U hrvatskoj javnosti prisutna je tendencija, potencirana od strane vladajućih struktura, da se sukobi interpretiraju u negativnim terminima, kao nešto nepoželjno i štetno po društvo. Međutim, sukobi su forma društvenog odnosa koji, uz odnose suradnje, predstavljaju integralni dio svakog društva. Bez suradnje društveni život nije moguć, bez sukoba nema društvene promjene i razvoja.
Naravno, nisu svi sukobi funkcionalni po društvo; neki će rezultirati novim konsenzusom i jačanjem društvene solidarnosti, drugi uvesti društvo u dugotrajnu krizu i izazvati njegov kolaps. Prema uglednom njemačko-američkom sociologu Lewisu Coseru, sukobi koji se vode oko bazičnih principa i vrijednosti na kojima se temelji društvo ili se odvijaju u rigidnim socijalnim strukturama, bez kanala za izražavanje nezadovoljstva, urušavaju društvenu koheziju i imaju dezintegrativne učinke.
Konstruktivni sukobi, s druge strane, imaju niz pozitivnih funkcija. Oni mogu izbalansirati odnose moći među suprotstavljenim stranama, povećati vidljivost nekog problema u javnosti i time doprinijeti njegovom rješenju te pomoći izgradnji identiteta grupe i svijesti o njenim pravima. U tom smislu, konstruktivni sukobi su kreativna sila povijesti i motor društvenog razvoja.
Sukobi su sastavni dio natjecanja
Za razliku od autoritarnih i totalitarnih režima, demokracija prihvaća pluralitet interesa i svjetonazorskih pozicija, a sukobe koji se odvijaju u političkoj sferi tretira kao sastavni dio demokratskog natjecanja. Demokracija, međutim, ne prihvaća sukobe samo na deklarativnoj razini nego ih putem političkog kompromisa, kao ključnog mehanizma upravljanja sukobima, nastoji ublažiti ako ne već razriješiti i time prevenirati njihove potencijalno destruktivne efekte.
Budući da su sukobi uvijek pokazatelj nezadovoljstva proizašlog iz nejednake distribucije autoriteta i moći u društvu i/ili percepcije zlouporabe vlasti, ignoriranje i minimaliziranje tog nezadovoljstva slabi demokraciju kroz urušavanje povjerenja građana u njene institucije i prijeti širenjem antidemokratskog raspoloženja.
Povezanost povjerenja i demokracije proizlazi iz činjenice da ona ne zahtijeva samo svojevrsno institucionalno uređenje, već i podržavajuću političku kulturu koja će osigurati masovnu podršku njenim temeljnim principima i vrijednostima. Kao važni element demokratske političke kulture, povjerenje vrši niz važnih funkcija. Ono omogućuje suradnju neophodnu za ostvarenje zajedničkih rješenja u različitim područjima društvenog djelovanja. Drugim riječima, povjerenje omogućuje postizanje konsenzusa i kompromisa kao glavnih mehanizama demokratskog procesa donošenja odluka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Krhki društveni fenomen
Demokracija pretpostavlja određeni stupanj civiliziranosti u javnim istupima i sučeljavanjima, izbjegavanje diskvalifikacija i demonizacije neistomišljenika, uvažavanje prava i dostojanstva političkih suparnika. Da bi to bilo moguće, potreban je bar minimum povjerenja među političkim akterima. I na kraju, demokracija zahtijeva participaciju. Ona ovisi o spremnosti građana da se angažiraju u izgradnji i kontroli demokratskih institucija.
Sudjelovanje na izborima pretpostavlja određeni stupanj povjerenja u političke institucije te u nepristranost i pravednost uspostavljenih pravila. Drugim riječima, široka podrška demokraciji proizlazi iz vjere u legitimnost demokratskih principa i pravila igre koja, pak, sama uvelike počiva na povjerenju građana u političke institucije i njihove predstavnike.
