Hamasov napad ima sličnosti s Holokaustom. A ako Izrael odgovori presnažno, mogao bi otvoriti put u svjetski rat

Udari na vršak ledene sante

Izrael se proširio na ono što su do tada bili Jordan, Sirija i Egipat. Dio arapskih vođa, prije svega jordanski vladar Husein, bili su umjereni i s vremenom su postajali sve zreliji. Husein je bio pod dubokim dojmom poraza 1967., ali i djeda Abdulaha, kojeg su 1951. ubili Palestinci, nezadovoljni njegovom popustljivošću prema cionizmu. Sada je njegov unuk ponavljao kako je stari kralj shvaćao da je pitanje Židova na Bliskom istoku poput sante leda.

Mnogi su u regiji vidjeli samo vršak, no udarima na vršak problem se nije mogao riješiti. Židovi su bili činjenica na Bliskom istoku, trebalo je tražiti rješenje, ne nužno samo sanjati o ratu. Jordan je imao najdužu granicu s Izraelom i problem je osjećao drukčije. Sve su arapske zemlje u odnosu prema Izraelu, a još više prema Palestincima, uvijek vodile sebičnu politiku. Uvijek su bile zainteresirane za vlastite granice i interese.

Savezništvo nije potrajalo dugo

Početkom rujna 1973., Husein se u Kairu sastao s dvojicom snažnijih arapskih vođa, sirijskim predsjednikom Asadom i egipatskim Sadatom. Svi su se slagali da će, ne bude li izraelskog povlačenja, rat biti jedina opcija. “Rat ne može doći bez pripreme, ne može se voditi bez potpore naftom bogatih država”, govorio je Husein. Izrael je bio snažniji od svojih arapskih susjeda i takvog su odnosa snaga svi bili svjesni. Znali su to Arapi, ali i Izrael, koji je pomislio da nema racionalnog razloga da režimi ulaze u sukob koji vrlo vjerojatno moraju izgubiti.

Tri arapske države međusobno su se ponovo priznale. Normalizirali su odnose, bez da je Jordan morao činiti ustupke Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji, s kojom je bio u dramatičnom sukobu. Egipat je početkom 1971. potpisao strateški sporazum sa Sovjetima, u zemlju ih je došlo 12.000. Sovjeti su naoružavali Kairo, no ne tako da bi Egipat mogao ponovo osvojiti Sinaj. Zato savezništvo nije potrajalo dugo. Egipćani su 1972. otkazali gostoprimstvo Sovjetskom Savezu, što je još više uvjerilo analitičare da rata neće biti. U isto vrijeme, Sirija i Egipat pregovarali su baš o ratu.

Put između obje super-sile

Egipćani su vodili naizgled nejasnu, nervoznu politiku. Slali su signale Izraelcima i Americi, no jasnog odgovora nije bilo. Na kraju su pronašli put između obje super-sile. Predsjednik Sadat je mislio kako treba učiniti nešto toliko dramatično, da se Amerika prestraši, da se uplaši i Izrael, te ih se tako prisili na pregovore. Sadat je planirao rat, koji nije morao završiti pobjedom i oslobađanjem izgubljenih krajeva, već samo pokrenuti procese.

Egipat je bio regionalna sila, svjestan da manje države mogu koristiti suprotnosti super-sila. Njegovo članstvo u Nesvrstanima i dugogodišnje druženje s Titom, očito nije bilo uzaludno. Zato su egipatske snage nakon početnih uspjeha stale na Suezu, zato su Izraelci imali priliku koncentrirati se na obranu Golana, zato se još jednom pokazalo duboko nepovjerenje između arapskih vođa. Jordanski kralj Husein tri tjedna prije početka rata razgovarao je s Asadom i Sadatom, ali ništa nije čuo o početku rata i njegovim pripremama.

