pogon europskih sredstava, turističkog PDV-a i doznaka iz inozemstva, snažan vorteks društvene mobilnosti koji na površinu izbacuje najgore među nama. Čitava hranidbena nomenklatura izrađena je kako bi se bavila transferiranjem novca iz točka A u točku B, s propratnim carinama, provizijama i izgubljenim vagonima. U tom smislu, nije netočno kazati kako je korupcija ugrađena u DNK sustava: kada tako mali broj ljudi odlučuje kamo odlazi tako impozantna količina novca, onda je prirodno da se solidan dio putem utorbari.
Manipulacije, ucjene, laži
U svim ovim koluzijama ključno je Plenkoviću nigdje ne ostaviti pretjeranog traga, nikome se ne obećati do kraja i uvijek ostaviti dovoljno praznog prostora. Crkvenim ocima iskrcat će novce i zakonske prijedloge, ali neće s njima paradirati u ime Isusa; prvacima Srba osigurat će obilate poticaje i povrat imovine, ali neće pogibati za prava manjina. Interesne skupine bit će namirene, ali nikad prežderane.
Poput iskusnog chefa iz Michelinova restorana, on vrlo dobro znade: nije cilj natrpati gosta jeftinim kalorijama, cilj je pobuditi mu apetite da dolazi po još. Stvorivši oko sebe tako grupacije sve gladnije – i adiktivnom ponašanju sve sklonije – Plenković njima iskusno manipulira, a umjesto da o svemu šuti, on ne može izdržati, pa se još drsko hvali: “Ova Vlada osigurala je toliko i toliko milijardi eura, bez ove Vlade ne bi bilo toga i toga, milijarde iz Europe nisu osigurali ni mediji ni opozicija”. Poruka je jasna, pasivno-agresivna ucjena: bez mene ste nitko i ništa.
***
Redistributivna suština ima još jednu fascinantnu, perverzno zabavnu posljedicu: kako ona djeluje na širokom prostoru između birokratskog formalizma i svima prihvatljivih floskula, posjeduje obilježja svojstvena avangardnim djelima, slika prije slike iz zadnje faze Borisa Bućana. Svatko na platnu može vidjeti što mu prija, tako da slavna hrvatska inteligencija, lijevi profesori, liberalni analitičari, hvaljeni poduzetnici, slobodarski umjetnici i novinski drljačari lakše mogu živjeti dok žive uz pružanje supporta nekadašnjem staleškom protivniku.
Zavaljeni u veoma udobne fotelje čije se tapeciranje financira dotacijama iz HDZ-ova proračuna, oni ustvari vode grčevitu borbu protiv vlastitog, duboko potisnutog stida. Iz dana u dan smišljaju opravdanja i informiraju javnost kako su drugi još gori, možemovci nesposobni, mostovci klerikalni, a esdepeovci dokazani idioti; stabilnost je najvažnija, kao i europejština; uostalom, nestalo je tvrde desnice, a je li baš najgora stvar na svijetu na vlasti držati lupeže?
Tu i tamo, istina, bace hranu lavovima. Kroz humoresku ili TV nastup priopće da vlast ipak nije najbolja i časno se ograde od najgorih poteza, ali suštinski govoreći, javno djelovanje solidnog dijela hrvatskih intelektualnih elita svelo se na alibiranje vlastitih privilegija. Upali su u stupicu, ali svjesno i samovoljno, pa zatim zaključali za sobom i ponosno predali ključeve lijepo urešenog sarkofaga svakog mislećeg čovjeka. I tu dolazimo do temeljnog problema ove inačice HDZ-a.
Trijumf spletke nad idejom
Legitimno je misliti da je Možemo hrpa aktivista utopljenih u wokeizam, a Most sačinjen od prijetvornih klerikalaca; da je netko ultimativni kreten po pitanju pobačaja ili poreza; pa čak i to, da odobravanjem centrističkog HDZ-a stopiraš neka druga negativna zbivanja; ali to su ordinarna, demokratski sukobljena stajališta. Ako netko na poziciji, međutim, fouchéovskom hipokrizijom i legalnom korupcijom aktivno radi na suzbijanju razmjene mišljenja, onda demokracije nema. Oko politika naime možeš debatirati, ali oko demokracije baš i ne.
