Kako država provodi svoje projekte financirane iz EU fondova odlično pokazuje primjer izgradnje i rekonstrukcije pruge Dugo Selo – Križevci čiji završetak je ponovno odgođen i to za dvije godine. Radovi bi sada trebali biti gotovi sredinom 2023., odnosno tri i pol godine nakon prvotno, ugovorom predviđenog roka. Ako projekt ni u ovom roku ne bude dovršen moglo bi se dogoditi da Europska komisija zatraži povrat sredstava, a radi se o iznosu od oko 1,3 milijarde kuna.
Apsurdno je da državni projekti nerijetko kasne zbog neusklađene zakonske regulative i sporosti državne administracije, na svim razinama. Pa se tako kod velikih infrastrukturnih projekata poput gradnje željezničke ili cestovne infrastrukture kao problem ističe kašnjenje raznih dozvola. Na primjer, za projekt izgradnje pruge Dugo Selo – Križevci, ishođenje lokacijske dozvole trajalo je više od godine dana. Ispada da državna administracija minira vlastite projekte.
Opasnost od gubitka EU novca i u budućnosti
No, osim projekata koji su već započeti, opasnost gubitka novca iz EU fondova postoji i kod onih koji nas čekaju u budućnosti. U Nacionalnom planu oporavka i otpornosti predviđeno je da Hrvatska dobije oko 50 milijardi kuna. No, problem predstavlja upravo to što je on prepun državnih infrastrukturnih projekata, za koje se može pretpostaviti da će imati slične probleme u provedbi.
Osim problema s administracijom, odnosno čekanja na lokacijske i građevinske dozvole po godinu i više dana, problem mogu predstavljati i javne nabave. U slučaju da se radi o nekom većem poslu, može se očekivati veliki broj žalbi tvrtki koje nisu prošle na natječaju, što automatski dovodi do kašnjenja za koje je upitno je li ga moguće nadoknaditi. Na primjer, na izgradnju drugog kolosijeka pruge od Hrvatskog Leskovca do Karlovca bilo je čak 12 žalbi.
Hrvatska nije naročito uspješna u povlačenju EU fondova
Hrvatska ni do sada nije bila pretjerano uspješna u korištenju novca iz EU fondova, za razliku od recimo Poljske, koja se često ističe kao pozitivan primjer. Kada se pogledaju službeni podaci, vidimo da neke daleko bogatije zemlje puno bolje iskorištavaju europski novac.
Tako je Irskoj za razdoblje od 2014. do 2020. godine do sada isplaćeno 77 posto planiranog iznosa. Susjednoj Sloveniji isplaćeno je 57 posto. Za usporedbu, Hrvatskoj je za navedeno razdoblje isplaćeno tek 49 posto od planiranih 12,6 milijardi eura.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako ćemo realizirati projekte od 50 milijardi kuna do 2026.?
Nacionalni plan oporavka bio je prezentiran kao “generacijska šansa” i to je s obzirom na iznos koji je Hrvatskoj na raspolaganju, zaista i mogla biti, no zbog velikog udjela državnih projekata, koji kasne zbog loše administracije i zakona koje je sama država propisala, možemo očekivati da će dio novca ostati neiskorišten.
Novac iz Nacionalnog plana oporavka treba potrošiti do 2026. godine, a s obzirom na brzinu kojom su se neki projekti do sada realizirali, neki od njih do tada vjerojatno neće biti ni započeti, pa bi teret njihovog financiranja mogao pasti isključivo na leđa hrvatskih poreznih obveznika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska nije bila u stanju izgraditi jednu prugu za koju nam je EU dao novac. Kako onda mislimo povući sve one milijarde?
Zbog vječito loše i spore birokracije Hrvatska bi mogla izgubiti ozbiljan novac iz EU fondova
Novac iz Nacionalnog plana oporavka treba potrošiti do 2026. godine, a s obzirom na brzinu kojom su se neki projekti do sada realizirali, neki od njih do tada vjerojatno neće biti ni započeti, pa bi teret njihovog financiranja mogao pasti isključivo na leđa hrvatskih poreznih obveznika
Kako država provodi svoje projekte financirane iz EU fondova odlično pokazuje primjer izgradnje i rekonstrukcije pruge Dugo Selo – Križevci čiji završetak je ponovno odgođen i to za dvije godine. Radovi bi sada trebali biti gotovi sredinom 2023., odnosno tri i pol godine nakon prvotno, ugovorom predviđenog roka. Ako projekt ni u ovom roku ne bude dovršen moglo bi se dogoditi da Europska komisija zatraži povrat sredstava, a radi se o iznosu od oko 1,3 milijarde kuna.
Apsurdno je da državni projekti nerijetko kasne zbog neusklađene zakonske regulative i sporosti državne administracije, na svim razinama. Pa se tako kod velikih infrastrukturnih projekata poput gradnje željezničke ili cestovne infrastrukture kao problem ističe kašnjenje raznih dozvola. Na primjer, za projekt izgradnje pruge Dugo Selo – Križevci, ishođenje lokacijske dozvole trajalo je više od godine dana. Ispada da državna administracija minira vlastite projekte.
Opasnost od gubitka EU novca i u budućnosti
No, osim projekata koji su već započeti, opasnost gubitka novca iz EU fondova postoji i kod onih koji nas čekaju u budućnosti. U Nacionalnom planu oporavka i otpornosti predviđeno je da Hrvatska dobije oko 50 milijardi kuna. No, problem predstavlja upravo to što je on prepun državnih infrastrukturnih projekata, za koje se može pretpostaviti da će imati slične probleme u provedbi.
Osim problema s administracijom, odnosno čekanja na lokacijske i građevinske dozvole po godinu i više dana, problem mogu predstavljati i javne nabave. U slučaju da se radi o nekom većem poslu, može se očekivati veliki broj žalbi tvrtki koje nisu prošle na natječaju, što automatski dovodi do kašnjenja za koje je upitno je li ga moguće nadoknaditi. Na primjer, na izgradnju drugog kolosijeka pruge od Hrvatskog Leskovca do Karlovca bilo je čak 12 žalbi.
Hrvatska nije naročito uspješna u povlačenju EU fondova
Hrvatska ni do sada nije bila pretjerano uspješna u korištenju novca iz EU fondova, za razliku od recimo Poljske, koja se često ističe kao pozitivan primjer. Kada se pogledaju službeni podaci, vidimo da neke daleko bogatije zemlje puno bolje iskorištavaju europski novac.
Tako je Irskoj za razdoblje od 2014. do 2020. godine do sada isplaćeno 77 posto planiranog iznosa. Susjednoj Sloveniji isplaćeno je 57 posto. Za usporedbu, Hrvatskoj je za navedeno razdoblje isplaćeno tek 49 posto od planiranih 12,6 milijardi eura.
Kako ćemo realizirati projekte od 50 milijardi kuna do 2026.?
Nacionalni plan oporavka bio je prezentiran kao “generacijska šansa” i to je s obzirom na iznos koji je Hrvatskoj na raspolaganju, zaista i mogla biti, no zbog velikog udjela državnih projekata, koji kasne zbog loše administracije i zakona koje je sama država propisala, možemo očekivati da će dio novca ostati neiskorišten.
Novac iz Nacionalnog plana oporavka treba potrošiti do 2026. godine, a s obzirom na brzinu kojom su se neki projekti do sada realizirali, neki od njih do tada vjerojatno neće biti ni započeti, pa bi teret njihovog financiranja mogao pasti isključivo na leđa hrvatskih poreznih obveznika.