Pokazatelj odnosa između Arapa

Jom kipurski rat kod Arapa se zove i Listopadski, Ramadanski ili samo Operacija Badr. Kada je započeo, bio je iznenađenje za Izrael. Bio je iznenađenje i za MI6, CIA-u, KGB i jordansku tajnu službu. Isprva su arapska postignuća bila impresivna. Egipćani su prodrli preko crte Ber-Lev i ušli dvadesetak kilometara u Sinai. Sirijci su isprva bili nezaustavljivi u osvajanju Golana. Ovoga puta Jordan je najprije ostao suzdržan. Nevoljko je dao dopuštenje Saudijcima da pomognu Siriji, ali nije dopustio fajedinima PLO-a da se ubace na Zapadnu obalu.

Potom je jedna jordanska brigada poslana na Golan. Tamo, svjedočio je kraljev nećak princ Talat, nije bilo koordinacije, nije bilo želje da se sirijske, iračke i jordanske jedinice usuglase. Saudijska brigada uključila se u sukob nakon što je rat bio gotov. Nisu, konačno, sa sobom imali naoružanje. Bio je to pokazatelj odnosa između Arapa, koji su jedni drugima vjerovali tek malo više no Izraelu.

Šanse za opstanak Izraela bez SAD-a

Vojske arapskih država katkada su stradavale u međusobnoj pucnjavi. Jordan nije sudjelovao u ratu na svojim granicama i ugrozio Zapadnu obalu, što je za Izrael bilo temeljno. Sirijski predsjednik Asad ponovo je poražen. Sirijci su bili čvrsto protiv bilo kakvih pregovora koji neće uključiti povlačenje Izraelaca, što je sada, nakon još jedne pobjede, bilo nerealno.

Sve je otvaralo put Egiptu, ponovo poraženom, da se dogovori s Izraelom, a Izrael je imao više razloga zamisliti da je sporazum s najjačom arapskom državom put ka sigurnosti. Izrael je u Jom kipurskom ratu pobijedio, ali se pokazalo da tajne službe nisu svemoćne, da je strateška dubina izraelskog teritorija tako malena, da bi sutradan, u nekom novom ratu zemlja mogla biti podijeljena ili dramatično ranjena.

Bez SAD-a nije bilo nade u opstanak Izraela u nekog dugom sukobu. Ne bude li se radilo na miru, novi će rat sasvim sigurno ponovo doći. Nafta je na najvidljiviji način prvi put postala važan čimbenik u međunarodnim odnosima. Američki državni tajnik Henry Kissinger je, obzirom da je predsjednik Nixon bio utopljen u aferu Watergate, bio glavni pregovarač i glavni broker sporazuma. Bio je to po njegovom mišljenju, najveći osobni diplomatski uspjeh. Američki utjecaj u regiji nikada, od 1948., nije bio ovakav kao nakon 1973. godine.

‘Rasplamsala se Hitlerova teorija’

Arapi su Kissingeru vjerovali, a Izrael je ostao saveznik. Sovjeti su ostali utjecajni samo u Iraku, Jemenu, Libiji i Siriji, a Sirija se odvojila od Egipta. Za priznanje Izraela, Egipat bi dobio izvore nafte na Sinaju i prolaz Suezom. Bio je spreman na potez koji je šokirao arapski svijet, ali i ostao trajno postignuće Jom kipurskog rata – priznao je Izrael. Sovjetski Savez sada je podupirao najradikalnije arapske režime, PLO je postao jedini glas Palestinaca.

Kada je primirje potpisano 28. listopada 1973., bilo je jasno da su Arapi izgubili, no u Zagrebu, pa i u drugim dalekim zemljama, nije se moglo znati koliko je u svemu bilo zakulisnih igara. JNA je tada bila u stanju pripravnosti, što je dodatno davalo na dramatici. Hrvatski političar Ivan Buković Ćiro u dnevniku je zapisao reakcije u Zagrebu, barem prema svjedočenju dvojice njegovih višepozicioniranih kolega. Čedo Grbić i Zvonko Brkić govorili su kako se: „U Zagrebu rasplamsala rasistička Hitlerova teorija o Židovima“.

