Više zahtjeva za ocjenu ustavnosti tog zakona stajalo je u ladici od sredine devedesetih. Gospođa Omejec se morala složiti da je to propust, ali je priznala da to kontroverzno pitanje jednostavno nije imala “dovoljno snage staviti na sjednicu”. Novi mandat nije dobila, a Ustavni sud je konačno 2017., pod vodstvom novog predsjednika Miroslava Šeparovića, naložio Saboru da najkasnije do veljače 2019. osuvremeni jugoslavenski zakon o abortusu, ali tako da ne dira stečena prava žena.
No evo, prošla je i veljača 2024. godine, još pet godina, a Sabor novi zakon nije donio. To je samo jedan primjer kako rade hrvatske institucije. One su ovih dana svima na jeziku, opozicija ih napada i traži da ih se oslobodi političkih i ideoloških pritisaka i posljedičnih kalkulacija dok ih Plenkovićeva vlast brani kao svetu sliku.
Institucije jesu važna izborna tema
Institucije jesu važna izborna tema. Kod nas, naravno, nije problem da nama fali institucija, imamo ih za sve i koliko hoćeš, sa stotinama službenih zidnih ploča nakićenih zlatnim slovima. Ali prosta je činjenica da one uglavnom ne ispunjavaju svrhu zbog koje su utemeljene i svakom društvu potrebne.
Kao što je potpuno nakaradno da je Ustavnom sudu trebalo preko trideset godina da se osvrne na zakon o pobačaju, pri čemu će jedna od njegovih predsjednica, Jasna Omejec, izjaviti kako “nije imala dovoljno snage” da radi svoj vrhunski plaćeni posao, tako veliki problemi postoje i sa Saborom i Vladom pa redom dalje.
Ako gledamo funkcionalnost nacionalnih institucija, moramo zaključiti da je Hrvatska nedovršena država. Ili loše dovršena. Njihove su boljke brojne. Mahom su birokratizirane. Odvojene su od društva kome navodno služe pa postaju prazna svrha same sebi. Često šute gdje trebaju govoriti. Politizirane su i nagodbenjački ugađaju vlastima. Zastrašene su pred vlastitim zadacima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zato građani imaju točan dojam da ih je kompletna mreža sustava ostavila same na ledini, da se ni u što ne mogu pouzdati i da se narodne i javno financirane institucije nadmeno rugaju njihovu osjećaju za ispravno postupanje. To pretvara zajednicu u jazbinu. U društvo glava u pijesku.
Postavljanjem Turudića iskarikirali cijelu stvar
Postavljenjem Ivana Turudića, HDZ je samo do maksimuma iskarikirao cijelu tu neveselu stvar. Jer ako toliko kompromitirani sudac, voljom Vlade, može postati glavni državni tužitelj, onda je pouka da je ovdje stvarno moguće baš sve. A u ovom je kontekstu još puno gore što je taj skandal cijela pravosudna struka praktički odšutjela kao da ih se daljnje srozavanje ugleda sudstva i tužiteljstva uopće ne tiče. Ni glasa skoro ni od koga.
To nije samo odlika pravosuđa. U svim klizavim i politički kontaminiranim situacijama – cijele se struke, čast rijetkim iznimkama, zavlače u blaženu šutnju. To najbolje znaju novinari koji uvažene sveučilišne profesore zovu da daju svoj stručni doprinos i potrebna objašnjenja u zapaljivim društvenim i političkim debatama. Nijedan akademski forum nije se kritički oglasio čak ni nakon vrhunskog skandala koji su nedavno proizvela najmanje dva rektora hrvatskih sveučilišta svojim pojavljivanjem na saboru HDZ-a.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Umjesto njih čuli smo samo usamljeni glas riječke rektorice Snježane Prijić Samardžije. Kad je išta i o čemu rekla Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti? Kad su se institucije ove i one suprotstavile navođenju s Markova trga? Kad je javna televizija odbila slušati politički diktat s HDZ-ova telefona? Kad? Itko? Oko ičega? Jedino ih iznos vlastitih plaća može natjerati da progovore.