Jer, sada već znamo: kada se u krhko doba formiranja republike, francuske ili hrvatske, nebitno, ukaže okretni operater već bitno manje suzdržane vanjštine kojem je jedini interes zaštititi vlastiti interes; čeljade u stanju proklamirati da je bio suviše pitom prema medijima koji su ga kritizirali, što u novom mandatu svakako planira ispraviti; pa ako se takav korifej još sustavno i smireno dokopa svake institucije, predmetne republike onda više nema.
“Spletka trijumfira nad idejom, a spretnost nad genijem. Propalo je čitavo slavno pokoljenje te jedinstvene prekretnice u povijesti svijeta i jedino Fouché se uzdigao, zahvaljujući svojoj upornoj strpljivosti koja je u tami kovala planove i podzemno rovala”, piše Zweig. “Sada se ministarstva, Senat i Narodna skupština kao vosak svijaju u njegovoj majstorskoj ruci, a nekad tako siloviti generali, strepeći za svoje mirovine, podvrgavaju se novom predsjedniku, pitomi poput janjaca. Građanstvo i narod cijele jedne zemlje čekaju na njegove odluke”.
***
Ako nisi ništa, ili barem ništa dosljedno, računao je Fouché i računa Plenković, onda imaš šanse biti sve, dok građanstvo i narod cijele jedne zemlje, pitomi poput janjaca, čekaju na tvoje odluke. No, iz toga također proizlazi: ako misliš biti sve, prijeti opasnost da na kraju budeš ništa.
U slučaju Josepha Fouchéa, pasionirani kartaš velike igre namagarčio je koga god je stigao i na kraju završio kao ništa; tragikomična munja sudbine odlučila je da mu presudi onaj jedan jedini glas koji je izrekao javno i odlučno, koliko god proračunato. Nakon što je u Francuskoj došlo do restauracije dinastije Bourbona, nisu mu mogli oprostiti što je otvoreno glasao za regicid.
Izbačen sa svjetske pozornice, kako biva s ljudima koji su smatrali da su kadri biti sve, oni koji su ga se najviše bojali, prvi su ga blatili; oni koji su mu se najsladostrasnije ulizivali, sada su ga najžešće demonizirali. Prezren i postiđen, a godinama naučen na adoracije, uzdrmani Fouché povukao se na margine monarhije, geografske i društvene, gdje je do smrti živio izoliran, turoban i zaboravljen, vječno se nadajući kako će ga se netko u Parizu jednom ipak sjetiti.
Ocean ličnih i personalnih razlika
Nitko ga se nikad nije sjetio; čitavo njegovo djelo, taktički izvanredno, bilo je ustvari uzaludno i besmisleno. U povijesnim filmovima i kazališnim dramama sveden je na karikaturalno lice nelojalnog žandara, čuven ni po čemu osim po odsustvu karaktera. No, naravno, reći će mnogi: nije ovo Francuska revolucija, niti je ovo francuska republika, a između Fouchéa i Plenkovića, osim dvjestotinjak civilizacijskih godina, ocean je ličnih i profesionalnih razlika.
Točno. Ista je, kao i uvijek, samo čovjekova priroda. Kako koncem 17. stoljeća bilježi engleski pjesnik John Dryden: “Jer čovječanstvo uvijek je isto i ništa ne nestaje iz prirode, iako se mijenja sve”.
Sve je uvijek isto, iako se mijenja sve – u Plenkovićevoj Hrvatskoj, u eri redistribucije, posebice.
Premrežena Hrvatska Andreja Plenkovića: sarkofag mislećeg čovjeka, bestidna šutnja elita i efikasno ugušena republika
Ako bismo eru Andreja Plenkovića bili prisiljeni opisati jednom riječju, ta riječ bila bi redistribucija
"Svatko na platnu može vidjeti što mu prija, tako da slavna hrvatska inteligencija, lijevi profesori, liberalni analitičari, hvaljeni poduzetnici, slobodarski umjetnici i novinski drljačari lakše mogu živjeti dok žive uz pružanje supporta nekadašnjem staleškom protivniku. Zavaljeni u veoma udobne fotelje čije se tapeciranje financira dotacijama iz HDZ-ova proračuna, oni ustvari vode grčevitu borbu protiv vlastitog, duboko potisnutog stida. Iz dana u dan smišljaju opravdanja i informiraju javnost kako su drugi još gori..."