Čedo Grbić govorio je kako je „morao braniti Židove i gurati pravac žučnih napada na Amerikance. Židovi brane svoj opstanak, Amerikanci to koriste i sada treba sve Židove pobiti. Evo sada ti isti šire vijest da je otac Milke Planinc Srbin, a mati Židovka“, nastavljao je Grbić. Milka Planinc, koja je tada bila prva žena Hrvatske, nije bila ni Srpkinja po ocu, ni Židovka po majci, no, nastavljao je Grbić: „Milka je po njihovom Židovka. (…) Židovi i Srbi vladaju Hrvatskom“.

Više je sličnosti s Holokaustom

Jom kipurski rat danas izgleda daleko, logično, gotovo uredno, u usporedbi sa sukobom koji je izbio pedeset godina i jedan dan kasnije. Prethodili su mu i drugi ratovi: invazija Libanona 1978. i 1982., intifada PLO-a 1987., libanonski rat – zapravo rat protiv Hezbolaha 1996., druga Intifada 2000., povlačenja Izraela iz Gaze koja je pratio građanski rat Palestinaca 2005., novi libanonski rat koji je trajao 34 dana, a započeo je 2006. i tri sukoba u Gazi s Hamasom: 2008, 2014. i 2021. godine. Neki od ovih ratova bili su najavljivani kao odlučni; ratovi koji su trebali promijeniti lice Bliskog istoka.

Rat koji je započeo 7. listopada 2023., s ratom iz 1973. usporediv je samo po datumu. Više je sličnosti s Holokaustom, jer napad Hamasa na sela i kibuce u blizini Gaze nije bio napad na vojne jedinice, već želja da se unište civili, svi koji tamo žive. Ubijanje od kuće do kuće, bile su prakse nacističkih Einsatz grupa ili ono što se događalo u pogromima, kakvi su periodično pogađali židovska sela u Carskoj Rusiji i Poljskoj.

Deseci civilnih taoca, velik broj zarobljenih žena i djece, također su novost u ratovanju na Bliskom istoku. Ubijanje i mučenje taoca, na način na koji je to činila Islamska država, želja da se zločini vide, da se o njima govori, dio su psihološkog rata, želje da se teror i strah nikada ne ugase, da se sukob prenosi i dalje. Hamas je prije svega napao sela malobrojnih lijevih i miru s Arapima okrenutih zajednica, čime je izraelska ljevica dobila još jedan udarac. Kibuc Be’eri, koji je godinama pomagao Gazu i zagovarao mir na pomalo utopistički, socijalistički način, ostao je bez 10 posto stanovnika.

Ovo bi trebala biti pouka za druge

Neki su podsjećali da nikada od 1948. godine nije došlo do ovolike kopnene invazije na izraelski teritorij. Nesposobnost vojske Izraela da na vrijeme dođe do napadnutih sela, sve je najviše iznenadila. Prema sudu izraelskog povjesničara Yuvala Hararija, premijer Benjamin Netanyahu tijekom svojih je mandata udarao na državne institucije, širio teorije zavjere, opisivao druge kao deep state, kritizirao mnoge u vojsci i sigurnosnom aparatu, kada su se protivili njegovim reformama u zemlji.

Kada je šef Shin Beta, izraelske unutrašnje tajne službe, upozorio da bi sukobi židovskih doseljenika i Palestinaca mogli imati negativan utjecaj na sigurnost države, optužen je da je ljevičar, da su ljevičari penetrirali sigurnosni sustav države, da je duboka država protiv interesa desne vlade i premijera. Izrael se posljednjih godina podijelio, što je djelovalo na nestanak države u trenutku kada je ona trebala biti najvidljivija i najprisutnija. To je pouka za sve države, za sve demokracije, napose one čiji režimi sustavno i svjesno grade podjelu, pothranjuju sukobe unutar istog državnog tkiva.

Tel Aviv je gubio potporu SAD-a

U ‘The Guardianu’ je Harari napisao kako je sve više političara koji su vjerski fanatici i sanjaju reviziju rezultata rata iz 1948. godine. S jedne strane su Palestinci iz Gaze pod vodstvom Hamasa, koji odbija priznati Izrael. S druge je izraelski ministar financija Bezalel Smotrich, koji je arapske građane Izraela, njih dva milijuna, upozorio da su „tu zbog greške Ben-Guriona koji nije dovršio posao i sve vas izbacio“.