Sabor se sveo na sljepačko opsluživanje premijera
Pa pogledajmo samo taj jadni Sabor, formalno mjesto gdje se bruse najbolje politike i daju smjernice Vladi, kako se sveo na sljepačko opsluživanje volje premijera i nedolično rasadište jeftinih doskočica. Da im Plenković naredi da dignu ruke za zakon o zabrani spominjanja siromaštva, oni bi ih podigli jednoglasno.
Zar je moguće da nijedan amandman opozicijskih stranaka nikad nije dovoljno na tragu javnog dobra da ga Vlada usvoji, a poslušnička većina izglasa? I je li itko ikad čuo za parlament u kome, kao u ovom Jandrokovićevom, nitko ne smije ništa zinuti a da ne dobije “opomenu”? A ni na jednu ozbiljnu kriznu situaciju – u zakonima koji su domena Sabora – ama baš nikad nema jasnog odgovora. Nije ga bilo u slučaju Agrokor, nema ga sada nakon što se Milanović najavio za premijera.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Neki dan sam razgovarala sa ženom koja radi u socijalnom sustavu u Dalmaciji i potpuno je apolitična, stalo joj je samo do nezbrinute djece čijem se spašavanju posvetila. Kaže da joj je najmrža riječ “Katarina Zrinski“. Kako? – pitam. Pa to je ta zajednica žena HDZ-a, kaže. Sve su ravnateljice centara za socijalnu skrb njihove i ne daju disati. Napreduje se samo po političkoj liniji, a za naše štićenike im se fućka. Eto tako.
Disciplinski spor zbog napuštene djevojčice
Nije ništa drukčije ni u Zagrebu, a vjerojatno ni drugdje, kao ni u bilo kojoj drugog od vlasti ovisnoj javnoj djelatnosti. Poznato je da je stručnjacima koji rade u socijali nekom uredbom zabranjeno javno išta reći ako im ne odobre ravnatelji. Eno protiv psihologinje Valerije Kanđere vodi se disciplinski spor pod prijetnjom otkaza jer je digla galamu oko slučaja napuštene autistične djevojčice.
Što se tiče institucija i institucionaliziranoga, djeca po zakonu mogu i ne moraju ići na vjeronauk, a onima koja ne idu mora se osigurati da se u te sate, ako su već u sredini satnice, ne tretiraju kao gubavci. Ali moja unuka svejedno sama sjedi na hodniku. A pedagošku instituciju škole to nimalo niti brine, niti zanima. To je naš problem, a ne njihov, jer je mi nismo upisali, pa neka se dijete osjeća kako se osjeća.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Imamo i instituciju Državnog zavoda za statistiku odakle mi se žale da moraju frizirati podatke. Imamo sudove koji imaju slobodu odlučivati o našim životima po 15 godina. Imamo sve, ali nigdje oslonca. Opozicijski političari govore o “zarobljenim institucijama” koje se pune lošim kadrom. A one su takve jer su opasane bodljikavom žicom propisa koji upravo do ovoga i dovode. Na kraju postanu osušene i od ugleda, i od povjerenja, a često i od znanja. Trule i mrtve. To vodi u propast i mora se mijenjati. Tko će, hoće li i kako, neka nam sada to kažu.
Naše institucije ne štite građane nego se rugaju osjećaju za pravdu. Zato je Hrvatska nedovršena država
Cijele se struke, čast rijetkim iznimkama, zavlače u blaženu šutnju
Postavljanjem Ivana Turudića HDZ je samo do maksimuma iskarikirao cijelu tu neveselu stvar. Jer ako toliko kompromitirani sudac voljom Vlade može postati glavni državni tužitelj, onda je pouka da je ovdje stvarno moguće baš sve. A u ovom je kontekstu još puno gore što je taj skandal cijela pravosudna struka praktički odšutjela, kao da ih se daljnje srozavanje ugleda sudstva i tužiteljstva uopće ne tiče
Profesorica zagrebačkog Pravnog fakulteta Jasna Omejec kandidirala se 2016. za treći osmogodišnji mandat ustavne sutkinje, gdje je već bila provela 16 godina. Kako je u svom drugom mandatu od 2008. do 2016. bila predsjednica Ustavnog suda, na saslušanju u Saboru postavljeno joj je pitanje kako to da u osam godina na dnevni red nikad nije stavila Zakon o prekidu trudnoće iz bivše SFRJ.