U čitavoj svojoj političko-diplomatskoj karijeri, sačinjenoj od nevjerojatnih prevrata i deklasiranja državničkih velikana poput Robespierrea i Napoleona, briljantni varalica Joseph Fouché jedan jedini put doveden je u situaciju da javno, pred biračima i stranačkim prvacima, mora pristupiti artikuliranju vlastita stava.
“Znate, slab mi je glas, što mi stvara poteškoće u javnom govoru”, imao je Fouché navadu govoriti kolegama zastupnicima u francuskom Konventu, lišen osjećaja srama iz domene samoponižavanja, a sve kako bi izbjegao ono od čega je za čitavog života najviše zazirao: suviše čvrsto vezivanje uz bilo koju grupaciju ili politiku.
Ta politika neimanja politika omogućila mu je da 1790. djeluje kao svećenik-učitelj u sjemeništu, pa za dvije godine kao strastveni pljačkaš crkvi, pa uskoro ultraradikalni komunist i revolucionarni egzekutor, popularni “Koljač iz Lyona”, pa onda carev ministar i višestruki milijunaš, sve to unutar desetak godina, jer ako nisi ništa, ili barem ništa dosljedno, računao je Fouché, onda imaš šanse biti sve.
Mračni genij politike
“On poznaje samo jednu stranku kojoj će ostati vjeran do kraja života: onu jaču, majoritet”, analizira austrijski pisac Stefan Zweig u kapitalnoj studiji Josepha Fouchéa. “Za njega je važno samo da uvijek bude uz pobjednika, a nikad uz pobijeđenog. Nikad ne žrtvuje svoju samovolju u korist nečije tuđe stvari”. Ne valja podcijeniti čovjeka kojem čovjekoličje ništa ne predstavlja.
Joseph Fouché, francuski državnik i diplomat, čuveni Napoleonov ministar policije, izumitelj suvremenog aparatusa političke špijunaže i uhođenja građana, u ovom zadnjem nešto poput našeg Miroslava Šeparovića, čovjek kojem se Balzac divio kao “mračnom, dubokom i jedinstvenom geniju politike”, evidentno ne poput našeg Šeparovića, tim besramnim izostankom uvjerenja trijumfirao je nad najvećim personama svog pokoljenja.
Na hridi njegovih izdaja, na klupku njegova laganja, na vulkanu njegova bestiđa nasukali su se ljudi puno važniji od njega, poput Napoleona Bonapartea, koji je Fouchéa dva ili tri puta nogom dao ekskomunicirati s pozicije šefa policije jer ga je ovaj izdao, pa ga iz očaja vraćao u administraciju, sve dok ga ovaj ponovno ne bi izdao, spletkama i kombinatorikama, akviziranim žetončićima i nastranim koalicijama.
Proračunati oportunist
Jer samo na jednom oltaru prisezao je Fouché svoju zakletvu; služio je samo jednom gospodaru i vrednovao samo jednu kakvoću; na samo jedno igračko polje bacao je svoju okladu i samo jedan zakon navodio ga je pokoravanju, zakon posjedovanja moći. Čak i kada je javno morao iznijeti stav – 1793. godine glasao je za pogubljenje kralja Luja XVI. – nije se dao prevariti. Pomno je računao, onjušio znoj s pariških ulica, poslušao zvuk kopita ispred Konventa, i zaključio da egzekucija predstavlja volju većinskog zastupničkog korpusa.
A kada se u krhko doba formiranja republike, francuske ili hrvatske, nebitno, ukaže okretni operater suzdržane vanjštine čiji jedini lojalitet predstavlja majoritet; čeljade u stanju proklamirati da je nešto ne-tema kada je evidentno tema, jer da nije, ne bi trebalo govoriti da nije; kojem je umjerenjaštvo odvratno čim ustanovi da je manjinsko, a radikalstvo ugodno kada god je oportuno; u čijem moralnom peljaru nema rukavca kojim se ne bi otisnuo, kao ni bačve ciničnost kojoj ne bi odjenuo ruho hrabrosti; pa ako takav zborovođa još sustavno i smireno grabi svaki instrumentarij izvršne vlasti, predmetne republike onda najčešće uskoro više ne bude.