Razina vjerskog fundamentalizma na Bliskom istoku je ogromna i neshvatljiva. Kada se s druge strane nađu, kako je napisao Edward Luce u „Financial Timesu“ 12. listopada 2023., vođe koji su „izgladnili sve nenasilne palestinske grupe“, događa se drama. Godinama je SAD popuštao Izraelu: u izgradnji novih naselja na Zapadnoj obali i proširenju starih te propuštanjem da ojača umjerenjake među Palestincima.

Netanyahu se sve više odmicao od rješenja palestinskog pitanja po modelu dvije države. Njegovo vođenje Izraela dovelo je do situacije da su u Tel Avivu gubili potporu SAD-a. Netanyahu je učinio to da potpora Izraela bude prije svega vezana uz Republikance – barem je to tako izgledalo do ovog rata. Retorika da je Židovima dobro jedino u Izraelu, izazvala je poteškoće za sve i odgurnula brojne liberalne Židove u svijetu.

Moguće je biti i žrtva i zločinac

U Izraelu, Netanyahu je od sebe odbio sve ne-Židove i pola Židova, koji nisu radikalni desničari. U sadašnjoj vladi, prije no što je došlo do novog rata, on je, pak, bio najliberalniji političar i to je bio razlog zašto se izraelska vlada smatrala najdesnijom u svim demokracijama svijeta. Kako se ove godine činilo da bi Izrael i Saudijska Arabija mogli potpisati sporazum o priznanju, koji je u sebi ugrađivao neke elemente popravljanja položaja Palestinaca, ovaj je sukob ubio nadu za mir, rekao je u razgovoru s Christiane Amanpour izraelski povjesničar.

Moguće je biti i žrtva i zločinac, nekada oboje u isto vrijeme, dodao je. Harari je zatim usporedio odluku Poljaka 1990. da zaborave kako su Lavov i Vilnius nekada bili dio Poljske, nasuprot političara u Jugoslaviji, koji su prošlost i stare sukobe stavili ispred gledanja u budućnost. Udarac na Izrael sada bio je udarac na sporazum i mir u dogledno vrijeme, sukob ideja koje ne mogu potražiti sporazum za budućnost.

Ni jednu noć u istom krevetu

„U svjetlu stalnih zločina protiv našeg naroda, u svjetlu orgije okupacije i negiranja međunarodnog prava i rezolucija, neprijatelj treba shvatiti da uz američku i zapadnu pomoć Izrael ne može više nekažnjeno činiti što je činio. Odlučili smo to završiti“, glasila je poruka Mumameda Deifa – „Gosta“, vojnog zapovjednika Hamasa, kratko nakon što je Izrael napadnut.

„Gost“ je nadimak onih Hamasovih gerilaca, koji nijednu noć ne spavaju u istom krevetu, u istoj kući, kako bi izbjegli izraelske agente. Ovo što se dogodilo, govorio je profesor na Sveučilištu Al-Azhar u Gazi, od „Gosta“ je moglo stvoriti mučenika, idola.

Teško je pretpostaviti da će izraelski odgovor, do sada uglavnom hladan i osmišljen, i ovaj put biti takav. Bivši šef CIA-e Leon Panetta podsjećao je na „Pottery barn rule“. Ako nešto razbijete u trgovini keramike, onda ili kupujete ili popravljate razbijeno, no vi ste odgovorni, proizvod je vaš. Ulazak u Gazu, razbijanje Hamasa i dijela Gaze, ne znači da će pitanje Gaze i odnosa Palestinaca i Izraelaca biti riješeno, da će radikalne skupine Arapa biti umirene, da se neće i dalje trebati računati na rat i nesigurnost.

Očekujmo vlast kvartovskih bandi

Okupacija Gaze, ili njezino osvajanje, bit će iznimno duga, skupa, nepopularna operacija. Vojska može nadzirati maleno područje kao što je Gaza, ali dva milijuna ljudi u takvom pojasu ne mogu se pretvoriti u prijatelje vojnih vlasti, ma kako dio njih mrzio Hamas. Nova palestinska vlast teško da bi mogla biti ona Fataha sa Zapadne Obale. Drugih političkih snaga nema, pa se najlakše može očekivati vlast kvartovskih bandi, onakvih kakvi su na vlasti u Somaliji već više desetljeća.