Povjerenje je krhki društveni fenomen. Ono se razara u uvjetima rasprostranjene korupcije, nepotizma, rasta nejednakosti i socijalne nepravde, nefunkcioniranja pravosuđa i netransparentnosti državnih institucija i javne uprave. Stoga ne iznenađuje nalaz da u zadnja dva desetljeća Hrvatska bilježi kontinuirani pad povjerenja u političke institucije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Otuđenje od političkih institucija
Ovaj trend urušavanja povjerenja u političke stranke, Sabor, Vladu i Predsjednika Republike pokazuje da građani smatraju da politički akteri ne ispunjavaju njihova normativna očekivanja, da ne djeluju u korist interesa javnosti nego u korist osobnih interesa i s njima povezanih interesnih skupina. Otuđenje od političkih institucija prepoznaje se u padu izlaznosti na izbore i u raširenom stavu da nema bitne razlike između vlasti i oporbe. Sve to stvara plodno tlo za razvoj populističke politike i otklizavanje prema autoritarnim rješenjima.
Politički akteri pokazuju se tako kao ključni čimbenik destabilizacije hrvatske demokracije. Unazad nekoliko godina tu su ulogu na sebe preuzeli predsjednik Vlade i predsjednik Republike. Andrej Plenković i Zoran Milanović stavili su dužnosti koje obnašaju u funkciju vlastitog ega i učinili Hrvatsku žrtvom njihovih osobnih obračuna, prepucavanja i borbe za prevlast.
Zbog njihove nesposobnosti da obuzdaju svoj svađalački i visoko kompetitivni karakter, kršili su Ustavom propisanu obvezu suradnje u području vanjske politike, obrane i nacionalne sigurnosti čime su doveli u pitanje stabilnosti i normalno funkcioniranje tih sustava. Obojica dijele isti prezir prema onima koji misle drugačije i preispituju njihove odluke, isti prezir prema demokratskoj proceduri i ideji kompromisa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ismijavanje i ponižavanje
Toleriranjem koruptivnih radnji članova njegove vlade i stranke, instaliranjem osobe za koju postoji opravdana sumnja da je dio korupcijskih struktura na mjesto glavnog državnog odvjetnika, osporavanjem nadležnosti Ureda europskog javnog tužitelja u aferi zlouporabe europskih sredstava te uvođenjem izmjena u Kazneni zakon koje ugrožavaju pravo građana na informacije, premijer je borbu protiv korupcije učinio mrtvim slovom na papiru te doveo u pitanje ustavno načelo samostalnosti i nepristranosti sudbene vlasti i slobode medija.
Zoran Milanović je, pak, odlukom da sudjeluje na parlamentarnim izborima kao premijerski kandidat SDP-a, bez prethodnog podnošenja ostavke na mjesto predsjednika Republike, prekršio ustavno načelo diobe vlasti. Svojom reakcijom na upozorenje sudaca Ustavnog suda da je njegova kandidatura na parlamentarnima izborima nespojiva s ustavnim položajem i ovlastima predsjednika pokazao je da partikularne stranačke interese smatra važnijima od ustavne obveze da skrbi za redovito djelovanje i stabilnost državne vlasti.
Neosporno inteligentan i elokventan, predsjednik Milanović te vrline nije stavio u službu civiliziranja javnog diskursa i političke komunikacije nego diskvalifikacija, ismijavanja i ponižavanja svih koji se usude kritizirati njegove izjave i političke poteze. Srozavanje kvalitete političke komunikacije i uvođenje jezika ulice u prostor javne riječi najdestruktivniji su ishodi njegova političkog djelovanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Opasno spajanje nespojivog
Iako nešto pristojniji u izričaju, retorika i komunikacijski stil premijera Plenkovića ne odstupaju značajno od Milanovićevih. Obojicu najbolje opisuje refren pjesme Psihomodo Popa Ja volim samo sebe. Arogantan, nespreman na dijalog s političkim suparnicima, predstavnicima medija i udruga civilnog društva, postavio se u ulogu nepogrešivog i nezamjenjivog vođe.