***
Legalna korupcija termin je kao plasiran iz slavne retoričke fabrike državotvorne naše stranke, na policama supermarketa historije smješten uz misao kako “novac nije imovina”, ili recentniju ocjenu da je državna investicija u geodetska snimanja realizirana upravo besprijekorno, iako su majstori-geodeti ostavili pismene dokaznice da se dobar dio porezno infuziranog ulaganja plasirao u njihove vikendice, dnevnice i hotelske okrijepe.
No, legalna korupcija ustvari je ozbiljan političko-ekonomski konstrukt. Inaugurirao ju je Daniel Kaufmann, tada vodeći ekonomist Svjetske banke, u oproštajnom govoru 2008. godine, točno 200 godina nakon što je nekadašnji komunist Joseph Fouché dobio titulu francuskog grofa i 10 godina prije nego će premijer Plenković ostati bez prve bliske suradnice, upravo radi sumnji da se posvećeno bavila empirijskim istraživanjem – možda i dokazivanjem – Kaufmannova koncepta, u nas veoma uzualnog.
Specijaliziran za političku korupciju u tranzicijskim zemljama limitiranih demokratskih navada, Daniel Kaufmann objasnio je kako pod terminom korupcija zamišljamo pohlepnog dužnosnika koji prima svežanj novca u zamjenu za kontrauslugu. Dobro, sigurno nije pomislio kako je moguće ravnatelja javnog radiotelevizijskog servisa ukebati dok u vrećici iz Konzuma nosi svežnjeve tadašnjem gradonačelniku glavnog grada, ali nema veze, poanta ostaje.
Toksična legalna korupcija
Korupcija nisu samo gotovinske vrećice za partijske trutove, odnosno precizno definirana kaznena djela, kaže Kaufmann, direktno namješteni natječaji i na lažima temeljeni poticaji, masno preplaćene 3D snimke manjkave u sve tri dimenzije; od tog divljezapadnjačkog otuđivanja, u maniri uličnih raubera, bitno je gora korupcija koju stalno osjećaš, ali jedva da je vidiš.
Radi se o pogodovanjima u kojima nije nužno došlo do kaznenog djela ni vrećica mita, već eventualno sukoba interesa iz sfere prekršaja. Recimo, čelnici domaće korporacije propuste osuditi neku vladinu poreznu promjenu, a zauzvrat, bez direktnog quid pro quoa, vlast ih ne zaboravi kod draftanja iduće regulative. Ili, premijer bude viđen na rođendanu bliske mu kompanije, nakon čega patuljci iz birokracije samoinicijativno naštancaju nove porezne olakšice.
Takvim impliciranim dogovorima, piše Kaufmann u znanstvenim radovima, preferiraju se određene firme i grupacije, čime kroz godine dolazi do grubog narušavanja tržišne utakmice i kapilarnog porobljavanja države: ona postaje servis unaprijed odabranih pobjednika, a račun dolazi na stolove poreznih obveznika, kroz više maloprodajne cijene, masne kamate i skrivene naknade. No, vlast sada može monetizirati uloženo, pa joj takve kružne investicije itekako pomažu u očuvanju pozicije: zato je legalna korupcija tako toksična.
***
Na ta dva strateška postulata, autentičnoj fouchéovštini i legalnoj korupciji, okretni operater Andrej Plenković dizajnirao je svoj besprijekorno efikasni nosač aviona. Čitav kanconijer legalnih zlodjela ispisala je njegova osmogodišnja kamaraderija, sklapavši pritom veličanstvene saveze s crkvenjacima i sindikatima; alkoholiziranim županima i progresivnim kulturnjacima; kompromitiranim sucima i europskim povjerenicima; redikuloznim alt-right zekanovićima i cijenjenim srpskim učenjacima.
Nema s kim se ne ortači; trguje se frenetično i neprekidno, u kavanama i kockarnicama, po klubovima i konferencijama, već evo osam godina važu se dukati i akviziraju targeti, postavljaju provjereni i smjenjuju misleći, potkupljuju se rektori i zakupljuju mediji, i morali bismo otići valjda dvjestotinjak godina unazad, u eru Josepha Fouchéa, kako bismo pronašli ovakvu volju da se utamniči čitava država. Jer ako nisi ništa, ili barem ništa dosljedno, računa Plenković, onda imaš šanse biti sve.