Od 2014. godine, pisao je Michael Milshtein sa Sveučilišta u Tel Avivu, postoje podaci kako su poraženi članovi Hamasa nakon operacije „Protective Edge“, smatrali da njihov idući udar mora biti baš na izraelski teritorij. Egipatske tajne službe Izraelu su prije napada 7. listopada 2023. poručivale da bi prilike u Gazi zbog humanitarne i političke situacije mogle eksplodirati, izvještavao je za „Financial Times“ Samer Al-Atrush.

Bilo je to jedno od brojnih, nespecificiranih upozorenja, koja se nisu poklapala s izraelskim procjenama da Hamas želi ekonomski stabilizirati područje, da trenutno ne misli na rat, da je postao birokratizirana vlast i sve manje militantna skupina. Katarski su političari bili posrednici u razgovorima Izraela i Hamasa, tražili su da se poveća broj radnih dozvola za Palestince iz Gaze. Izrael je u isto vrijeme vjerovao da su zaštitni zidovi, snaga vojske, odlučnost odvraćanja i strah od osvete dovoljni da se ništa ozbiljno ne može dogoditi, da je Hamas nesposoban za udar drukčiji od onih koji se već događao.

Hamas želi radikalizirati prilike

Napad Hamasa na Izrael sigurno je i udar na reputaciju vojske i tajnih službi Izraela, koji su desetljećima gradili imidž nepogrešivih i svevidećih. Izrael je veliki broj oružanih snaga premjestio na Zapadnu obalu, kako bi pazio na židovske doseljenike koji grade naselja. Gideon Rachman smatra da je to jednako teška pogreška kao i strateški kriva procjena u politici prema Palestincima.

Više nema nade da bi Saudijska Arabija mogla potpisati sporazum s Izraelom, baš kao što u ovom času u Izraelu ima malo raspoloženja da se, kao dio tih pregovora, povećaju prava Palestincima. Hamas želi radikalizirati političke prilike, izazvati pobunu na Zapadnoj obali, vjerojatno i drugdje u arapskom svijetu. Sve je vođeno manihejskim kompleksom, vjerom u božansko, nadnaravno.

Spremni žrtvovati cijeli narod

Izrael je ranjen, šokiran i željan osvete. Pridodao je još jedan sloj bijesa na ono što je desetljećima već postojalo. Udar na Hamas koji traje, neće biti i ne može biti poput prethodnih obračuna s Izraelom. Neće biti ni istog angažmana međunarodne diplomacije i shuttle-diplomata koji će putovati, dogovarati, povezivati. Izrael, ako želi budućnost sa stanovnicima Gaze, u odgovoru treba biti što suzdržaniji, pokazati da razlikuje Hamas i obične građane Gaze, koji su i sami stisnuti, nesretni, izbezumljeni. Oni su, pak, već do sada trebali jasnije pokazati da se s praksama onih koji su spremni žrtvovati cijeli narod, ne slažu.

Presnažni izraelski odgovor na kraju bi mogao okrenuti svjetsku javnost, negativno djelovati na SAD i, u najgorem slučaju, utjecati na uključivanje drugih aktera u rat. Bude li to učinio Hezbolah iz Libanona, sukob će se dramatično zaoštriti. Neki od stanovnika juga Libanona već su se počeli povlačiti na sjever, ostali stvaraju zalihe hrane.

Hezbolah je jedna od najbolje naoružanih skupina na svijetu, a da nije vojska neke države. Već su 2006. pokazali da mogu izdržati 34 dana dugi sukob s Izraelom i ne biti poraženi. Ukoliko se u sukob uključi sve glasniji Iran, sponzor Hamasa i Hezbolaha, bit će to možda put u svjetski rat. Veliki rat i veliki poremećaj utječe na sve zemlje svijeta. U takvim okolnostima i nama treba jedna Hrvatska, jasnih ideja, ciljeva i pristojne komunikacije. Dvije će biti puno lakši plijen.