Ovaj kompleks velikog vođe potvrdio je i odbijanjem da sudjeluje u predizbornom sučeljavanju, otklonivši tu mogućnost izjavom da su oporbeni kandidati anonimusi i “politička sitnež”. Time, međutim, nije iskazao nepoštovanje samo prema političkim protivnicima nego i prema građanima za koje očigledno smatra da nisu vrijedni njegova truda i vremena.
Politička kampanja kojoj svjedočimo postala je u značajnoj mjeri taocem premijera i predsjednika koji konstruiraju privid izvanrednosti situacije i eshatološke borbe između dobra i zla. Na primjer, reći “sve je bolje od HDZ-a” i prizivati Vladu nacionalnog spasa koja bi trebala spojiti nespojivo politički je krajnje neodgovorno i opasno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Korupcija nije jedini problem
To, naime, navodi na zaključak da nije važno kakve socijale politike zagovara pojedina stranka, koje je njeno svjetonazorsko opredjeljenje, kako i gdje ona vidi budućnost Hrvatske, prijeti li masovnim hapšenjima te promovira li netrpeljivost ili prihvaćanje drugih i drugačijih.
Korupcija je nesumnjivo gorući problem hrvatskog društva, ali nije jedini. Siromaštvo, neadekvatan zdravstveni sustav, demografsko urušavanje i manjak radne snage, netransparentna uprava i sporost pravosuđa predstavljaju probleme koji negativno utječu na kvalitetu života, ali su degradirani na poziciju usputnih tema. Umjesto da bude prilika za iznošenje koherentnih i inspirativnih političkih programa, sučeljavanje argumenata i sadržajnu raspravu, kampanja je, uz rijetke iznimke, postala poligon za bezidejne istupe, prepucavanja, demagoške floskule i razmjenu uvreda.
Izbori su pravi trenutak da si postavimo pitanje kakve ljude želimo da nas predstavljaju, odnosno koje kvalitete trebaju posjedovati ljudi koji obnašaju ključne političke funkcije. Neki će reći da trebamo lidera s karizmom koji/a će svojom energijom i izvanrednom osobnošću mobilizirati građane da se uključe u politički proces i pokrenu društvenu i političku promjenu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Eksplozija negativnih emocija
Karizma u politici ima svoju pozitivnu stranu u smislu da kroz mobilizaciju dotad pasivnih i apatičnih građana doprinosi širenju političke participacije. Međutim, ako ta participacija nije plod intrinzične motivacije i racionalne prosudbe nego eksplozije negativnih emocija, ona može ugroziti funkcioniranje, pa i opstanak demokratskog poretka. Karizmatični lideri nosioci su etosa društvene promjene, ali i ideološke polarizacije. Često ih “krasi” mesijanski kompleks, narcisoidni karakter i sklonost manipulativnom ponašanju, arbitrarnim odlukama i autoritarnim rješenjima.
Hrvatska ne treba spasitelje i “hvalisavce s moći” nego političare koji su predani svojim uvjerenjima, ali koji imaju duboki osjećaj odgovornosti za posljedice svojeg djelovanja. I, naravno, kojima je javni interes ispred njihovih osobnih ili stranačkih interesa. Samo s takvim političarima moguće je spriječiti da sukobi poprime destruktivni karakter, postići konsenzus oko ključnih problema i vratiti povjerenje u političke institucije.