Izostanak načela, deficit ideja i bunar bez sadržaja, to nisu usputne mane, već suštinske odlike: vlast Andreja Plenkovića ne egzistira usprkos svom kreativno-ideološkom deficitu, poput ne odveć nadarenog veznjaka koji se u elitni rang nogometa nekako probija na temelju trke i zalaganja, dakle Ademi, a ne Prosinečki, već je suštinska egzistencija čitave vlasti bazirana upravo na tom, pažljivo njegovanom deficitu.
Brod uigranih raubera
Što manje vrijednosti, manje i problema; što manje ideja, manje idejnih nesporazuma. Tamo gdje nema čvrstih stavova, nema ni čvrstih konflikta, a načelno govoreći, što manje argumentacije, manje propuštenih prilika iz domene eksploatacije. Najveći smo europejci u povijesti, sve dok organima ujedinjene Europe ne sijevne istraživati ljude naše pripadnosti. Za neovisnost smo državnog odvjetnika, dokle god nas ne dira. Radikalnog Karamarka zauvijek smo defenestrirali, sve dok ga nismo bili prisiljeni ponovno pozdraviti.
Vlast Andreja Plenkovića stoga funkcionira kao vrlo dobro posloženi brod uigranih raubera, putem sastavljeni mersenarij častohleplja sačinjen od lakomih kaputaša, oportunih posilnika i iskrenih erotokratosa, onih bijednika iz partijskih nomenklatura nepopravljivo zaluđenih erosom svakog kratosa, pažljivo selektiranih po jednom jedinom kriteriju: da ih ne odlikuju pretjerano izbrušena personalna uvjerenja. Dobro, i da znaju čitati didaskalije.
Jer samo na jednom oltaru priseže Plenković svoju zakletvu; služi samo jednom gospodaru i vrednuje samo jednu kakvoću; na samo jedno igračko polje baca svoju okladu i samo jedan zakon navodi ga pokoravanju, zakon posjedovanja moći. Čak i kada je javno morao pokazati stav – 2017. godine naložio je izbacivanje Mosta iz Vlade – nije se dao prevariti. Pomno je računao, onjušio znoj zagrebačkih ulica, poslušao zvuk kopita ispred Sabora, i zaključio da svejedno zadržava naklonost većinskog zastupničkog korpusa.
Mučno porobljavanje institucija
Banalno bi bilo otpisati to kao feler, ugrađenu grešku nužnu prisutnu u organizmu vlasti u rukama oktroiranog vladara. A ne, to je smisleno građena pozicija, pedantno usvajana i višestruko obranjena, eliksir mladosti kojim se stvar uspješno regenerira, kako bi mogla podnijeti teret čestih mijena i maštovitih radnji koje bi svakako zainteresirale fini akademski njuh Daniela Kaufmanna.
A vlast kojoj je jedina svrha imati vlast, nesputana uvijek neugodnim balastom vrijednosti i načela, prirodno se može baviti samo jednim poslom: ekspanzijom prostora svoje vlasti. Kroz orkansku paljbu stranačkih armada padaju muzeji i njihovi ravnatelji; sveučilišta i njihovi profesori; izdavači i njihovi mediji; tužitelji i njihovi slučajevi, sve dok im i posljednji bankar ili domar, svejedno, ne bude na raspolaganju kroz dvije-tri WhatsApp poruke.
***
A kako uopće funkcionira politika kojoj je temeljna politika neimanje politika? Kako održati pozitivne tenzije i osigurati lojalnost svih aktivnih dionika i prešutnih partnera? Tu na scenu dolazi tajni sastojak iz podrumske kuhinje, skriveni mikroprocesor u utrobi mašinerije, preporučeni paket iz skrivene kapije, na kojem se čitava operacija bazira: gotovo pa besplatna lova iz europskih izvorišta.
Najednom shvativši kako im je sudba dala nevjerojatnu, upravo povijesnu priliku da rukovode plasmanom senzacionalne količine europskih milijardi, vinovnici Hrvatske demokratske zajednice instalirali su se na mjesta fondovskih mistika, ostrašćeno njegujući nimbus svemoći i nepobjedivosti, do granica fanatizma ponavljajući kako su oni ti koji odlučuju o raspačavanju.