Više zahtjeva za ocjenu ustavnosti tog zakona stajalo je u ladici od sredine devedesetih. Gospođa Omejec se morala složiti da je to propust, ali je priznala da to kontroverzno pitanje jednostavno nije imala “dovoljno snage staviti na sjednicu”. Novi mandat nije dobila, a Ustavni sud je konačno 2017., pod vodstvom novog predsjednika Miroslava Šeparovića, naložio Saboru da najkasnije do veljače 2019. osuvremeni jugoslavenski zakon o abortusu, ali tako da ne dira stečena prava žena.
No evo, prošla je i veljača 2024. godine, još pet godina, a Sabor novi zakon nije donio. To je samo jedan primjer kako rade hrvatske institucije. One su ovih dana svima na jeziku, opozicija ih napada i traži da ih se oslobodi političkih i ideoloških pritisaka i posljedičnih kalkulacija dok ih Plenkovićeva vlast brani kao svetu sliku.
Institucije jesu važna izborna tema
Institucije jesu važna izborna tema. Kod nas, naravno, nije problem da nama fali institucija, imamo ih za sve i koliko hoćeš, sa stotinama službenih zidnih ploča nakićenih zlatnim slovima. Ali prosta je činjenica da one uglavnom ne ispunjavaju svrhu zbog koje su utemeljene i svakom društvu potrebne.
Kao što je potpuno nakaradno da je Ustavnom sudu trebalo preko trideset godina da se osvrne na zakon o pobačaju, pri čemu će jedna od njegovih predsjednica, Jasna Omejec, izjaviti kako “nije imala dovoljno snage” da radi svoj vrhunski plaćeni posao, tako veliki problemi postoje i sa Saborom i Vladom pa redom dalje.
Ako gledamo funkcionalnost nacionalnih institucija, moramo zaključiti da je Hrvatska nedovršena država. Ili loše dovršena. Njihove su boljke brojne. Mahom su birokratizirane. Odvojene su od društva kome navodno služe pa postaju prazna svrha same sebi. Često šute gdje trebaju govoriti. Politizirane su i nagodbenjački ugađaju vlastima. Zastrašene su pred vlastitim zadacima.
Zato građani imaju točan dojam da ih je kompletna mreža sustava ostavila same na ledini, da se ni u što ne mogu pouzdati i da se narodne i javno financirane institucije nadmeno rugaju njihovu osjećaju za ispravno postupanje. To pretvara zajednicu u jazbinu. U društvo glava u pijesku.
Postavljanjem Turudića iskarikirali cijelu stvar
Postavljenjem Ivana Turudića, HDZ je samo do maksimuma iskarikirao cijelu tu neveselu stvar. Jer ako toliko kompromitirani sudac, voljom Vlade, može postati glavni državni tužitelj, onda je pouka da je ovdje stvarno moguće baš sve. A u ovom je kontekstu još puno gore što je taj skandal cijela pravosudna struka praktički odšutjela kao da ih se daljnje srozavanje ugleda sudstva i tužiteljstva uopće ne tiče. Ni glasa skoro ni od koga.