Prof. dr. sc. Davorka Matić redovita je profesorica na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Hrvatska ne treba spasitelje. Dapače, destabiliziraju je upravo 'hvalisavci s moći'
Ako je širenje političke participacije samo plod eksplozije negativnih emocija, to može ugroziti opstanak demokracije
Povjerenje je krhki društveni fenomen. Ono se razara u uvjetima rasprostranjene korupcije, nepotizma, rasta nejednakosti i socijalne nepravde, nefunkcioniranja pravosuđa i netransparentnosti državnih institucija i javne uprave. Stoga ne iznenađuje nalaz da u zadnja dva desetljeća Hrvatska bilježi kontinuirani pad povjerenja u političke institucije
U hrvatskoj javnosti prisutna je tendencija, potencirana od strane vladajućih struktura, da se sukobi interpretiraju u negativnim terminima, kao nešto nepoželjno i štetno po društvo. Međutim, sukobi su forma društvenog odnosa koji, uz odnose suradnje, predstavljaju integralni dio svakog društva. Bez suradnje društveni život nije moguć, bez sukoba nema društvene promjene i razvoja.
Naravno, nisu svi sukobi funkcionalni po društvo; neki će rezultirati novim konsenzusom i jačanjem društvene solidarnosti, drugi uvesti društvo u dugotrajnu krizu i izazvati njegov kolaps. Prema uglednom njemačko-američkom sociologu Lewisu Coseru, sukobi koji se vode oko bazičnih principa i vrijednosti na kojima se temelji društvo ili se odvijaju u rigidnim socijalnim strukturama, bez kanala za izražavanje nezadovoljstva, urušavaju društvenu koheziju i imaju dezintegrativne učinke.
Konstruktivni sukobi, s druge strane, imaju niz pozitivnih funkcija. Oni mogu izbalansirati odnose moći među suprotstavljenim stranama, povećati vidljivost nekog problema u javnosti i time doprinijeti njegovom rješenju te pomoći izgradnji identiteta grupe i svijesti o njenim pravima. U tom smislu, konstruktivni sukobi su kreativna sila povijesti i motor društvenog razvoja.
Sukobi su sastavni dio natjecanja
Za razliku od autoritarnih i totalitarnih režima, demokracija prihvaća pluralitet interesa i svjetonazorskih pozicija, a sukobe koji se odvijaju u političkoj sferi tretira kao sastavni dio demokratskog natjecanja. Demokracija, međutim, ne prihvaća sukobe samo na deklarativnoj razini nego ih putem političkog kompromisa, kao ključnog mehanizma upravljanja sukobima, nastoji ublažiti ako ne već razriješiti i time prevenirati njihove potencijalno destruktivne efekte.
Budući da su sukobi uvijek pokazatelj nezadovoljstva proizašlog iz nejednake distribucije autoriteta i moći u društvu i/ili percepcije zlouporabe vlasti, ignoriranje i minimaliziranje tog nezadovoljstva slabi demokraciju kroz urušavanje povjerenja građana u njene institucije i prijeti širenjem antidemokratskog raspoloženja.
Povezanost povjerenja i demokracije proizlazi iz činjenice da ona ne zahtijeva samo svojevrsno institucionalno uređenje, već i podržavajuću političku kulturu koja će osigurati masovnu podršku njenim temeljnim principima i vrijednostima. Kao važni element demokratske političke kulture, povjerenje vrši niz važnih funkcija. Ono omogućuje suradnju neophodnu za ostvarenje zajedničkih rješenja u različitim područjima društvenog djelovanja. Drugim riječima, povjerenje omogućuje postizanje konsenzusa i kompromisa kao glavnih mehanizama demokratskog procesa donošenja odluka.
Krhki društveni fenomen
Demokracija pretpostavlja određeni stupanj civiliziranosti u javnim istupima i sučeljavanjima, izbjegavanje diskvalifikacija i demonizacije neistomišljenika, uvažavanje prava i dostojanstva političkih suparnika. Da bi to bilo moguće, potreban je bar minimum povjerenja među političkim akterima. I na kraju, demokracija zahtijeva participaciju. Ona ovisi o spremnosti građana da se angažiraju u izgradnji i kontroli demokratskih institucija.