Poput svećenika srednjeg vijeka kojima je dodijeljen ovozemaljski monopol tumačenja svetih zapisa, vlast je sada ta koja jedina stoji između vlastitih građana i financijskog grala. Između onih koji primaju i onih koji primitka nisu dostojni stoji pravorijek samo jedne kabale, uzdignut do razine tvorbene mitomanije, panično skrivajući činjenicu kako bismo dobar dio novca dobili i da nam je premijer bio Penava.
Korupcija ugrađena u sustav
Ako bismo, dakle, eru Andreja Plenkovića bili prisiljeni opisati jednom riječju, ta riječ bila bi redistribucija. Svaku politiku koju provodi i svaku polugu koju koristi, redistributivne je naravi. Redistribuira se opsesivno, ali ciljano, financijskim kartelima, sindikalnim povjerenicima, izdavačkim kućama, energetskim lobijima, supersportskim lancima, neprofitnim udrugama, kamenjarskim portalima i sportskim organizacijama, a netom prije izbora, neku sitnu paru pošalje se i penzionerima.
Legalna je to korupcija na mlazni pogon europskih sredstava, turističkog PDV-a i doznaka iz inozemstva, snažan vorteks društvene mobilnosti koji na površinu izbacuje najgore među nama. Čitava hranidbena nomenklatura izrađena je kako bi se bavila transferiranjem novca iz točka A u točku B, s propratnim carinama, provizijama i izgubljenim vagonima. U tom smislu, nije netočno kazati kako je korupcija ugrađena u DNK sustava: kada tako mali broj ljudi odlučuje kamo odlazi tako impozantna količina novca, onda je prirodno da se solidan dio putem utorbari.
Manipulacije, ucjene, laži
U svim ovim koluzijama ključno je Plenkoviću nigdje ne ostaviti pretjeranog traga, nikome se ne obećati do kraja i uvijek ostaviti dovoljno praznog prostora. Crkvenim ocima iskrcat će novce i zakonske prijedloge, ali neće s njima paradirati u ime Isusa; prvacima Srba osigurat će obilate poticaje i povrat imovine, ali neće pogibati za prava manjina. Interesne skupine bit će namirene, ali nikad prežderane.
Poput iskusnog chefa iz Michelinova restorana, on vrlo dobro znade: nije cilj natrpati gosta jeftinim kalorijama, cilj je pobuditi mu apetite da dolazi po još. Stvorivši oko sebe tako grupacije sve gladnije – i adiktivnom ponašanju sve sklonije – Plenković njima iskusno manipulira, a umjesto da o svemu šuti, on ne može izdržati, pa se još drsko hvali: “Ova Vlada osigurala je toliko i toliko milijardi eura, bez ove Vlade ne bi bilo toga i toga, milijarde iz Europe nisu osigurali ni mediji ni opozicija”. Poruka je jasna, pasivno-agresivna ucjena: bez mene ste nitko i ništa.
***
Redistributivna suština ima još jednu fascinantnu, perverzno zabavnu posljedicu: kako ona djeluje na širokom prostoru između birokratskog formalizma i svima prihvatljivih floskula, posjeduje obilježja svojstvena avangardnim djelima, slika prije slike iz zadnje faze Borisa Bućana. Svatko na platnu može vidjeti što mu prija, tako da slavna hrvatska inteligencija, lijevi profesori, liberalni analitičari, hvaljeni poduzetnici, slobodarski umjetnici i novinski drljačari lakše mogu živjeti dok žive uz pružanje supporta nekadašnjem staleškom protivniku.
Zavaljeni u veoma udobne fotelje čije se tapeciranje financira dotacijama iz HDZ-ova proračuna, oni ustvari vode grčevitu borbu protiv vlastitog, duboko potisnutog stida. Iz dana u dan smišljaju opravdanja i informiraju javnost kako su drugi još gori, možemovci nesposobni, mostovci klerikalni, a esdepeovci dokazani idioti; stabilnost je najvažnija, kao i europejština; uostalom, nestalo je tvrde desnice, a je li baš najgora stvar na svijetu na vlasti držati lupeže?
Tu i tamo, istina, bace hranu lavovima. Kroz humoresku ili TV nastup priopće da vlast ipak nije najbolja i časno se ograde od najgorih poteza, ali suštinski govoreći, javno djelovanje solidnog dijela hrvatskih intelektualnih elita svelo se na alibiranje vlastitih privilegija. Upali su u stupicu, ali svjesno i samovoljno, pa zatim zaključali za sobom i ponosno predali ključeve lijepo urešenog sarkofaga svakog mislećeg čovjeka. I tu dolazimo do temeljnog problema ove inačice HDZ-a.
Trijumf spletke nad idejom
Legitimno je misliti da je Možemo hrpa aktivista utopljenih u wokeizam, a Most sačinjen od prijetvornih klerikalaca; da je netko ultimativni kreten po pitanju pobačaja ili poreza; pa čak i to, da odobravanjem centrističkog HDZ-a stopiraš neka druga negativna zbivanja; ali to su ordinarna, demokratski sukobljena stajališta. Ako netko na poziciji, međutim, fouchéovskom hipokrizijom i legalnom korupcijom aktivno radi na suzbijanju razmjene mišljenja, onda demokracije nema. Oko politika naime možeš debatirati, ali oko demokracije baš i ne.
Jer, sada već znamo: kada se u krhko doba formiranja republike, francuske ili hrvatske, nebitno, ukaže okretni operater već bitno manje suzdržane vanjštine kojem je jedini interes zaštititi vlastiti interes; čeljade u stanju proklamirati da je bio suviše pitom prema medijima koji su ga kritizirali, što u novom mandatu svakako planira ispraviti; pa ako se takav korifej još sustavno i smireno dokopa svake institucije, predmetne republike onda više nema.
“Spletka trijumfira nad idejom, a spretnost nad genijem. Propalo je čitavo slavno pokoljenje te jedinstvene prekretnice u povijesti svijeta i jedino Fouché se uzdigao, zahvaljujući svojoj upornoj strpljivosti koja je u tami kovala planove i podzemno rovala”, piše Zweig. “Sada se ministarstva, Senat i Narodna skupština kao vosak svijaju u njegovoj majstorskoj ruci, a nekad tako siloviti generali, strepeći za svoje mirovine, podvrgavaju se novom predsjedniku, pitomi poput janjaca. Građanstvo i narod cijele jedne zemlje čekaju na njegove odluke”.
***
Ako nisi ništa, ili barem ništa dosljedno, računao je Fouché i računa Plenković, onda imaš šanse biti sve, dok građanstvo i narod cijele jedne zemlje, pitomi poput janjaca, čekaju na tvoje odluke. No, iz toga također proizlazi: ako misliš biti sve, prijeti opasnost da na kraju budeš ništa.
U slučaju Josepha Fouchéa, pasionirani kartaš velike igre namagarčio je koga god je stigao i na kraju završio kao ništa; tragikomična munja sudbine odlučila je da mu presudi onaj jedan jedini glas koji je izrekao javno i odlučno, koliko god proračunato. Nakon što je u Francuskoj došlo do restauracije dinastije Bourbona, nisu mu mogli oprostiti što je otvoreno glasao za regicid.
Izbačen sa svjetske pozornice, kako biva s ljudima koji su smatrali da su kadri biti sve, oni koji su ga se najviše bojali, prvi su ga blatili; oni koji su mu se najsladostrasnije ulizivali, sada su ga najžešće demonizirali. Prezren i postiđen, a godinama naučen na adoracije, uzdrmani Fouché povukao se na margine monarhije, geografske i društvene, gdje je do smrti živio izoliran, turoban i zaboravljen, vječno se nadajući kako će ga se netko u Parizu jednom ipak sjetiti.
Ocean ličnih i personalnih razlika
Nitko ga se nikad nije sjetio; čitavo njegovo djelo, taktički izvanredno, bilo je ustvari uzaludno i besmisleno. U povijesnim filmovima i kazališnim dramama sveden je na karikaturalno lice nelojalnog žandara, čuven ni po čemu osim po odsustvu karaktera. No, naravno, reći će mnogi: nije ovo Francuska revolucija, niti je ovo francuska republika, a između Fouchéa i Plenkovića, osim dvjestotinjak civilizacijskih godina, ocean je ličnih i profesionalnih razlika.
Točno. Ista je, kao i uvijek, samo čovjekova priroda. Kako koncem 17. stoljeća bilježi engleski pjesnik John Dryden: “Jer čovječanstvo uvijek je isto i ništa ne nestaje iz prirode, iako se mijenja sve”.
Sve je uvijek isto, iako se mijenja sve – u Plenkovićevoj Hrvatskoj, u eri redistribucije, posebice.