To nije samo odlika pravosuđa. U svim klizavim i politički kontaminiranim situacijama – cijele se struke, čast rijetkim iznimkama, zavlače u blaženu šutnju. To najbolje znaju novinari koji uvažene sveučilišne profesore zovu da daju svoj stručni doprinos i potrebna objašnjenja u zapaljivim društvenim i političkim debatama. Nijedan akademski forum nije se kritički oglasio čak ni nakon vrhunskog skandala koji su nedavno proizvela najmanje dva rektora hrvatskih sveučilišta svojim pojavljivanjem na saboru HDZ-a.
Umjesto njih čuli smo samo usamljeni glas riječke rektorice Snježane Prijić Samardžije. Kad je išta i o čemu rekla Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti? Kad su se institucije ove i one suprotstavile navođenju s Markova trga? Kad je javna televizija odbila slušati politički diktat s HDZ-ova telefona? Kad? Itko? Oko ičega? Jedino ih iznos vlastitih plaća može natjerati da progovore.
Sabor se sveo na sljepačko opsluživanje premijera
Pa pogledajmo samo taj jadni Sabor, formalno mjesto gdje se bruse najbolje politike i daju smjernice Vladi, kako se sveo na sljepačko opsluživanje volje premijera i nedolično rasadište jeftinih doskočica. Da im Plenković naredi da dignu ruke za zakon o zabrani spominjanja siromaštva, oni bi ih podigli jednoglasno.
Zar je moguće da nijedan amandman opozicijskih stranaka nikad nije dovoljno na tragu javnog dobra da ga Vlada usvoji, a poslušnička većina izglasa? I je li itko ikad čuo za parlament u kome, kao u ovom Jandrokovićevom, nitko ne smije ništa zinuti a da ne dobije “opomenu”? A ni na jednu ozbiljnu kriznu situaciju – u zakonima koji su domena Sabora – ama baš nikad nema jasnog odgovora. Nije ga bilo u slučaju Agrokor, nema ga sada nakon što se Milanović najavio za premijera.
Neki dan sam razgovarala sa ženom koja radi u socijalnom sustavu u Dalmaciji i potpuno je apolitična, stalo joj je samo do nezbrinute djece čijem se spašavanju posvetila. Kaže da joj je najmrža riječ “Katarina Zrinski“. Kako? – pitam. Pa to je ta zajednica žena HDZ-a, kaže. Sve su ravnateljice centara za socijalnu skrb njihove i ne daju disati. Napreduje se samo po političkoj liniji, a za naše štićenike im se fućka. Eto tako.
Disciplinski spor zbog napuštene djevojčice
Nije ništa drukčije ni u Zagrebu, a vjerojatno ni drugdje, kao ni u bilo kojoj drugog od vlasti ovisnoj javnoj djelatnosti. Poznato je da je stručnjacima koji rade u socijali nekom uredbom zabranjeno javno išta reći ako im ne odobre ravnatelji. Eno protiv psihologinje Valerije Kanđere vodi se disciplinski spor pod prijetnjom otkaza jer je digla galamu oko slučaja napuštene autistične djevojčice.
Što se tiče institucija i institucionaliziranoga, djeca po zakonu mogu i ne moraju ići na vjeronauk, a onima koja ne idu mora se osigurati da se u te sate, ako su već u sredini satnice, ne tretiraju kao gubavci. Ali moja unuka svejedno sama sjedi na hodniku. A pedagošku instituciju škole to nimalo niti brine, niti zanima. To je naš problem, a ne njihov, jer je mi nismo upisali, pa neka se dijete osjeća kako se osjeća.
Imamo i instituciju Državnog zavoda za statistiku odakle mi se žale da moraju frizirati podatke. Imamo sudove koji imaju slobodu odlučivati o našim životima po 15 godina. Imamo sve, ali nigdje oslonca. Opozicijski političari govore o “zarobljenim institucijama” koje se pune lošim kadrom. A one su takve jer su opasane bodljikavom žicom propisa koji upravo do ovoga i dovode. Na kraju postanu osušene i od ugleda, i od povjerenja, a često i od znanja. Trule i mrtve. To vodi u propast i mora se mijenjati. Tko će, hoće li i kako, neka nam sada to kažu.