Sudjelovanje na izborima pretpostavlja određeni stupanj povjerenja u političke institucije te u nepristranost i pravednost uspostavljenih pravila. Drugim riječima, široka podrška demokraciji proizlazi iz vjere u legitimnost demokratskih principa i pravila igre koja, pak, sama uvelike počiva na povjerenju građana u političke institucije i njihove predstavnike.
Povjerenje je krhki društveni fenomen. Ono se razara u uvjetima rasprostranjene korupcije, nepotizma, rasta nejednakosti i socijalne nepravde, nefunkcioniranja pravosuđa i netransparentnosti državnih institucija i javne uprave. Stoga ne iznenađuje nalaz da u zadnja dva desetljeća Hrvatska bilježi kontinuirani pad povjerenja u političke institucije.
Otuđenje od političkih institucija
Ovaj trend urušavanja povjerenja u političke stranke, Sabor, Vladu i Predsjednika Republike pokazuje da građani smatraju da politički akteri ne ispunjavaju njihova normativna očekivanja, da ne djeluju u korist interesa javnosti nego u korist osobnih interesa i s njima povezanih interesnih skupina. Otuđenje od političkih institucija prepoznaje se u padu izlaznosti na izbore i u raširenom stavu da nema bitne razlike između vlasti i oporbe. Sve to stvara plodno tlo za razvoj populističke politike i otklizavanje prema autoritarnim rješenjima.
Politički akteri pokazuju se tako kao ključni čimbenik destabilizacije hrvatske demokracije. Unazad nekoliko godina tu su ulogu na sebe preuzeli predsjednik Vlade i predsjednik Republike. Andrej Plenković i Zoran Milanović stavili su dužnosti koje obnašaju u funkciju vlastitog ega i učinili Hrvatsku žrtvom njihovih osobnih obračuna, prepucavanja i borbe za prevlast.
Zbog njihove nesposobnosti da obuzdaju svoj svađalački i visoko kompetitivni karakter, kršili su Ustavom propisanu obvezu suradnje u području vanjske politike, obrane i nacionalne sigurnosti čime su doveli u pitanje stabilnosti i normalno funkcioniranje tih sustava. Obojica dijele isti prezir prema onima koji misle drugačije i preispituju njihove odluke, isti prezir prema demokratskoj proceduri i ideji kompromisa.
Ismijavanje i ponižavanje
Toleriranjem koruptivnih radnji članova njegove vlade i stranke, instaliranjem osobe za koju postoji opravdana sumnja da je dio korupcijskih struktura na mjesto glavnog državnog odvjetnika, osporavanjem nadležnosti Ureda europskog javnog tužitelja u aferi zlouporabe europskih sredstava te uvođenjem izmjena u Kazneni zakon koje ugrožavaju pravo građana na informacije, premijer je borbu protiv korupcije učinio mrtvim slovom na papiru te doveo u pitanje ustavno načelo samostalnosti i nepristranosti sudbene vlasti i slobode medija.
Zoran Milanović je, pak, odlukom da sudjeluje na parlamentarnim izborima kao premijerski kandidat SDP-a, bez prethodnog podnošenja ostavke na mjesto predsjednika Republike, prekršio ustavno načelo diobe vlasti. Svojom reakcijom na upozorenje sudaca Ustavnog suda da je njegova kandidatura na parlamentarnima izborima nespojiva s ustavnim položajem i ovlastima predsjednika pokazao je da partikularne stranačke interese smatra važnijima od ustavne obveze da skrbi za redovito djelovanje i stabilnost državne vlasti.
Neosporno inteligentan i elokventan, predsjednik Milanović te vrline nije stavio u službu civiliziranja javnog diskursa i političke komunikacije nego diskvalifikacija, ismijavanja i ponižavanja svih koji se usude kritizirati njegove izjave i političke poteze. Srozavanje kvalitete političke komunikacije i uvođenje jezika ulice u prostor javne riječi najdestruktivniji su ishodi njegova političkog djelovanja.
