Hrvatska je nakon korone opet prezadužena zemlja. Bez reformi, koje uporno odbija, Vlada će biti prisiljena dizati poreze

Hrvatska najzaduženija među novim članicama EU

Prošle godine dug Hrvatske dosegnuo je 88,7 posto BDP-a. Najmanji javni dug ima Bugarska, od 25 posto BDP-a. Zanimljivo je da je ta zemlja imala suprotan put od nas. Oni su 1997. bili visoko zaduženi, s javnim dugom od preko 96 posto BDP-a, da bi postupno pali na sadašnje razine.

Po zaduženosti nas prate Slovenija i Mađarska, koje su otprilike na 80 posto BDP-a. Javni dug Poljske i Slovačke je u pandemiji porastao na oko 60 posto BDP-a, dok su sve ostale usporedive zemlje ispod razine od 50 posto. na primjer, vrlo razvijena Češka je na 38 posto BDP-a.

Dr.sc. Iva Tomić, glavna ekonomistica Hrvatske udruge poslodavaca, kaže da je više stvari utjecalo na tako snažan rast javnog duga u odnosu na BDP. Jedan od razloga je svakako i brži rast duga od rasta ekonomije. Pa tako kaže da je prosječna stopa rasta hrvatskog BDP-a u razdoblju od 1996. do 2020. bila tek 1,9 posto, dok su druge zemlje srednje i istočne Europe rasle znatno brže – Bugarska: 2,2 posto; Mađarska i Češka: 2,3 posto; Slovenija: 2,4 posto; Rumunjska: 2,9 posto; Slovačka: 3,5 posto; Litva: 3,7 posto; Poljska: 3,8 posto; Estonija: 4,0 posto; Latvija: 4,1 posto.

“Dakle, čak i da im je javni dug rastao jednakom brzinom kao i hrvatski, zbog bržeg rasta BDP-a udio javnog duga u BDP-u rastao je sporije”, kaže Tomić.

Rast javnog duga zato što država troši više nego što ima

No, ipak je glavni uzrok rasta javnog duga nesrazmjer između prihoda i rashoda države, odnosno proračunski deficiti.

“Naravno, u razdoblju od 1996. naovamo bilo je nekoliko ‘velikih događaja’, koji su dodatno pojačali potrebu za zaduživanjem. To uključuje i poslijeratnu obnovu, velike infrastrukturne projekte (prvenstveno izgradnju autocesta), sanacije u zdravstvu, državna jamstva u određenim sektorima koja su pretvorena u javni dug, itd. Ovdje bi bilo dobro dodati i učinak koruptivnih aktivnosti; međutim, njega je teško kvantificirati, iako svakodnevno svjedočimo potrošnji javnog novca i u tom dijelu.

Međutim, cijelo vrijeme je tu ostao prisutan i problem nemogućnosti saniranja tekućih izdataka, što zbog prevelikog javnog sektora što zbog njegove neučinkovitosti. Primjerice, najizraženiji rast javnog duga, odnosno njegovog udjela u BDP-u dogodio se u recesijskom razdoblju 2009.-2014., uz kumulativni iznos pada BDP-a od 12 posto.”, kaže Tomić.

Zaduživanje radi financiranja tekuće potrošnje je neproduktivno

S druge strane, dio ekonomista smatra da zaduživanje u razdobljima recesije, kako bi se potaknula potrošnja, može biti pozitivno.

“Ako se država zadužuje radi financiranja kapitalnih rashoda, to može imati i pozitivan učinak na rast. A imamo i dio ekonomista koji zagovaraju zaduživanje države u razdobljima recesije kako bi se potaknula potrošnja. Međutim, ako se država zadužuje radi financiranja tekućih obveza onda je takvo zaduživanje u pravilu neproduktivno, posebice ako nije privremenog karaktera nego je nešto što se konstantno ponavlja. Što je zapravo primjer Hrvatske. Naime, unatoč relativno visokom poreznom opterećenju -najvišem među novim zemljama članicama, država nije u mogućnosti pokriti tekuće troškove (uz vraćanje postojećeg duga) te se stalno mora nanovo zaduživati”, upozorava Tomić.

Bez reformiranja sustava zaduživanje će se nastaviti

Naglašava da se upravo zbog toga javlja potreba za reformama jer bez reformiranja sustava ovaj će se ciklus ponavljati iz godine u godinu. “Kako ide ona definicija gluposti ili ludosti: raditi istu stvar iznova x puta i očekivati drukčije rezultate. Odnosno, bez značajnijih reformi unutar javnog sustava ne možemo očekivati ni drugačije rezultate”, smatra Tomić..

Javni dug može imati utjecaj i na ekonomski razvoj. Doduše, neke vrlo razvijene zemlje zapadne Europe imaju vrlo visoke razine duga, pa im to, čini se, ne predstavlja problem.

“Pobornici dodatnog zaduživanja države često koriste argument da neke od najrazvijenijih zemlja imaju visoke razine javnog duga te da to nikako ne može biti prepreka ekonomskom razvoju. Međutim, ovdje bih opet spomenula malo ekonomsku teoriju koja definira takozvanu beta-konvergenciju koja podrazumijeva da manje razvijene zemlje rastu brže od više razvijenih, što osigurava da će nerazvijene s vremenom smanjiti razliku u razvijenosti i sustići razvijene zemlje. Na tim postulatima funkcionira i Europska unija – zato i dobivamo više novaca iz EU fondova u odnosu na razvijene zemlje”, kaže Tomić.

Hrvatska je po zaduženosti u prosjeku EU, a po razvijenosti ispod prosjeka

Upozorava i da Hrvatska po razini javnog duga u odnosu na stupanj razvijenosti značajno odstupa od drugih novih zemalja članica EU:

“Udio javnog duga u BDP-u Hrvatske je na razini EU prosjeka; međutim, prema razini BDP-a po glavi stanovnika smo tek na 41 posto ili 64 posto (ako korigiramo za kupovnu moć). S druge strane, ako usporedimo kretanje javnog duga (kao posto BDP-a) u posljednjih 25 godina s prosječnom stopom rasta BDP-a u razdoblju 1996.-2020., onda možemo vidjeti prilično izraženu korelaciju: zemlje s višim udjelom javnog duga u prosjeku rastu sporije. Beta-konvergencija sugerira da se to odnosi na razvijene zemlje; međutim, i Hrvatska pripada tom klubom zemalja s relativno visokim udjelom javnog duga i relativno nižim stopama ekonomskog rasta – slično kao Nizozemska ili Finska. To znači da u slučaju Hrvatske zapravo izostaje konvergencija ka razvijenim zemljama EU”, pojašnjava.

Zaključuje i da sanacija javnog duga bez značajnijih reformi u javnom sustavu koje bi dovele do smanjivanja izdataka podrazumijeva ili znatno višu razinu poreznog opterećenja ili dodatno zaduživanje, što u kontekstu ionako visoke razine poreznog opterećenja i visokog udjela javnog duga u BDP-u guši mogućnost značajnijeg rasta. Osim toga, kaže, bitno je ostaviti prostor unutar javnog financiranja za potencijalne izvanredne okolnosti kao što je, primjerice, bila ova kriza uzrokovana koronavirusom.