Opasno spajanje nespojivog
Iako nešto pristojniji u izričaju, retorika i komunikacijski stil premijera Plenkovića ne odstupaju značajno od Milanovićevih. Obojicu najbolje opisuje refren pjesme Psihomodo Popa Ja volim samo sebe. Arogantan, nespreman na dijalog s političkim suparnicima, predstavnicima medija i udruga civilnog društva, postavio se u ulogu nepogrešivog i nezamjenjivog vođe.
Ovaj kompleks velikog vođe potvrdio je i odbijanjem da sudjeluje u predizbornom sučeljavanju, otklonivši tu mogućnost izjavom da su oporbeni kandidati anonimusi i “politička sitnež”. Time, međutim, nije iskazao nepoštovanje samo prema političkim protivnicima nego i prema građanima za koje očigledno smatra da nisu vrijedni njegova truda i vremena.
Politička kampanja kojoj svjedočimo postala je u značajnoj mjeri taocem premijera i predsjednika koji konstruiraju privid izvanrednosti situacije i eshatološke borbe između dobra i zla. Na primjer, reći “sve je bolje od HDZ-a” i prizivati Vladu nacionalnog spasa koja bi trebala spojiti nespojivo politički je krajnje neodgovorno i opasno.
Korupcija nije jedini problem
To, naime, navodi na zaključak da nije važno kakve socijale politike zagovara pojedina stranka, koje je njeno svjetonazorsko opredjeljenje, kako i gdje ona vidi budućnost Hrvatske, prijeti li masovnim hapšenjima te promovira li netrpeljivost ili prihvaćanje drugih i drugačijih.
Korupcija je nesumnjivo gorući problem hrvatskog društva, ali nije jedini. Siromaštvo, neadekvatan zdravstveni sustav, demografsko urušavanje i manjak radne snage, netransparentna uprava i sporost pravosuđa predstavljaju probleme koji negativno utječu na kvalitetu života, ali su degradirani na poziciju usputnih tema. Umjesto da bude prilika za iznošenje koherentnih i inspirativnih političkih programa, sučeljavanje argumenata i sadržajnu raspravu, kampanja je, uz rijetke iznimke, postala poligon za bezidejne istupe, prepucavanja, demagoške floskule i razmjenu uvreda.
Izbori su pravi trenutak da si postavimo pitanje kakve ljude želimo da nas predstavljaju, odnosno koje kvalitete trebaju posjedovati ljudi koji obnašaju ključne političke funkcije. Neki će reći da trebamo lidera s karizmom koji/a će svojom energijom i izvanrednom osobnošću mobilizirati građane da se uključe u politički proces i pokrenu društvenu i političku promjenu.
Eksplozija negativnih emocija
Karizma u politici ima svoju pozitivnu stranu u smislu da kroz mobilizaciju dotad pasivnih i apatičnih građana doprinosi širenju političke participacije. Međutim, ako ta participacija nije plod intrinzične motivacije i racionalne prosudbe nego eksplozije negativnih emocija, ona može ugroziti funkcioniranje, pa i opstanak demokratskog poretka. Karizmatični lideri nosioci su etosa društvene promjene, ali i ideološke polarizacije. Često ih “krasi” mesijanski kompleks, narcisoidni karakter i sklonost manipulativnom ponašanju, arbitrarnim odlukama i autoritarnim rješenjima.
Hrvatska ne treba spasitelje i “hvalisavce s moći” nego političare koji su predani svojim uvjerenjima, ali koji imaju duboki osjećaj odgovornosti za posljedice svojeg djelovanja. I, naravno, kojima je javni interes ispred njihovih osobnih ili stranačkih interesa. Samo s takvim političarima moguće je spriječiti da sukobi poprime destruktivni karakter, postići konsenzus oko ključnih problema i vratiti povjerenje u političke institucije.
Prof. dr. sc. Davorka Matić redovita je profesorica na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu